Pad i uspon legendarne Venezije: "Ako nemaš muda, završit ćeš s dupetom u kanalu"

Velški pjesnik i kritičar Arthur Symons je jednom prilikom okarakterizirao Veneciju kao mjesto „u kojem bi i najokorjeliji realisti postali romantici tek pukom privrženošću onime što vide u tom gradu“.

Dok je to neosporno precizna, ali ujedno i slikovita izjava za sam grad, teško je reći da isto vrijedi i za tamnošnji nogometni klub. Venezia je - u svim njenim inkarnacijama od njenog osnivanja - bila predmet prijepora i podjela u tom gradu, jednako ideološki podijeljenom kao što je i geografski. Nogometni klub osnovan je još daleke 1907. godine, kao nogometni kolektiv koji je objedinio Palestru Marziale i Constantino Reyer, lokalna sportska udruženja. Klub je kroz čitavu povijest gravitirao između Serie A i nižih liga, s vrhuncem doživljenim 1941. godine, kada su osvojili Coppa Italia. Ako je u Italiji tada vedrio i oblačio fašistički režim Benita Mussolinija, jedini režim koji su priznavali u pokrajini Veneto bio je onaj legendarnog Valentina Mazzole, jednog od najpoznatijih „desetki“ koje je nogomet ikada vidio.

On je u toj generaciji Venezije stekao reputaciju, nakon što su ga primjetili dok je igrao nogomet služeći rok u mornarici, a u ekipi koja je u konačnici podignula trofej Coppe razvio je sjajno partnerstvo u srcu veznog reda s još jednim velikanom talijanskog nogometa, rođenim Riječaninom Eziom Loikom. Loik je bio strijelac pobjedonosnog pogotka u ponovljenom finalnom kup susretu protiv Rome u Veneciji, nakon što je u prvom, rimskom susretu bilo 3:3. Kasnije su obojica postali dio one famozne Torinove generacije koja je dominirala talijanskim nogometom sve do tragične avionske nesreće na brdu Superga blizu Torina, gdje je stradala gotovo čitava momčad, uključujući Mazzolu i Loika.

Godine koje su usljedile bile su više obilježene prevratima unutar strukture same ekipe. Venecija kao grad je postajala sve više mondeno odredište turista dobre platežne moći, što je za posljedicu imalo iseljavanje malobrojne radničke populacije, većinom zaposlene u venecijanskoj luci s arhipelaga na kopno. Selili su ponajprije u Mestre, predgrađe s kojim je Venecija povezana mostom; migracija i gentrifikacija je zapravo započela još između dvaju svjetskih ratova, a odnos aristokratske Venecije i radničkog Mestrea uvelike je utjecao i na sam nogometni klub.

Lokalni klub Mestrea, AC Mestre, osnovan je 1929. godine, a 1987. godine AC Venezia i AC Mestre ujedinjeni su u jedan klub, preimenovan u Veneziamestre. Ono što je trebala biti logistička olakšica za klub, pretvorilo se u noćnu moru za navijače. Dok je birokratski bilo relativno lako ujediniti dva kluba iz dijelova odvojenih tek jednim mostom, profil ljudi sa svake strane bio je sasvim drugačije socioekonomske pozadine, a rezultat njihovog prisilnog ujedinjenja bio je - kriza identiteta. Kako je svojedobno u svojoj knjizi „A Season with Verona“ naglasio autor Tim Parks, čitava pokrajina Veneto „radikalno je oslonjena na lokalnoj autentičnosti, u koju se nemoguće na silu uklopiti“.

Tu pretvorbu iznio je Maurizio Zamparini, kontroverzni poduzetnik poznat po svojoj živopisnoj avanturi na čelu Palerma koja je izgleda završila nakon 15 godina. On je uspio prebroditi krizna razdoblja osamdesetih, da bi krizu oko fuzije privremeno smanjili navedenu krizu identiteta micanjem s mrtve točke. Prvo putem Feruccia Mazzole, Valentinovog sina, a zatim i Alberta Zaccheronija (i Bobe Vierija na terenu) Venezia je stigla do Serie B 1991. godine, a zatim se s Walterom Novellinom 1998. godine nakon više od trideset godina vraćaju i u Serie A. U međuvremenu se zbog novih birokratskih prepreka klub ponovno preimenovao, ovog puta u AC Venezia 1907.

Upravo se tih godina Venezije rado sjećaju svi nogometni romantici. Bila je to Venezia u kojoj je tada mladi Alvaro Recoba, na posudbi iz Intera, s 11 golova i 9 asistencija u 19 utakmica spasio klub od ispadanja. Uz njega, tih godina su kroz klub prodefilirale ikone poput Filippa Maniera, Giuseppea Iachinija, Massima Taibija i Maurizia Ganza. Svoj su obol u klub utkali i dvojica Hrvata, Tomislav Rukavina te Igor Budan. Iako su u sezoni 1999-2000. stigli i do polufinala kupa, gdje su ispali od Lazija, u prvenstvu su završili na 16. mjestu, što je značilo da se vraćaju u Serie B. Cesare Prandelli ih je još jednom uspio vratiti u Serie A 2001., ali tamo su se opet jako kratko zadržali – sezonu su završili na posljednjem mjestu. To je ujedno bila i zadnja inkarnacija Venezije u najvišem rangu talijanskog nogometa.

Turbulentne „nulte“ simbolično je započeo upravo čovjek koji ih je i odveo do najviše razine u recentnoj povijesti. Zamparini je ponajprije zbog još jednog vječitog prijepora oko nogometnog kluba – kultnog stadiona Pierluigi Penza, izgrađenog 1913. godine – 2002. godine odlučio napustiti klub i otkupiti tada drugoligaša Palerma, a sa sobom je na jug poveo čak sedam igrača; između ostalog i Maria Santanu te našeg Igora Budana. Pitanje stadiona i nikada ostvarene seobe sa kultnog, ali derutnog Penza – do kojeg možete doći samo brodom – na predviđeno zemljište blizu aerodroma Marco Polo morilo je sve koji su se uhvatili u koštac s financijski i strukturno potonulom nogometnom momčadi.

Te nulte obilježene su financijskim nedaćama i izrazitom nestabilnošću. Plešući na rubu zaborava između Serie C i Serie D, nesolventni klub je triput odlazio u bankrot, svaki put se vraćajući pod novom inkarnacijom. Svjetlo na kraju tunela ponudio je prvo ruski biznismen Yuri Korablin, koji je klub preuzeo 2011. godine i privremeno ga financijski stabilizirao, da bi i on digao ruke nakon što nije uspio isposlovati izgradnju novog stadiona, aspekt koji je krucijalan za sve privatne investitore u nogometne klubove. Navodno mu je po dolasku u klub Zamparini poručio „u Veneciji ne možeš poslovati u nogometu“; prijetnja je to koju Rus nije shvatio dovoljno ozbiljno dok je mantrao o povratku u Serie A.

Ali, njegovim odlaskom klub valjda po prvi put u petnaest godina nije trebao krenuti isponova. Trenutno vodeća ekipa Lega Pro lige, trećeg razreda talijanskog nogometa, stvari za Veneziu izgledaju konačno svjetlije. Pod financijskim vodstvom Amerikanca talijanskih korijena Joea Tacopine, svojevrsnog „celebrity“ odvjetnika koji je imao uloge u američkim ulaganjima u Romu i Bolognu, Venezia vidi relativno stabilnu budućnost. Prepreka ima otprilike koliko i otočića te hridi u venecijanskom arhipelagu; od razjedinjene navijačke baze, osute manjkom interesa za „izgubljeni slučaj“ od kluba, preko problema sa stadionom do stanja na terenu. Ali ambiciozni Tacopina prema svom priznanju ima recept kako konačno Veneziju dugoročno izvući iz učmalosti.Međutim, ni sam Tacopina nije vjerovao da će u potrazi za provjerenim trenerskim imenom on prvi dobiti poziv legende koja je u Veneziji vidjela prigodu izgraditi trenersko nasljeđe. 

Bio je to veliki Pippo Inzaghi, koji je nakon razočaravajuće devetomjesečne epizode na klupi Milana odlučio odbiti pomisao na još jednu sličnu kratkotrajnu avanturu. Umjesto toga, u posrnulom trećeligašu vidio je projekt koji bi mu omogućio da za promjenu ostavi trag u povijesti, baš kao kada je 2006. godine podignuo trofej svjetskih prvaka s talijanskom reprezentacijom. Inzaghi je možda čak i znao za staru venecijansku izreku „a tirarse sempre indrio, se finise col culo in rio“, što u prijevodu znači „ako ne budeš 'imao muda', završit ćeš s dupetom u kanalu“. On ih je neosporno imao kada je odbio ponude da bi se nakon Milana odvažio preuzeti - trećeligaša.

Danas su na čelu Lega Pro lige, gdje nakon sedam pobjeda u nizu drže sedam bodova prednosti ispred još jednog posrnulog velikana, Parme. Upravo je na nedavnom velikom ogledu za sam vrh lige, kada je u goste stigla Parma, Stadio Penzo bio ispunjen navijačima i pjesmom s obje curve. U tom su se remiju vjerojatno oba kluba podsjetila na svoje slavne dane, dok je Venezia ponovno ujedinila kao i prije gotovo trideset godina oko svoje davno zaboravljene ljubavi.

(Foto: Action Images/FC Venezia)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!