Pričaj mi o Rijeci i sezoni 24./25., pričaj mi o Miškoviću, Đaloviću i Fruku, pričaj mi o ratnicima, pričaj mi o šampionima!!

Promatrati sa strane ljude, njihov osjećaj pripadnosti klubu, njihovu iskrenu ljubav... Svu žrtvu koju su podnijeli igrači, stožer, Uprava, stožer i radna zajednica, sve je to u jednom trenutku dobilo smisao. Rijeka je na vrhu, Rijeka je iznad svih, Rijeka je prvak. Nestvarno, nadrealno, očaravajuće.

Nogomet je specifična biljka, a riječki zaljev poseban vrt. U kojem se sjemenke na koje mnogi ne računaju jednoga dana pretvore u prekrasne plodove. Koje se pazi, koje se mazi, obrađuje i o njima brine. I onda na njima profitira. I tako Rijeka egzistira.

Kako je sezona tek završila, tako je razumljivo i zašto se dojmovi još uvijek nisu slegnuli. Što prvo prođe kroz misli? Rukavina protiv Gorice za 1-0 u 85. kad igraš s igračem manje gotovo cijelu utakmicu? Ili Menalov gol karijere protiv Varaždina u 90+2. minuti kada opet od 55. minute imaš igrača manje? Je li trenutak sezone onih 1-1 s Dinamom nakon debakla u Ljubljani? Je li možda ona čudesna 4-0 pobjeda protiv Dinama na Rujevici? Ili Frukova magija u polufinalu Kupa kad skoro cijelu utakmicu budeš u podređenom položaju? Je li netko razmišljao da je trenutak sezone Zlomislićeva obrana u 60. minuti kad je 'izvukao' siguran gol Durakovića koji bi fenjerašu osigurao vodstvo protiv momčadi koja se bori za vrh? I koji bi isto tako znači da će Rijeka teško, jako teško do pobjede. Je li trenutak sezone Jankovićeva bomba u Turopolju ili pak taj fenomenalan pogodak za vodstvo u posljednjem kolu HNL-a? Ili ona Đalovićeva slavlja, ona emocija, ono izgaranje za dres Rijeke?

Ili Toni Fruk? Maestro. Dečko koji drugačije puca, dribla, gleda, čak i udara. Dečko koji se drugačije gradi, koji drugačije proigrava, koji drugačije vodi. Dečko koji može sve, koji prave visine tek mora doseći, koji sve svoje igračke kvalitete tek mora ispuniti. Je li on taj koji prvi prođe kroz misli?

Sve može, sve prihvaćamo. I sa svime se slažemo. Ali, isto tako, možda je vrijeme i da nešto sugeriramo. I da svi zajedno progledamo.

Damir Mišković. I s tim smo rekli sve.

Nogomet nije samo specifična biljka, nogomet je i prkos zdravog razuma, mjesto gdje dva i dva najčešće budu četiri, ali ponekad i ne moraju biti. Damir Mišković radio je stvari na svoj način. I ne, nisu sve bile ispravne, nije sve što je napravio bilo revolucionarno i izvan ovog svijeta, nisu svi njegovi potezi ujedno povećavali Rijeci šanse da danas bude osvajač dvostruke krune. Ali, on je zato svo ovo vrijeme vjerovao. I to pogotovo onda kada je nad svoju glavu nadvio crni oblak sumnje. No, kad je donio odluku, iza nje je stao. I pustio da se ideja pretoči u djelo. Projekt se realizirao, Rijeka je prvak. A njegov je brod stabilniji, bogatiji i bezbrižniji no ikada prije.

Da, Rijeka će u kvalifikacije za Ligu prvaka, ali... Nije to njen svijet. Ne još. Što ne znači da jednog dana neće biti. No, kako predsjednik sa svojim ljudima bude odlučio, svi na Kvarneru moraju prihvatiti - valjda on zna najbolje. Uostalom, zar nije dokazao? Rijekina je budućnost u njegovim rukama, ali sve dok je to tako, na Kvarneru će malotko imati problema sa snom. Razumijemo one starije koji će isticati Ljubu Španjola, razumijemo i one koji će kao legende kluba navesti Petra Radakovića i Srećka Juričića, a iako je sve to neosporno, isto tako se treba priznati i reći - Damir Mišković je iznad svih. I nitko mu nije blizu. Ali baš nitko.

Što sada? Odmor, uživanje, upijanje uspjeha. Sada na red dolazi naplata mukotrpnog rada, odricanja, krvarenja. Ali, ti dani uvijek nekako posebno brzo prođu, nove nedeje zapolne samo što nisu, a kada sezonu okončaš s dva trofeja, onda je jasno da ćeš dogodine igrati s velikim imperativom i da će drugima biti posebno drago kada baš protiv tebe dođu do uspješnog rezultata. Rijeka je sada lovina svima, svi će sada imati veliki motiv protiv nje, ali to su stvari s kojima se na Kvarneru sada ne moraju zamarati. Uostalom, najbolji prolaze najteži put, a baš zbog toga i budu najbolji.

Neki će igrači otići, to je jasno. Ali, ova sezona, ova priča... To će zauvijek ostati s njima. I obilježit će im živote štogod da ih kasnije čeka u karijeri. Jer, tu su postali šampioni, tu su postali bezvremenski pobjednici. Tu ih se oblikovalo, tu ih se naučilo. I tu će zapravo zauvijek i ostati.

Rijeka snova, vrelo nade. Rijeka snova, klub pobjednika. Rijeka snova, Rijeka istine. I poetske pravde. Danas, sutra, zauvijek.