OZREN MARŠIĆ: Zlatan je raspametio Amerikance, šteta što nije i Hrvate
Vrijeme Čitanja: 3min | pon. 02.04.18. | 08:57
Debi švedskog genijalca u MLS-u nogometna je tema vikenda.
Moj dragi nećak Stipe kao nogometni događaj Uskrsnog vikenda podastro mi je činjenicu da su riješeni prvaci u svim ligama petica, gotovo da je u pravu, slavit će City, Barcelona, PSG i Bayern, tek je mala dvojba u Italiji, ali Juventus ne prepušta slučaju prednosti od četiri boda. Kad sam mu odmahnuo glavom, spomene mi Dinamov remi u Zaprešiću kao da je to neko čudo, pa borbeni derbi Hajduka i Rijeke. Ni to mi nije bilo dovoljno, izvukao je iz rukava pobjedu Tottenhama nad Chelseaom što znači da se momčad Antonia Contea oprostila od Lige prvaka. Otkako se Roman Abramovič davne 2003. godine, bilo je to vrijeme kada je klub igrajući u Europi ispadao od Vikinga iz Stavangera, nastanio na Stamford Bridgeu samo je 2013. godine (osvojena Europska liga) Chelsea apstinirala od igranja u elitnom natjecanju.
Nije mi ni to bilo dovoljno, e Stipe, Stipe... Meni se misli vratiše u tu 2003. godinu kada je Abramovič, ruski milijarder, kupio klub, koji je u Engleskoj tituliran kao srednji, a Hrvatska propustila jednog od najvećih. Te godine za pregovarački stol sjeli su tadašnji predsjednik HNS-a Vlatko Marković i njegova desna ruka Zorislav Srebrić, a s druge strane bio je nogometni milijarder Zlatan Ibrahimović. Već tada je bio zvijezda, iz Malmöa je dvije godine ranije prešao u Ajax, ali njegovo hrvatsko podrijetlo, majka Jurka je iz zaseoka Prkos (hm, nisu slučajno Ibrahimovićevi korijeni iz Prkosa, baš takav, prkosan djeluje) pored Škabrnje budilo je nadu.
„Nema nikih problema“, reče Vlatko prije pregovora, ali "I am Zlatan" već je bio izgubljen za Hrvatsku.
Ta 2003. godina bila je posljednji pokušaj, Ibrahimovićev tabor nadarenog Zlatana nudio je Hrvatskoj puno prije, ali nije bilo vjere u njegove sposobnosti. Kakva pogreška, zamislite gdje bi Hrvatska bila svih ovih godina u kojima nam je nedostajao "one touch", čovjek, koji će staviti točku na "i". Sjetimo se Australije na SP-u u Njemačkoj 06', Turske na Euru 08', neodlaska na SP 2010. godine, Španjolske i Eura 12', Meksika u Brazilu 14' ili Portugala na Euru 16'. Sa Zlatanom bi ta Hrvatska, ova sjajna generacija, bila spremna za najveće stvari. Drugačije bismo gledali i prema Rusiji da imamo takvog strijelca, sada u utakmicama protiv Perua i Meksika opet nismo zabili iz igre.
Česti su dani kada zažalim zašto taj bahati nogometni genijalac, koji se i jednom Pepu Guardioli unio u facu, nije postao "kockasti". Subota je bila jedan od tih dana, u poznoj 36. godini Ibrahimović je raspametio Amerikance. Ušao je u igru kada je njegov novi, vjerojatno i posljednji klub u karijeri (igrao je za Malmö, Ajax, Juventus, Milan, Inter, Barcelonu, PSG i Manchester United) LA Galaxy gubio i onda zabio dva gola za divljenje. Samo je još jednom potvrdio da je jedan od najvećih. Godinama se vode rasprave, u mnogima sam i sudjelovao "Messi ili Ronaldo", i premda više simpatiziram Portugalca moj izbor bio je treći čovjek - Ibrahimović. Naravno, to je moja osobna ocjena, nije za raspravu, svi imamo različite sudove i kriterije, i najčešće smo svi u pravu. To što Ibrahimović nikada nije osvojio Zlatnu loptu je problem onih, koji biraju. Kako će je i dobiti kad je jednom, onako pun arogancije, kazao.
„Ne treba meni Zlatna lopta kada znam da sam najbolji.“
Takav je tip taj Zlatan. A možda mu je i ta Zlatna lopta izmaknula zbog loše procjene onih, koji nisu shvatili da kapitalac želi igrati za Hrvatsku. Da, nedostaje mu Liga prvaka, nedostaje mu titula s reprezentacijom, ali nitko mu ne može uzeti taj nogometni goropadni stil kojim oduševljava i danas, tu nogometnu figuru i osjećaj za gol. Hoćete petom, glavom, volejem, škaricama, iz nemogućih situacija... Nazovite Zlatana, taj ispunjava sve želje.
(Foto: Pixsell)
