Presidente

I nije uvijek bio u pravu. Doduše, nije ni morao biti. No, ono što se vrlo brzo moglo zaključiti jest da je uvijek želio biti prvi. Prvi koji plaća, prvi koji dolazi (i zadnji koji odlazi), prvi koji tješi, prvi koji slavi. U porazu i pobjedi isti. I to je ono što su navijači osjetili. I zato su, čak i onda kada bi se ljutili na neke njegove odluke, duboko u sebi znali da mu treba vjerovati. Imao tada Brioni odijelo i Audemars Piguet na ruci ili klupsku trenirku i običan smartwatch, on je, pogotovo s onima koji ga poznaju, uvijek bio isti.

Da se ne bi stekao krivi dojam – Rijeka nije samo Damir Mišković. Rijeka je svih ovih godina bila i cijela obitelj Mišković. Sve to vrijeme pod reflektorima, pod povećalom. Nerijetko smo imali osjećaj kao da im se konstantno pokušavalo nešto pronaći za što bi ih se krivilo, što bi im se nabijalo na nos. I da njihov krivi korak dobar dio javnosti i dalje s nestrpljenjem iščekuje. Ali, to ne da se nije dogodilo, već ih novinari žute štampe čak ni ne prepoznaju na ulici. S druge strane, neupitno je da su žrtvovali privatnost, komfor, čak i sigurnost. I sve to samo da bi Rijeka imala budućnost. Da bi klinci nosili bijele dresove s prepoznatljivim bijelim križem, da bi zajedno izgradili nešto za što mnogi nisu vjerovali da je moguće.

Robert Komen bio je čovjek ispred svog vremena, vizionar koji nažalost nije dočekao vidjeti vrhunac ove priče. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni Damira Miškovića u Rijeci, samim time ni svega ovoga što gledamo već 13 i pol godina. Dean Šćulac bio je desna ruka, čovjek od povjerenja, onaj koji je svoju lojalnost dokazao nebrojeno puta. I zato mu predsjednik, prilikom slavlja duple krune, nije zaboravio posebno zahvaliti. Na svemu. Da, znalo je među njima biti i povišenih tonova, ali nikada se nije gubio kompas. Na kojem je sjever označavala samo Rijeka.

Danas, kada je momčad s Kvarnera aktualni prvak Hrvatske, na domaćoj sceni ostvarena, u Europi priznata… Danas oni znaju da je sve to vrijedilo. I one psovke kad se prekine telefonski poziv, ali i onog zagrljaja kad je bilo potrebno. Istina, Rijekina je priča nepresušna – od čovjeka kojeg smo svi čitali i istovremeno imali predavanja o pisanoj riječi, Orlanda Rivettija, preko onog čije su informacije bile točne do te mjere da ga se nikada nije propitkivalo, Korada Vujnovića. Važan član Rijekine obitelji bio je i Davor Sever. Zbog identiteta kluba neizmjerno je važno da se na njih nikada ne zaboravi i da im se, sve dok je I Rijeke, ime u povijesnim knjigama piše zlatnim slovima.

Ali, navijači to jako dobro znaju. Baš kao i predsjednik Mišković, Za kojeg su, još kad je dolazio, mnogi imali osjećaj da neće biti savršen. Iako, postoji li uopće savršenstvo? Pogotovo u svijetu nogometa? No, sa svim svojim manama, time što je u nekim poslovima ispao naivan i što je ponekad vjerovao ljudima kojima nije smio – opet je u većini stvari bio miljama ispred drugih… Da, Damir Mišković bio je njihov. I svi drugi, ali baš svi, koliko god se trudili objasniti da to nije tako, potpisali bi da jedan takav čovjek vodi klub za koji kuca njihovo srce. Nikome od nas ne treba savršenstvo. Ono je dosadno. A i nekako se ne uklapa u ovaj naš kraj, ovo naše razmišljanje. Nama samo treba netko tko nas nikada neće izdati. A Riječani su to dobili u svom Presidenteu.

Kad je došao, znali su da neće ostati zauvijek. Ali su isto tako znali da jednog dana neće dati klub u ruke onima za koje smatra da ga nisu vrijedni. I nije tu stvar novca, s milijunom ili pet, svejedno možeš jednom dnevno ručati, u jednom krevetu spavati, jedne cipele nositi. Stvar je tog nečeg što čovjek nosi u sebi. Toga osjećaja. A on je, po prvi put nakon stotine drugih udvarača – dobar.

Bill Foley? On ne dolazi da bi nastavio, on dolazi da bi krenuo ispočetka. I to je u redu. Neka gradi neku svoju momčad. Iako, jednu stvar mora znati – temelji ove Rijeke ne leže na novcu, već na odricanju, znanju, principima. Takva je, kakva je… I to se nikada neće moći promijeniti. A podršku javnosti da ju oblikuje po nekim svojim željama neće dobiti s kreditnom karticom, već tek onda kada se ljudi od njegova povjerenja sa zasukanim rukavima budu viđali kako dolaze u zoru, a odlaze iz kluba kad se sunce opasno sakrije iza Učke. Isto kako je to Damir Mišković radio.

Danas, kada se nazire Miškovićev odlazak, treba to reći glasno: Rijeka je imala sreće. Ali, ne onu slijepu, lutrijsku. Imala je sreću jer je došao netko tko je znao što radi. I zašto to radi. Sreću jer je jedan čovjek sanjao i dao sve što ima da mu se u tome pridruže svi oni kojima Rijeka teče venama. A neki će možda reći, i još važnije – nikad nije ugasio pravo na san. Ostavio je ideju da raste i dalje. O Ligi prvaka. O novoj Kantridi. O Rijeci koja ne staje. I koja buja, koja raste.

Damir Mišković bio je i ostao najveći mali čovjek na Kvarneru. U zemlji gdje se veličina često mjeri bukom, on je birao tišinu. Birao je djela. Nije se smatrao većim od drugih. Ali, nije ni morao – jer onaj tko je stvarno velik, njemu potvrde nisu potrebne. A takvi, pravi lideri, ostaju u povijest upisani zauvijek.

Imamo neki osjećaj da će ga se u skorijoj budućnosti češće nego inače moći vidjeti na Pagu, u njegovim Miškovićima. S osmijehom na licu i spoznajom da je sve što je napravio – napravio je to na svoj način. Uz podršku obitelji, 13 i pol godina kasnije, prepunih smjeha i suza, uspjeha i padova, sada je napokon dočekao da mu se sve što je dao – i vrati.

Došao je kao netko tko vjeruje. Odlazi kao netko tko je uspio. I kao netko koga se nikada neće moći zamijeniti.