Pozadina svih problema: Zašto je Rožman otpisao četvoricu prvotimaca

Jednostavno, situacija nije dobra. Novaca je sve manje, igrački kadar je (htjeli to neki priznati ili ne) poprilično limitiran, situacija s navijačima (usprkos činjenici da su se vratili na tribine) i dalje nije bajna, a novi trener se ni po čemu (barem ne zasada) ne ističe i ne pokazuje kako je odluka čelnika kluba da ga postave za svojeg novog vođu ispravna. Sve su to teme za koje, da bismo došli do konačnih zaključaka, treba malo dublje zagrebati ispod površine, a upravo to ćemo pokušati i napraviti.

Pa, krenimo redom.

Prvo o čemu treba pričati su klupske financije. Jednostavno, novaca nema kao što ga je bilo prije. Povlačenjem talijanskog lobija iz strukture kluba postalo je jasno da nema više "sugar daddyja" koji s vremena na vrijeme može uskočiti s pokojim eurom kako bi klub funkcionirao na razini kakva je esencijalna da bi bio jedan od vodećih momčadi HNL-a i pretendent za osvajanje nekog trofeja. Nakon što je osvojena dupla kruna u povijesnoj sezoni 16./17., Rijeka je nakon te sezone jednom igrala grupnu fazu Europske lige i to je bilo nakon što su prokockali veliku šansu u playoffu Lige prvaka protiv grčkog Olympiacosa da budu dijelom najelitnijeg klupskog nogometnog natjecanja na svijetu.

To se ipak, na veliku žalost svih simpatizera Rijeke, nije dogodilo, pa tako sve dalje ide u sferu "što bi bilo kad bi bilo". Ipak, ono što je sigurno da je ta skupina igrača koja je prije dvije godine u ovo vrijeme igrala Europsku ligu bila nemjerljivo bolja od ove današnje i da je cijela priča bila bitno drugačija da se nisu dogodili neki porazi (Austria Beč, AEK) koji su su se mogli izbjeći.

Sljedeću sezonu Rijeka je završila na drugom mjestu dok su u kupu ispali u polufinalu nakon što je bolji od njih bio zagrebački Dinamo. Bilo je jasno kako je tih dana Matjažu Keku potrebna neka svježa krv, a nakon što nju nije dobio, i nakon što je nanizao nekoliko poraza u jesenskom dijelu prvenstva, najveći trener u povijesti Rijeke odlučio je dignuti svoje sidro i momčad ostaviti nekom drugom. Već tada su mnogi pitali: "Ako se za Keka nisu uspjeli pronaći novci, za koga će se naći?"

Novaca je manje, a ono što je Bišćan uspio napraviti sljedeće sezone (osvajanje Kupa i drugo mjesto u HNL-u) pokazuje se kao vanserijski rezultat, pogotovo kada znamo u kojim je uvjetima sadašnji izbornik mlade reprezentacije morao odrađivati svoj posao.

Sljedeća stvar na koju treba skrenut pažnju je igrački kadar. Nekada Ristovski, Bradarić, Vešović i Gavranović, danas Raspopović, Capan, Iglesias i Babić. Vjerujemo kako nije potrebno previše analizirati ovaj segment riječkog nogometa, jednostavno igrači koji danas konkuriraju za početnih 11 prije dvije-tri sezone na Rujevicu bi eventualno mogli doći u turistički posjet. Rijeka je imala nevjerojatne sreće (iako, bilo je i znanja sportskog direktora, njegovog zamjenika i skauta kluba) da bez ikakve odštete dovedu igrače koji su se kasnije pokazali kao ključni za osvajanje naslova prvaka.

Zdravko Mamić je jednom prilikom na Rujevici zaurlao "Vi dovedete ovog Ristovskog besplatno, a ja platim Stojanovića dva milijuna eura" nakon što je fantastični Makedonac odigrao po ko zna koji put izvanrednu utakmicu protiv zagrebačkog kluba. Ono u čemu su Riječani pogriješili je njihova ideja (ili nada) da će svake godine iznova potpuno besplatno stvoriti i iz bunara izvući nekog novog Vešovića, Gorgona, Andrijaševića, Ristovskog i Gavranovića... Da bi se novac stvorio treba se isti ulagati, a Rijeka to nije (barem ne dovoljno) radila. Ovog ljeta otkupljen je Čolak za 850 tisuća eura (najveći ulazni transfer u povijesti kluba), ali to se to učinilo samo jer se u klubu vjerovalo da će ga se veoma brzo proslijediti u neki veći klub te se na taj način ostvariti laka i lijepa zarada. Isto se očekivalo i u slučaju Darija Župarića, ali su obojici ponajboljih riječkih nogometaša ovog ljeta propali transferi u inozemstvo.

Navodno je Rennes već poslao 3,7 milijuna eura tešku ponudu za Čolaka, ali se transfer nije ostvario zbog ozljede zarađene u susretu sa Gentom. Sve to dogodilo se posljednjih dana prijelaznog roka, a veoma je upitno tko bi bio zamjena za ovog potencijalnog reprezentativca Hrvatske u napadu Rijeke. I s njim Rijeka muku muči s realizacijom, kako bi tek bilo bez njega...

Dodatni problemi u slučaju Župarić su ti da, osim što Rijeka nikako ne uspijeva pronaći klub kojem bi ga prodala kako bi isplatili svoja ulaganja. Ovaj središnji branič iz Županje sljedećeg ljeta postaje slobodan igrač, a već ove zime može pregovarati s drugim klubovima bez da mu za to stigne zeleno svijetlo s Rujevice. U ovim trenucima problemima se ne vidi kraj...

Sljedeći na redu su navijači, odnosno Armada.

Iako su se najglasniji navijači kluba nakon nešto manje od godinu dana bojkota domaćih utakmica vratili na svoj sjever, tenzije su i dalje sveprisutne. Igor Bišćan je, na njihovu veliku sreću, bivši, a u klubu više nema ni „persone non grate“ Renata Pilipovića pa sada napokon stanovnici nekada zapada (Kantrida), a danas sjevera (Rujevica) imaju razloga za zadovoljstvo. Iako je sve naoko divno i krasno, situacija nije nimalo bajna. Njihova Rijeka više ni sjena one momčadi koja je prethodnih sezona na domaćem terenu dočekivala Milan, Lyon, Sevillu, Feyenoord, a bezuvjetna ljubav prema klubu nekako sve više i više blijedi. Najveći njihov problem je taj što se pokazalo i da se bez njih može, odnosno da kojim slučajem Bišćan nije sam odlučio otići njihovi glasovi se i dalje ne bi čuli na Rujevici.

Bez navijača je teško, ali oni nisu najbitniji faktor kako bi klub bio uspješan, htjeli oni to prihvatiti ili ne. Jednako tako, u finalu prošlogodišnjeg kupa kada je Rijeka slavila protiv Dinama na Aldo Drosini rezultatom 3:1 ni u kojem slučaju ne treba zanemariti fantastičnu podršku Armade koja je na neki način vodila svoju Rijeku do pobjede.

Matjaž Kek ima status besmrtnika, Igor Bišćan (odnosno Renato Pilipović) bio je netko koga su se žarko željeli riješiti, dok Simon Rožman… do ovog poraza moglo se reći kako „nit smrdi, nit miriše“, ali sada se ipak naginje ovome kako on nije netko tko zadovoljava njihove kriterije. Koji god da oni bili.

Za kraj se treba osvrnuti na Simona Rožmana. Ono što je pokazao u svojim počecima u HNL-u sve je samo ne dobro. Pod njegovim vodstvom u Rijeka je izjednačila svoju najveću pobjedu u nekoj službenoj utakmici ( Kup utakmica u gostima protiv Buja, rezultat 0:11), ali nakon toga sve je krenulo nizbrdo. Lokomotiva je na gostovanju u Rijeci uzela bod, s(p)retno se slavilo u Koprivnici kada je Acosty u 90. minuti zabio za pobjedu (do 75. minute Rijeka je gubila), da bi nakon toga Rijeka upisala poraze od Gorice, Osijeka i Dinama uz jedno slavlje u kupu protiv Varaždina.

Legenda slovenskog nogometa Brane Oblak nije štedio Matjaža Keka i Simona Rožmana, a šta je rekao o njihovim kvalitetama mogli ste čitati na Germanijaku:

Ipak, sve te kritike njegovog sunarodnjaka nisu previše utjecale na njega. Mladi strateg Rijeke i dalje „piči po svome“, njegova etiketa „laptop trenera“ nije nešto što on shvaća kao negativan pojam. Po njegovom dolasku u Rijeku pisalo se o tome kako ovaj 36-godišnjak ima jasno izražene ciljeve koje očekuje da njegovi igrači ispune, kako teži tranziciji, reposjedu i visokom presingu. Ništa od toga rujevička publika još uvijek nije vidjela.

Zanimljiva je i njegova odluka da drži medije „na ledu“. Nema neformalnih razgovora s novinarima, nije jedan od onih tipova koji će pozvati na kavu ili pak zatražiti mišljenje nekoga tko duže prati klub, on jednostavno radi po svome i ništa drugo ga ne zanima. Je li to njegova odluka, ili pak iza svega stoji odjel odnosa s javnošću riječkog prvoligaša, teško je reći, ali bilo kako bilo, na taj način će teško steći simpatije onih koji su uzročno-posljedično povezani s njim i trebaju djelovati u svojevrsnoj sinergiji. Upravo je njegov „mentor“ Matjaž Kek bio poznat po takvim stvarima. Sitnice su te koje su odvajale sadašnjeg slovenskog izbornika od ostatka trenera iz prve HNL, ali te iste sitnice (naravno, uz izvrsne rezultate) dovele su ga do toga da bude iznimno cijenjen, kako od strane svih medija, tako i suparničkih trenera, igrača, ali i navijača.

Treba reći kako, iako su mnogi ostali zatečeni, nije bilo previše sumnji kada je izabran za novog stratega Rijeke. Jednostavno, u prethodna dva slučaja trio Mišković-Juričić-Mance donio je dobru odluku pa riječka nogometna javnost nije imala razloga sumnjati u njihove odluke. Jedina bitna razlika u odnosu na njegove prethodnike je ta što je Rožman bio potpuni anonimac za sve ljubitelje HNL-a, dok su Bišćan i Kek ipak netko o kome se nešto i znalo…

Rožmanova jučerašnja odluka da iz momčadi odstrani četvoricu igrača iz prve momčadi u najmanju je ruku iznenađujuća. Zoran Kvržić nije desni bek, a od kako je silom (ne)prilika to postao krenula je i njegova nogometna renesansa. Od nekog tko će pobjeći suparnicima na desnom krilu i napraviti „dar-mar“ u suparničkoj obrani do toga da se niti jedan ofenzivac pored njega neće naigrati i da će svojim centaršutom kreirati „pola gola“ svoje Rijeke. Borben, kvalitetan i polivalentan, sve je to Zoran Kvržić. Ako je jedna lošija predstava u prvih 45 minuta protiv Dinama razlog da mu trener okrene leđa, onda će veoma brzo riječka svlačionica biti potpuno prazna..

Sljedeći u nizu je Roberto Punčec. Ovaj stoper je neupitno dobar igrač, ali od kako je stigao u Rijeku nikako da uđe u pravu formu. Dvije dobre utakmice pa jedna loša, i tako u nedogled. A to, barem za klub kao što je Rijeka, nije dovoljno dobro. Punčec je snažan karakter, netko tko se ne libi reći što misli i po potrebi udariti šakom o stol, a ponovno se postavlja pitanje čime je on zaslužio da ga se odstrani iz momčadi, naročito kada znamo da u utakmici protiv Dinama Punčec uopće nije ni igrao. Kuloarske priče govore kako ga Rožman ne vidi kao neizostavnim članom prvih 11 što se ovom Varaždincu nikako nije svidjelo. Kada svemu tome nadodamo i činjenicu da mu ovog ljeta ističe ugovor tada njegovo uklanjanje iz momčadi poprima sve jasnije i jasnije obrise, iako je tajming u potpunosti promašen.

Stigli smo i do Petra Mamića, lijevog beka za kojeg su mnogi očekivali da će potpuno procvasti u Rijeci ali njegove dobre igre nikako da dođu. On je jedan od bekova koji ima iznimnu ofenzivnu kvalitetu, precizan centaršut i opasan udarac iz daljine, ali je u obrani velika nepoznanica. Pero se „voli zaboravit“, a trenerima to nikako nije drago. Ove sezone odigrao je ukupno tri utakmice u svim natjecanjima za Rijeku, a taman da je u sve i jednom bio kriv za neki pogodak u mreži Rijeke (što nije) opet je upitno zašto se netko tek tako odriče usluga jedinog (!!!) lijevog beka kojeg Rijeka ima u svojoj momčadi.

Za kraj tu je i Lorenco Šimić. Oko njega ne treba trošiti riječi, radi se o talentiranom stoperu koji je u Rijeku došao potpuno nespreman, a iako je znao u kakvom se stanju nalazi on je očekivao da mu je mjesto u prvih 11 zagarantirano. Nikad ga nismo vidjeli u bijelom dresu, vjerojatno i nećemo, pa je njegovo odstranjivanje najmanje bolno za stratega Riječana.

Situacija u kojoj se nalazi Rijeka je u najmanju ruku kompleksna, a mnogi se nadaju da će Rožmanovi nenadani rezovi u momčadi biti dobra odluka za budućnost kluba. Sve je to dobro dok predsjednik stoji iza trenera, ali situacija bi se mogla drastično promijeniti ukoliko onaj taj predsjednik, koji je neupitnu podršku davao i Keku i Bišćanu, krene sa svojim rezovima radi njegovog nezadovoljstva, jer zna se tko će u tom slučaju prvi biti trajno odstranjen iz kluba. I on, i njegov laptop, također.

(foto: Pixsell)