Pochettinova Slavna revolucija u Tottenhamu

Da ste prije par godina rekli prosječnom navijaču Spursa, dok bezbrižno šeće sjevernim Londonom, da će mu momčad razbiti Real Madrid na Wembleyju, mislio bi da ste ludi ili da ga provocirate.

Tottenham Hotspur bio je i ostat će fascinantan klub. Zauvijek u sjeni svojih slavnijih i uspješnijih susjeda sa sjevera Londona, Arsenala, Spursi su posljednji od svoja dva pehara prvaka Engleske osvojili davne 1961. Posljednji trofej, pak, osvojili su 2008., engleski Liga kup. Međutim, manjak srebrnine u klupskom ormaru nikada nije utjecao na očekivanja navijača koji su svoj klub smatrali jednakim po slavi i statusu sa engleskim gigantima poput Arsenala ili Manchester Uniteda. Pa ipak, konstantno podbacivanje u ligi i manjak bilo kakvog uspjeha u Europi takve tvrdnje su činile pomalo smiješnima.

Sada im se više nitko ne smije. Tottenham pod palicom Mauricija Pochettina preporođena je momčad. Imaju tri stupa na kojima se temelji svaki dugoročni projekt u klupskom nogometu: mladog trenera sa metodikom i jasnom strategijom, plan igre i motiviranu i talentiranu jezgru mladih igrača. Tottenham je lani prvi puta nakon 21 godine završio ispred Arsenala u ligi i teško je ne zaključiti kako se ravnoteža moći u sjevernom Londonu polako mijenja u korist Spursa. Pogledajmo samo kako su obje momčadi odigrale svoje posljednje europske susrete. Tottenham je u Ligi prvaka ugostio europskog prvaka, Real Madrid, i pobijedio 3:1. Arsenal je u Europskoj ligi ugostio Crvenu Zvezdu i odigrao 0:0. Donedavno je takav scenarij bio gotovo nemoguć. U domaćem prvenstvu situacija nije posebno drugačija – Spursi su treći, sa istim brojem bodova kao i Manchester United dok je Arsenal šesti te je već sada poražen četiri puta.

Naravno, kritičari će reći da će sav taj napredak pod argentinskim stručnjakom biti uzalud ukoliko ne bude okrunjen trofejom. To je možda djelomično točno ali ne bi trebalo umanjiti Pochettinove zasluge.

Njegova trenerska filozofija najjednostavnije bi se mogla sažeti kao pragmatičnija verzija nogometne škole Marcela Bielse. Uostalom, kako i sam kaže: „Gdje sam dobio ideju da moram raditi presing? Riječ je o osobnosti, o tome tko ste. Na terenu pokazuješ tko si. Ako si hrabar u životu, ne možeš se drugačije ponašati na terenu. Ja ne znam igrati na drugačiji način. Uvijek, budi hrabar. Volim biti hrabar.“

Pochettinove momčadi manifestacije su te hrabrosti. Protiv Reala tu hrabrost na svojim plećima nosila su njegova pet engleska lava – Kieran Trippier, Eric Dier, Harry Kane, Harry Winks i, naravno, Dele Alli. I zaista, teško je pogledati način na koji ovaj Tottenham igra – njihovu brzinu, nemilosrdan tempo, fluidnost u pozicioniranju – i ne podsjetiti se Bielsinog Chilea ili Athletica.

Međutim, ne morate biti simpatizer stila nogometa kojeg Pochettino prakticira da bi mogli uživati u njegovim igrama. Trka i čitanje igre belgijskog stoperskog para, Vertonghena i Aldeirwarelda, nonšalantnost u posjedu i svestranost Erica Diera, viziju i kreaciju Christiana Eriksena i nemilosrdnost pred golom Harryja Kanea i Delea Allija. Ovo je momčad koja je organizirana u obrani isto onoliko koliko je kreativna u napadu.

Razmjere Pochettinove revolucije potvrđuje i kontekst u kojemu je Argentinac pretvorio Tottenham u elitni klub. U dobu super-klubova poput Reala i Manchester Uniteda, klubova koji troše milijune na super-zvijezde, Pochettinov put, koji se fokusirao na razvoj mladih igrača, tim više je impresivan.

Maurico Pochettino neprikosnoveni je kralj sjevernog Londona – ima igru, estetiku i simpatije publike na svojoj strani. Preostaje samo trofej, da cementira ovu Tottenhamovu momčad kao jednu od najvećih u klupskoj povijesti.

(Foto: Action Images)

 Piše: Luka Kostić