Pavel Vrba - arhitekt čeških uspjeha

Ako bi pogledali međusobne oglede, rekli bi da je zajednička povijest hrvatskog i češkog nogometa vrlo siromašna; međusobno su se ove dvije reprezentacije susrele tek u dva navrata, od kojih niti jedan nije bio u službenim susretima. Prvi put je to bilo prije gotovo dvadeset godina, na čuvenom marokanskom Kupu kralja Hassana, kada smo od Čeha bili bolji nakon izvođenja jedanaesteraca, dok je drugi susret odigran relativno nedavno, kada smo u veljači 2011. na otvaranju pulskog stadiona Aldo Drosina porazili Čehe s 4-2. Dva pogotka postigao je i Nikola Kalinić, koji će s klupe i danas vrebati priliku za možebitno ponavljanje tog dostignuća.

Međutim, ne treba mnogo istraživanja kako bi se spoznalo da su nogometne veze ove dvije države neraskidive od samih početaka. Na kraju krajeva, poznato je kako su upravo Česi najzaslužniji za razvoj nogometa u Splitu; svoj su trag u Hajdukovim formativnim godinama ostavili od Justa Oldricha, koji je kao trener-igrač došao u Split u srpnju 1911. i profilirao između ostalog i Luku Kaliternu, sve do Jirija Sobotke, člana legendarne čehoslovačke generacije koja je 1934. završila kao drugoplasirana momčad svijeta, iza Italije. Česi su bili, unatoč činjenici da su jedna od rijetkih srednjoeuropskih država kroz koje ne protječe Dunav, dio kružoka koji je svojevrsna preteča nogometne Donauschule i revolucije lopte tridesetih godina prošlog stoljeća. Derivacija istoimenog pokreta u umjetnosti iznjedrila je austrijski Wunderteam i mađarsku Laku konjicu, koje se i dalje smatraju ponajboljim nogometnim momčadima u povijesti. I iako su Austrijanci i Mađari, poput Karla Heinleina, Imrea Poszonyia i Matina Bukovija dali pečat zagrebačkom nogometu, Česi su brzo pronašli zajednički jezik sa Splićanima, što je učinilo veze između Praga i Splita vječnima.

Međutim, malo će romantike i sentimenta biti prisutno danas, kada na stadionu Geoffroy Guichard istrče reprezentacije Hrvatske i Češke. Češka je nakon godina lutanja, čega je kulminacija bila izostanak sa Svjetskog prvenstva u Brazilu, ponovno pronašla pravi kemijski balans, s ludim znanstvenikom u vidu 52-godišnjeg izbornika, Pavela Vrbe.

Vrba, bivši stoper skromnih dosega, svakako je osebujna ličnost. Kada je 2008. godine preuzeo kormilo tadašnjih čeških davljenika, Viktorije iz Plzena, prva rečenica igračima pred koje je stao bila je:

„Ako mislite da sam ja tu došao biti trinaesti u ligi i da se cijelu sezonu moram tresti hoćemo li ispasti iz lige, varate se.“

Kapetan Viktorije Pavel Horvath je priznao kako mu je prva reakcija bila „majko mila, još da nam ovaj luđak kaže kako želi da osvojimo titulu, pa da mogu umrijeti od smijeha.“ Iako se okitio  titulom prvaka Slovačke sa Žilinom prije toga, predviđali su mu prolaznu ulogu, onu u kojoj više manje trener samo „gubi vrijeme“.

Pet godina kasnije, kada se od klupe Plzena oprostio pobjedom nad moskovskim CSKA, putem koje je treći put zaredom odveo Viktoriju u knockout fazu Europa lige, navijači su se od njega oprostili porukom „zauvijek znaj da je ovo bilo sve osim uludo potrošenog vremena“. Viktorija je u svega pet sezona pod njegovim vodstvom od davljenika došla do kluba koji na europskoj sceni predstavlja konstantu. S njom je osvojio dvije titule prvaka, češki kup i superkup, uzeo skalp Napoliju i Atletico Madridu, te se junački potukao s Barcelonom, Bayernom, Manchester Cityjem i Milanom tijekom nastupa u Ligi prvaka. Također je imenovan češkim trenerom godine pet sezona za redom, a Horvath je još uvijek živ i zdrav.

 Bogme, vrijeme itekako dobro utrošeno.

Vrba, osim što je ljubitelj češke kuhinje - posebno svinjetine - kičastih džempera i svađanja s novinarima, gaji poseban afinitet prema napadačkom, fluidnom nogometu; ne propušta naglasiti kako su mu trenerski uzori Pep Guardiola i Manuel Pellegrini.

Kada je s prvim danom 2014. godine preuzeo izborničku funkciju češke reprezentacije, čekao ga je novi težak projekt, ali ujedno i onaj koji mu je po guštu - vratiti češku reprezentaciju na mapu, s koje je ispala uslijed problematične smjene generacije i neuspjehom u kvalifikacijama za SP u Brazilu. Kao mentora je uzeo Karla Brucknera, 76-godišnjeg legendarnog trenera koji je odveo generaciju Nedveda, Baroša, Šmicera i Rosickog do bronce na Europskom prvenstvu u Portugalu 2004. Vrbina zamisao je bila uobličiti češku momčad na način da odgovara postulatima igre koja je krasila Češku i te, 2004.; brzog, napadačkog nogometa, s izrazito kreativnom sredinom i timskim pristupom kao temeljem ekipe.

Rezultat je očit - Češka je momčad koja ima svojih mana, ali koja je - baš kao i Vrbina Viktorija - spremna skinuti skalp bilo kome. Prvo mjesto u iznimno teškoj kvalifikacijskoj skupini, ispred Nizozemske, Turske i Islanda iznimno je postignuće za momčad koja je također krenula s nule. Momčad koja je danas spoj izbrušenog talenta u vidu odličnog modernog beka Kaderabeka, neumornog trkača Daride, ubojitih invertiranih krila Skalaka, Dočkala i Krejčija; s potonjima kao osloncima odlične europske sezone praške Sparte, koju je tek Villareal uspio zaustaviti u četvrtfinalu Europa Lige.

Stoga ne možemo kriviti Vrbu jer smatra kako ni ovdje nije došao gubiti vrijeme. Kada je upitan za komentar o teškoj skupini na Euru koja je zatekla Češku, odgovor je bio u njegovom stilu:

„Ishod ždrijeba je poznat i nema smisla drobiti bespotrebno o njemu.“

Kakav god ishod bio; Vrba sigurno nije došao gubiti vrijeme. 

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!

(Foto: Action Images)