Posljednji Mikijev gol Dinamu, još kada je derbi bio derbi

- Igrao sam kao Miki Rapaić - jednom je, nakon briljantne predstave u dresu Chicaga, američkim novinarima objašnjavao Kukoč.

Naravno, u čudu su ga gledali. Kako bi i bilo drugačije kada nikada nisu gledali Mikija. Da su ga gledali, onda se ne bi čudili.

Taj Miki Veliki s nekih tridesetak metara pogodio je uz lijevu vratnicu za erupciju oduševljenja Hajdukovih navijača, legendarni Tomo Butina bio je za milimetar prekratak.

- Ma, imao sam je na prstima, dotaknuo... Ali, to je Miki, misliš da imaš loptu, a ona bježi - jadao se Butina davne 2012. godine kada smo zajedno obavljali reporterski posao s Eura u Poljskoj i svaku noć pretresali nogometnu povijest.

Kakvi su to bili igrači, kakve postave, kako reče jedan od sudionika Almir Turković, "bili su to dani ponosa i slave". Pazite, za Hajduk na vratima Stipe Pletikosa, pa Hrvoje Vuković, Hrvoje Vejić, Mato Neretljak, Darijo Srna, Srđan Andrić, Dean Računica, Vlatko Đolonga, Almir Turković, Miki Rapaić i Petar Krpan. Za Dinamo Tomo Butina, Mihael Mikić, Goce Sedloski, Darijo Smoje, Kristijan Polovanec, Silvio Marić, Niko Kranjčar, Jasmin Agić, Edin Mujčin, Dumitru Mitu i Boško Balaban. Na klupama Zoran Vulić i "trener svih trenera" Miroslav Blažević.

Bili su to dani kad je derbi bio derbi, kad su se klinci još vezivali idolopoklonstvom za igrače, kada se igrači u klubovima nisu mijenjali kao na traci. Zato sam se i prisjetio tog derbija, možda jednog od posljednjih, koji je imao miris nogometa. Priča o suđenju uvijek je bilo, nezadovoljnih je uvijek bilo, navijačkih ispada uvijek je bilo, ali to je bio jedan od posljednjih derbija na kojem nije stanovalo jednoumlje, bio je to jedan od posljednjih derbija na kojem su zvijezde bili igrači, a ne sve drugi ostali. Posebno je važan, jer je to bio jedan od posljednjih derbija u kojem je igrao Miki, posljednji u kojem je zabio, nakon te sezone više nikada nije odjenuo dres Hajduka.

- Na pola sezone došli smo Miki i ja, igrali smo nogomet za užitak. Dobili smo tada Dinamo u Maksimiru, kasnije i na Poljudu, te sezone smo ih tri puta pobijedili, ali nismo osvojili titulu već Kup - danas će se tih dana sjetiti Almir Turković, još jedan majstor.

Te zime došao je gotovo slučajno, potpisnik ovih redaka pročitao je da se vraća iz Japana i da će vjerojatno u Zagreb, preporučio ga tadašnjem predsjedniku "bijelih" Branku Grgiću. Dalje je sve povijest, pa i oklada koliko će Turković zabiti u Hajdukovom dresu. Da, bili su to dani kada igrač nije morao imati menadžera da bi došao u neki klub, kada u tolikoj mjeri nije bilo provizija i tko zna kakvih "intelektualnih" usluga. Uglavnom Turković je ostavio dubok trag u Poljudu.

- Sjećam se da nas je Vulić postavio napadački, a Ćiro je poslije kazao da igramo kao Real. Imali smo puno šansi, Butina i naši promašaji spasili su Dinamo od katastrofe - priča nam Turković.

Vulić je na Maksimiru odigrao svojih poznatih 3-3-3-1, s Perom Krpanom u špici, a Ćiro je na klupi držao Ivicu Olića.

Eh, odoše misli. Mikijev gol? Po uredničkoj ideji potpisnik ovog teksta glumio je fotoreportera iza Dinamovog gola, tamo ispred južne tribine. Taj Mikijev udarac osjetio sam u svakoj pori, odlučnost uzimanja lopte prije šuta, to samopouzdanje. Pa, onaj trk prema jugu i slavlje.

- Jesam ga - nešto u tom stilu je izgovarao dok je trčao prema navijačima.

Vulić je tada kazivao "Miki? Miki ima zlatnu nogu", a Ćiro je čestitao Hajduku i u svom stilu, vizionarski kazao "nema Hajduk šansi, Dinamo će biti prvak". I bi tako, Dinamo je osvojio titulu, Hajduk uzeo Kup, a derbi je bio derbi.

(Foto: Pixsell)