.jpg)
N. RukavinaPovijesne knjige Europskih prvenstava pamtit će čudesan karakter Hrvatske i zasluženu pobjedu Španjolske
Vrijeme Čitanja: 5min | pon. 28.06.21. | 21:22
Eh, da smo zabili kada se lomila utakmica....
Teško je nešto pametno napisati nakon ovakve utakmice. Da nismo bili emotivno involvirani u istu, bila bi nam uvjerljivo najbolja na ovom turniru. Ova utakmica ulazi u kategoriju jednih od najboljih u povijesti Europskih prvenstava. A da je Hrvatska dobila, ova bi utakmica bila ravnopravna Njemačkoj 1998. i Engleskoj 2018. Ma... u jednu ruku možda čak i 'ravnopravnija'...
Jer, gubiti 3:1 od jedne Španjolske, koja do same završnice Hrvatskoj nije dala niti minimalne šanse, a onda se vratiti golom u sudačkoj nadoknadi i u pravom “run’n’gun” nogometu u produžecima imati jednak broj prigoda kao i Španjolska, je jednostavno nevjerojatno.
Pogotovo nakon ‘onakvog’ prvog poluvremena. Hrvatska je u prvih 20 minuta prvog dijela djelovala najlošije na dosadašnjem dijelu turnira. A nakon tih 20 minuta imala je prednost 1:0.
Španjolci su očekivano preuzeli loptu u svoj posjed. Znalo se da hrvatski vezni red, koliko god dobar i tehnički kvalitetan bio, neće moći parirati načinu igre Furije. Međutim, nitko nije vjerovao da će Španjolci imati više od 80 posto vremena loptu u svojim nogama i da će biti baš toliko superiorni u odnosu na hrvatske veznjake.
Španjolci su dosta pokušavali preko bokova, apostrofirajući očito Josipa Juranovića i Joška Gvardiola najslabijim karikama hrvatske obrane, no većinu šansi u tih uvodnih 20 minuta stvorili su kroz sredinu, ubacujući se iza leđa hrvatskih stopera.
Hrvatska nije mogla spojiti nekoliko točnih dodavanja. Nakon svake izgubljene lopte, Španjolci su strašnim presingom vratili posjed. Visokim pozicioniranjem jednostavno nisu dozvolili Vatrenima da prijeđu centar.
I onda je Hrvatska povela. Od nikud. Ne želimo biti previše cinični, ali to je do tog trenutka bio jedini način na koji je Hrvatska mogla zabiti...
.jpg)
Taj nesvakidašnji gol, kojem je kumovala nevjerojatno loša reakcija Unaija Simona, probudio je Vatrene koji su svoje najveće šanse u prvom dijelu imali u idućih nekoliko minuta. Španjolci su bili grogirani, potreban je bio samo taj jedan nokaut. No Vlašić i Kovačić nisu pronašli put do mreže.
Španjolci su se brzo sabrali, ponovno uspostavili svoj klasični tempo igre, no Hrvatska nije više djelovala onako slabo kao u uvodnih 20 minuta. Vatreni su kompaktno stajali u obrani, i sve brže tranzicijom pokušavali ugroziti španjolski gol. No što je vrijeme više curilo prema isteku prvog dijela, Dalićevi izabranici sve su se više spuštali u svoj šesnaesterac, čuvajući tih 1:0, a to su Španjolci kaznili pogotkom Sarabije za 1:1 na odmoru.
Na kraju prvog dijela Španjolska je imala 11 udaraca na gol Dominika Livakovića, od čega četiri u okvir, a Hrvatska dva pokušaja, od koji niti jedan nije išao u okvir Unaija Simonija.
U nastavak je Španjolska ušla jednakom silinom, brzo je zabila za 2:1. Juranović nije dobro zatvorio centaršut Ferrana Torresa, a Gvardoil zakasnio pokriti Cesara Azpilicuetu. Hrvatska je i dalje djelovala nemoćno. A onda je ulaskom Mislava Oršića, kasnije i Josipa Brekala te Ante Budimira i Marija Pašalića krenuo šou.
Kako to u nogometu često bude, momčad se otvori i postane opasna tek kad voda dođe do grla. Hrvatska je napokon izašla iz krila Dominika Livakovića, krenula okomitio na španjolski gol. No, takva igra sa sobom nosi opasnost. U obrani je ostalo previše otvorenog prostora, te se u 78. dogodio i treći nesvakidašnji pogodak na utakmici.
Nakon greške Unaija Simona, Hrvatska je primila gol za 1:1 u trenutku dok je Ante Rebić – mijenjao kopačke. A gol za 1:3 pao je jer se Joško Gvardiol osvježavao s vodom, a Ferran Torres je to iskoristio i rutinski zabio za dva razlike Furije.
To je, sigurni smo, za 99.9 posto navijača Španjolske, ali i za 99.9 posto navijača Vatrenih bilo to. Hrvatska je bila igrački i moralno razbijena. Samo nas je čudo moglo ostaviti na turniru.
No, ovi igrači, ova momčad, još je jednom pokazala neviđeni karakter. Ranije spomenute zamjene, prije svega Mislav Oršić i Mario Pašalić, a onda i Budimir i Brekalo, Hrvatskoj su donijeli nevjerojatni povratak. Kojeg ćemo još dugo pamtiti. Unatoč konačnom epilogu.
U produžecima su obje momčadi krenule ‘va banque’. Hrvatska je igrala u nekakvoj 3-4-3 formaciji, no dojam je da su svi igrali – sve. Unatoč umoru, iscrpljenosti, fizičkoj i mentalnoj, nije se znalo za posustajanje. Ni s hrvatske, ali niti sa španjolske strane. Hrvatska je imala svoje stopostotne šanse, nije zabila.
Španjolska je imala svoje stopostotne šanse, zabila je dva. I na kraju, treba reći, zasluženo pobijedila. Iako, ne bi bilo netočno napisati istu stvar da je na kraju pobjedu odnijela Hrvatska.
Španjolskoj je preokret u produžecima donio njihov ‘Oršić’, Dani Olmo, koji je s dvije asistencije sjajno pronašao svoje suigrače te njihov “Pašalić” Mikel Oyarzabal koji je zabio gol za konačnih 5:3.
Lagano je sada biti general poslije bitke i zapitati se zašto Dalić nije imao hrabrosti staviti Oršića od prve minute umjesto Rebića koji, očito, ovo prvenstvo nije bio na razini. Nije to baš lagana odluka, jer iza Rebića je odlična sezona u Milanu na poziciji lijevog krila, a sada mu se, zarazom Perišića napokon pružila mogućnost da zaigra na ‘svojoj’ poziciji.
Staviti Pašalića ispred Kovačića ili Vlašića? To je potez kojeg bi učinili samo najveći hazarderi....
Na kraju se treba dotaknuti i Joška Gvardiola. Mladi Dinamov defenzivac, potencijalna svjetska top klasa, odigrao je najslabiju utakmicu na turniru. Španjolci su većinu svojih napada usmjerili na njegovu stranu, a mladi Leipzigov defenzivac je pokleknuo.
No, on je jedan od argumenta zašto će Hrvatska i u bližoj budućnosti biti uz bok najjačim reprezentacijama svijeta. Hrvatska je u zadnjih 20 dana upisala tri poraza, dva minimalna od Belgije i Engleske, i sada ovaj nakon produžetaka nakon Španjolske. Hrvatska je nadigrala Škotsku i odigrala slabu, ali rezultatski prihvatljivu utakmicu protiv sudionika četvrtfinala prvenstva, Češke.
Hrvatska je, objektivno, tamo gdje bi i trebala biti država sa svega četiri milijuna ljudi, ali nogometom zaluđenih ljudi...
Iako, kako je Oršić rekao, da smo zabili kada se lomila utakmica...
