Preko dvije tisuće Hrvata zauzelo pubove u Glasgowu

Treći nam je put u Glasgowu! Led smo probili u ljeto 1998. kada smo pratili Dinamo protiv Celtica u proboju u Ligu prvaka. Bilo nas je pedesetak u tom autobusu. Nas s Kozjaka nekolicina. Kum Koza, Fico, Vedo, Lero... Polazak je bio s Cibone, a vođa puta Tomo Petrinjac. Pa jedno pedesetak sati vožnje do Škotske. Usput jedan kvar u Njemačkoj, potom mali incidenti na trajektu između Calaisa i Dovera i tek nekoliko sati u samom Glasgowu. I tekma u kojoj je Dinamo popio gol...

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Pa onda još pedesetak sati do Zagreba. Mladost, ludost rekli bi i odmah potpisali povratak u te godine... Tada Glasgow nismo zapravo niti vidjeli. Niti nas je u tim godinama pretjerano zanimao grad kao grad. Bilo je važno pronaći navijače Celtica, s njima zauzeti neki pub... I Dinamo.

Vratio sam se u Glasgow 16 godina kasnije. Ovoga puta kao novinar. I opet je igrao Dinamo s Celticom. I identičnih 1-0 za domaćina. Ponovno smo imali putešestvije s obzirom na to da smo kolega Boris Kovačev i ja zbog kašnjenja aviona iz Zagreba - promijenili čak pet avionskih linija do Glasgowa. Stiglo smo na Celtic Park pola sata prije početka utakmice pa shvatili da nemamo adapter za struju te smo izvještaj u Jutarnji list slali SMS porukama! I opet nismo vidjeli ništa od grada jer već drugo jutro slijedio je povratak za Zagreb.

Škotska već 10 utakmica bez pobjede

Hrvatska peti put gostuje kod Škotske, a 20. put na Otoku

Dalić se vraća starim navikama: Protiv Škota s četvoricom u zadnjoj liniji

U četvrtak smo stigli preko Amsterdama. U avionu u kojem su većinu putnika činili navijači Hrvatske. Sreli smo ekipu iz Osijeka.

“Pobjegli smo od žena na utakmicu”, smije se veseli trojac starih Kohortaša. Pričamo malo o Botu i Coppitelliju. O namjerama Mađara, Opusu i šansi da se napadne naslov... I brzo prođe vrijeme. Na koncu shvatimo da smo u istom hotelu. A pored nas pub “Scotia”, jedan od najstarijih u Škotskoj. Ljudi su srdačni i veseli. Dočekuju nas tapšajući po ramenima i praveći koridor prema šanku. U pozadini se čuje neko tamburanje...

“Sad ćemo mi to brzo preuzeti”, šapnuo nam je jedan od naših navijača. Pola sata kasnije isti je čovjek s gitarom davao ritam i bacao prepuni Pub u trans. Od “Ledene” do Novih fosila i Grdovića - pub se orio našim pjesmama.

Malo kasnije već smo u Piper Baru koji nosi ponosnu titulu “najboljeg whiskey bara” u Škotskoj za 2024. I tu je Hrvata popriličan broj. Na isti način na koji su Škoti zauzeli centar Zagreba, sada im se vraća na njihovom terenu. Jer, bilo je to tek zagrijavanje za ono što nas je čekalo na dan utakmice. Domaćini su najavili kako će okupljanje Hrvata biti u samom centru grada, u irskom pubu Graces’s. U blizini je i hotel Radisson Blue u kojem je smještena reprezentacija Hrvatske, tek nekoliko metara od centra Glasgowa.

Sam Glasgow je sušta suprotnost Londonu. Promet je u centru iznenađujuće slab, ulice široke i prostrane. I opasne u noćnim satima.

Naime, Glasgow ima neslavnu status europske prijestolnice narkomana. Ili se bori za tu titulu s Dublinom. Na svakom koraku iskaču iz pokrajnjih ulica, kao zombiji hodaju po centru i stvaraju nelagodu. Uostalom, mirisi koji se šire centrom grada uvelike podsjećaju na one u Amsterdamu... Novinarski tandem iz Hine ima peh jer do hotela moraju proći ulicom u kojoj ih se najviše okuplja tijekom noći.

“Nije nam baš svejedno, a taxi ne želi voziti do ulaza u hotel”, požalit će se kolega.

Inače, vrijeme je fenomenalno do te mjere da je sasvim normalno vidjeti domaćine kako u kratkim hlačama i rukavima šeću centrom grada. Dosta čudno jer su sljedeći tjedan najavili snijeg. Za utakmicu pak najavljuju sitnu kišu, a mi smo iskoristili priliku pa otišli do Celtic Parka. I naišli na slobodan dan. Nigdje žive duše... Malo kasnije pričamo s navijačima u obližnjem pubu. Kažu nam da je naša pretpostavka o podjeli Glasgowa na zeleni i plavi dio - stvar prošlosti.

“Celtic je postao najveći klub u Škotskoj. Ima sve više navijače neovisno o vjeri. Uostalom, na posljednjem popisu stanovništva polovica građana Škotske se izjasnila da nisu vjernici. Celtic je nadrastao te podijele i više nije samo klub Iraca i katolika”, tumači nam jedan od mlađih navijača dok ispijamo Guinness. Pita nas za Benkovića i Juranovića. Sljedeći susret dogovorili smo u Zagrebu sredinom prosinca u Ligi prvaka.

“Znate da nam trebaju tri boda. I na Hampdenu i u Maksimiru”, objašnjavamo domaćinu dok naručujemo sljedeću rundu.

“U Ligi nacija ih slobodno uzmite, ne zanima me reprezentacija. One u Ligi prvaka ćete ipak samo sanjati”, objašnjava kroz smijeh i pita nas:

“Kako vi uopće stojite? Je l' imate šanse proći dalje?”.

Uzimamo mobitel i pokazujemo tablicu.

“Imamo barem koliko i Celtic”, odgovaramo.

Pojma nisu imali. Još jedan dokaz da gledaju samo i isključivo sebe i to je temelj njihova samopouzdanja...

Malo kasnije smo kod hotela Radisson Blu u samom centru grada, a u koji se smjestila reprezentacija Hrvatske. Nije bilo teško pronaći jer je ispred cijela kolonija navijača koji čekaju trenutak da Luka Modrić slučjano pogriješi vrata pa osvane ispred hotela.

S dresovima Reala i reprezentacije, čekaju priliku barem da vide kapetana. No, uzalud im trud svirači. Preko puta je velik pub “The Sir John Moore”. Od jutra je pun navijača naše reprezentacije koji tamane zalihe lokalnog piva Tennent’s. Ima ih sa svih strana. Dijaspora je zastupljena u solidnom broju i čini nam se da će ih biti nešto više od tih 1800 ulaznica koliko je HNS dobio na raspolaganje i brže bolje plasirao svojim navijačima. Okupljanje je u irskom pubu Graces’s Irish Sports Bar, pored botaničkog vrta. S tog mjesta bi Hrvati trebali krenuti na Hampden na kojem će Vatreni pred auditorijem od 50 tisuća gledatelja pokušati plasirati se u četvrtfinale Lige nacija!