OZREN MARŠIĆ: Klinac s berlinskih livada ide ostvariti san iz 1976. godine

Niko Kovač ušao je u trenersku povijest kod Hrvata, nitko nikada nije dobio prigodu vodio veći klub od Bayerna. Dobro, nije baš epohalna rečenica, neš' ti pameti tako nešto izreći. Premda, Tomislav Ivić na klupi Ajaxa i Porta ili Branko Zebec na klupi HSV-a, u ono vrijeme, bili su negdje blizu. Ali, danas voditi Bayern, to je poslastica, počast, to je klupa koju ne bi odbio nijedan trener na svijetu. Mogli su Bavarci samo uprijeti prstom i bilo kome povjeriti stroj vrijedan gotovo milijardu eura (više vrijede samo Barcelona, Real i M. City), ali izbor Bayerna bio je baš Niko, Hrvat s germanskim odgojem, odrastao tamo na berlinskim livadama pored aerodroma Tegel, u radničkom naselju Wedding.

„Mi u kući navijamo za Bayern“, davne 1976., dok je s petogodišnjim sinom Nikom gledao finale Kupa prvaka Bayern - St. Etienne, govorio je tata Mato Kovač.

Maleni Niko, tako je to u knjizi "Kovači vatrene sreće" opisao dragi kolega Andrija Kačić-Karlin, bio je opsjednut Bayernom i Karl-Heinz Rummeniggeom čiji mu je dres bio nadraži poklon kojeg je dobio u djetinjstvu.

Te 1976. godine Bayern je pred očima opčinjenog dječaka osvojio Kup prvaka, tada je usnio sa željom da podigne taj trofej, a sada je na Niki da krene po ostvarenje sna, po titulu koju u prijestolnici Bavarske čekaju još od 2013. godine. Otkako je Bayern osvojio Ligu prvaka Španjolci su poludjeli i svake godine se osvećuju. Dvaput Real, pa Barcelona, pa Atletico... Čestitke Niki, i bratu Robertu, njegovom vjernom pratitelju, također, bodrit ćemo ih i vjerovati u njih.

"Kovači vatrene sreće" svoj prvi pravi trenerski posao imali su na klupi Hrvatske, i nisu baš slavno prošli. Zamijenio je Igora Štimca, odveo Hrvatsku na SP u Brazil, ali tamo smo ostali upisani samo kao prolaznici. Nije se Kovač snašao s planetarnim zvijezdama, želio je nametnuti njemačku disciplinu, vađenja krvi svaki dan, biranja cimera po sobama i zatvaranja u kamp. Nije shvatio da mora drugačije s njima. Odnosno, shvatio je, ali onaj "german" u njemu to mu nije dopustio. Opstao je još malo nakon SP-a, počeo dobro u kvalifikacijama za Euro, ali... Nikin kraj zbio se u lipnju 2015. godine kada se drznuo suprotstaviti "mr. savjetniku" tada je Zdravko Mamić jasno i glasno kazao "razočarao me, nema moju podršku". Opstao je još tri mjeseca, Mamić je samo čekao kiks, koji se zbio u dvoboju s Azerbajdžanom (0:0) i Norveškom (0:2). I dočekao ga, da bi stavio svog trenerskog maga Antu Čačića.

To je bio samo mali podsjetnik na njegove HR dane, Niko Kovač je bio top tema prošlog tjedna. Baš kao i Mario Mandžukić, koji je umalo sam torpedirao Real. Dugo ga nije bilo nigdje, a onda je s dva komada zaledio Bernabeu, natjerao Cristiana da u grozničavom slavlju skida dres i pokazuje one svoje mišiće, čak pomalo i ružne za nas ocvale. Taj penal za Real donio je toliko dvojbi da su sve rasprave izlišne. Ako pitate mog omiljenog konobara Matu iz "Roomcaffea" na splitskim Gripama to je bila čista krađa. To iz njega govori fanatični "Juventin". Neki drugi će reći da je sve čisto ko' suza. Uglavnom, Real je u polufinalu Lige prvaka i igra baš s Nikinim Bayernom. A Mandžo je nastavio trpati, zabio i Sampdoriji, doveo Juventus još bliže tituli.

Da je taj Mandžukić zabijao dok ga je vodio Niko Kovač u Hrvatskoj tko zna bi li sada slavili njegov dolazak u Bayern. Njih dvojica punila su naslovnice proteklih dana, a toliko imaju poveznica. Ne samo što su obojica igrala u Bayernu, već zbog toga što je Kovačeva bajka na kormilu reprezentacije, uz onaj dio o Mamiću, zaključena kada je Mandžukić prestao davati golove u važnim utakmicama. Ajmo redom, malo sam "vrtio". Kad je Kovač preuzeo Hrvatsku, Mandžukić je zabio Islandu ključni gol u onim dodatnim kvalifikacijama za odlazak u Brazil. U Brazilu, u jedinoj pobjedi Hrvatske, dao je dva gola Kamerunu. Italiji je dao gol za "svastika" remi, bio je to lipanj 2015., ono kad je Mamić "potpisao" Kovačev odlazak. Nakon toga barut je presušio, Mandžukić je protiv Norveške promašio tri prigode koje su Kovača mogle ostaviti u sedlu. Kasnije, pod Antom Čačićem, i sada pod Zlatkom Dalićem, u natjecateljskim utakmicama nije se baš proslavio. Od 14 odigranih zabio je tek debitantu Kosovu (tri) i slabašnoj Finskoj (dva puta po jedan). Ovo njegovo proljeće obećava uoči Rusije. Svi znamo koliko Zlatku Daliću trebaju golovi, ne spava dobro zbog neefikasnosti, to više neću ni spominjati da ne bih postao kakav antidržavni element.

(Foto: Action Images)