I. SučićPrvi april, a 'klinci' se ne šale: 'Prljavi' Turci razbijeni, Olić zna posao, a Segečić – HNS-ov transfer desetljeća!
Vrijeme Čitanja: 4min | sri. 01.04.26. | 08:00
Respekt prije utakmice, demonstracija moći tijekom nje i lekcija iz sporta na kraju
Svi koji su ikada kao djeca trenirali nogomet – nebitno u kojem gradu, klubu i s koliko godina – barem su jednom doživjeli nešto vrlo slično onome što su mladi Vatreni proživjeli ovog utorka na Opus Areni. Protivnici su dočekani s velikim poštovanjem, glavni igrač im je u napadu, kapetan, broj 10, vjerojatno ima i neke posebne kopačke koje ne vidiš svaki vikend. Stoperi visoki, snažni, glasni… Kao da ih se ‘šverca’, kao da igraju na tuđu registraciju. Veznjaci? Motorični, bez kapi znoja nakon prvog dijela. Kao mašine koje se ne pregrijavaju. Bekovi su u stanju u treptaj oka otići visoko pa se vratiti i odraditi obranu, a golman na zagrijavanju - bez primljenog pogotka. Kao da su na 'posudbi' iz seniorske momčadi.
A onda je počela utakmica. I istina je vrlo brzo pokazala jedno potpuno drugačije lice od onoga koje se crtalo u najavama vječno opreznih trenera.
Ta desetka s gelom u kosi i spuštenim štucnama zapravo i nije bila toliko dobra kako smo slušali da jest. Bekovi nisu baš atletske zvjeri, veznjaci od tehnike imaju samo pametne telefone, a stoperi – iako visoki – okretni su i koordinirani poput ribe na suhom. Vratar? Onako, na prvu zaista djeluje kvalitetno, s dobrim rukavicama i opasnim pogledom. Ali zaštitni znak mu je da iz tjedna u tjedan prima golove ‘iz svlačionice’.
Da, Hrvatska je Turke dočekala s velikim poštovanjem. Analizirali su pojedince, proučavali prekide, razrađivali mehanizme. Napravili sve što treba, čak i još malo više od toga. Ali, nisu upali u zamku, odnosno nisu zaboravili na ono najvažnije: sebe.
.jpg.webp)
Od prve do zadnje minute, Olićevi izabranici bili su za klasu bolja momčad. I jedina loša stvar u cijelom ogledu je – rezultat. Tih 3-0 zapravo je premalo za ono što je Hrvatska U21 pokazala.
U obrani Prpić i Mlačić bez greške. Na bokovima Barišić i Hrgović kao igrači koje bez problema svatko može zamisliti u A reprezentaciji. Vezna linija rastrčana, povezana. Kreacija Jagušiću, destrukcija Kavelju. Krivak ulazi u sredinu, Segečić napada dubinu. Topić? Jako dobar. Kanalizira napade, spušta se u međuliniju, a pritom radi sve ono što devetka mora – kretnje, napadanje prve vratnice, presing na stopere. Izbornik? On zna posao. I može spavati kao beba. Jer njegove su bebe odigrale utakmicu – za čistu desetku.
Scena iz 35. minute, kada se turski izbornik srušio uz aut-liniju, bila je mučna za gledati. Najvažnije da je s Egemenom Korkmazom sve u redu. Andrija Cmrečnjak s Max Sporta otkrio je što se događalo iza kulisa za vrijeme prekida, za turske pokušaje da se utakmica ne nastavi, njihovo odbijanje igranja, presvlačenje, ali i odbijanje registracije utakmice 0-3 za Hrvatsku bez borbe. Tražili su gosti odgodu, vjerojatno za neka 'bolja vremena', ali UEFA nije bila raspoložena za pregovore. I na tome im treba čestitati.
Turci su potom frustracije liječili na hrvatskim igračima. I tu dolazi jedna od najvećih pobjeda iz ove utakmice – to što igrači i stožer nisu nasjeli, što se nisu zapalili, što nisu ušli u njihov film. Crveni kartoni? Svi opravdani. S tim da su u nekim situacijama Turci još i dobro prošli.
.jpg.webp)
Kad je sudac označio kraj utakmice, gosti su svojim likom i djelom pokazali kako izgleda loš gubitnik. Ne pružiti ruku boljem nakon poštenog poraza – to je sve ono što sport nije. I sve ono što su Turci bili tog utorka. Mogu oni vrijediti milijune, igrati u velikim klubovima, ali to ne mijenja činjenicu da će u našim očima nakon ovog utorka zauvijek ostati mali. Vjerojatno i manji nego što zaista jesu. I za to su si sami krivi. S druge strane, Hrvatska je pokazala klasu. Na svim razinama. Prije, za vrijeme i nakon utakmice. I zato tih 3-0, protiv najvećeg konkurenta u skupini, na kraju ispadne – najmanje važan dobitak večeri.
Možda nakon ovakve kolektivne izvedbe nije najzahvalnije izdvajati pojedinca, ali ipak moramo odvojiti malo vremena da bismo popričali o Adrianu Segečiću. Koji nas je podsjetio na Perišića. I time smo sve rekli, stvarno više ne moramo duljiti. Njegov 'ulazni transfer' mogao bi se pokazati kao HNS-ov potez desetljeća. Jer, kad se (uskoro) potpuno opusti… teško je i zamisliti gdje mu je plafon.
Ova generacija svakako ima gard. Poštuje hijerarhiju, razumije ideju izbornika, u svaku utakmicu ulazi gladna. U napadu su razigrani, u obrani odgovorni. I svima je uspjeh suigrača jednako važan kao vlastiti. Olića i njegov stožer treba čuvati, njegovati i biti strpljiv s njima. Baš kao što su oni to napravili s ovim igračima i ovom generacijom. Euro U21 još nije osigurano, ali je na dohvat ruke. I iako o budućnosti hrvatskog nogometa nikad nismo previše brinuli – dugo joj se nismo ovako radovali.
