OZREN MARŠIĆ: Iz Rusije s ljubavlju - Hrvatska je opet Hrvatska

Hrvatska je na nogama, Hrvatska je, barem u ovim najvećim i najljepšim trenutcima, opet Hrvatska. Ili kako netko jednom, kada smo prolazili najcrnje dane, reče "bit ćeš opet Hrvatska". Vratili su nam je Modrić, Perišić, Rakitić, Mandžukić, Lovren, Subašić, Rebić, Vrsaljko, Vida, Strinić, Brozović i društvo, predvođeni Zlatkom Dalićem, vratili su nam je poniznošću, vjerom, skromnošću i viteškom borbom. I to je ono najljepše što je stiglo "Iz Rusije s ljubavlju". Važnije od titule svjetskog prvaka. Jer, mi smo stvarni svjetski prvaci, ne Francuzi.

Milijarde su gledale finale, samo taj detalj što smo bili tu, u toj završnoj utakmici o kojoj sanja svaka svjetska velesila, dovoljan je da slavimo titulu. A tih krajnjih 4:2? Razloga je sto, sudački poklon i glupa greška, umor, kvaliteta Francuza, emocije... Gledao sam lica naših junaka dok je svirala Lijepa naša, pjevali su je plačući, toliko su bili unutra, toliko ih je nosila ta unutrašnja energija da je jednostavno nisu mogli iskontrolirati do kraja. Baš kao i Kolinda, koja se nije u zagrljaj bacila samo redarima na stadionu.

Analize nakon finala, to je moj definitivni stav, sasvim su nepotrebne. Jedna utakmice, poneki detalj, sreća je otišla na stranu Francuske. Mi svoj vladavinu na terenu nismo iskoristili, oni jesu oni svoj kratki period bolje igre. I tu staje svaka priča. Naklon do poda, domoljubne pjesme i užitak što smo bili tamo gdje mali poput Hrvatske nikada nisu došli. A mi smo došli, jer smo veliki.

Mene više, u ovim trenutcima neopisive sreće i ponosa, zanima što će biti sutra. Nisam utopist, nemam iluzija da će se nakon Rusije otvoriti nova radna mjesta i da će med i mlijeko teći u potocima, ali možda je ovo trenutak kada se nešto može pomaknuti što se tiče trulih nogometnih odnosa. Onaj što smeta svima ionako je "out", moć mu kopni iz sata u sat i uskoro će nestati. Na valu optimizma i zajedništva iz Rusije može se puno toga. Društvo iz finala, stotine tisuća na ulicama, poštovanje svijeta, pokazalo nam je da se vrijedi potruditi i pokušati. Ne zbog njih, već zbog budućnosti. Zbog Hrvatske.

Hrvatsko sutra me zanima i zbog reprezentacije, već neko vrijeme vrti se tema o oproštaju Modrića, Rakitića, Mandžukića i Ćorluke, pa i Subašića. Možda Ćorluka zaista više ne može, ozljede ga uništavaju već godinama. Ali, ovi ostali? Zašto bi se oprostili? Jer će, kao, biti stari za četiri godine. A za dva mjeseca?

Svi moraju ostati u reprezentaciji, pa neigranje Modrića ili Rakitića u rujanskom početku Lige nacija bilo bi nogometno bogohuljenje. Ne mogu uopće zamisliti situacija da najbolji igrač Svjetskog prvenstva za dva mjeseca ne igra za Hrvatsku. O tome što će biti za dvije ili četiri godine možemo razgovarati, ali kad za to dođe vrijeme. Za Hrvatsku uvijek moraju igrati najbolji, ne vidim varijantu po kojoj će za dva mjeseca Modrić ili Rakitić biti imalo drugačiji igrači u odnosu na ovo što su prikazali u Rusiji.

U toj priči oko tih nelogičnih oproštaja ključnu riječ mora imati Zlatko Dalić. Izbornik s "pogledom ispod obrva", koji je donio toliko potrebnu mirnoću Hrvatskoj, koji je donio toliko potrebnu slogu, dobit će odriješene ruke u poslu, dobio je povjerenje kakvo je imao Slaven Bilić i sada mora objasniti svima da ih reprezentacija treba. Da, pisao sam da je Rusija posljednje šansa generacije, jer je pitanje u kakvom će stanju Modrić i ostali "senatori" biti 2020. ili 2022. godine. Oni su iskoristili svoje šansu, donijeli nam toliko radosti da je to naprosto nemoguće shvatiti u ovim svježim satima nakon svjetskog prvenstva. Potvrdili su da su među najboljima na svijetu, takvi će biti i u narednim mjesecima. Porukom iz Rusije preuzeli su i obvezu biti uz Hrvatsku dokle ih ona treba. To im treba objasniti Zlatko Dalić, nitko drugi.

(Foto: Action Images)