OZREN MARŠIĆ: I Bjelica i Kopić trebaju trofej kako bi dokazali da nisu "roba s greškom"

Odmah na startu da nešto riješimo, nisam neki "fan" kupa. Nema mi neku važnost, osvajanjem kupa klub ništa posebno ne dobiva, odavno nema Kupa pobjednika kupova, posljednjeg je 1999. godine osvojio Lazio u Birminghamu. Kakva je to momčad bila, s Vierijem, Mancinijem, Nestom, Salasom, Mihajlovićem... Od tada mi je kup izgubio draž, pobjednik je išao u kup UEFA, kasnije u Europsku ligu.

Kod nas kup stalno osvajaju Dinamo, Rijeka i Hajduk, jednom je trofej uzeo Osijek, a prvi kup osvojio je senzacionalni Inker. I to je to. Tako da mi kup, barem je kod mene tako, ima značenje kao i u Italiji. Ništa posebno. Tek trofej na zidu. Koji služi da bi klubovi isplatili premije za trofej. Ili spasili sezonu. Kao, uzeli smo trofej. Koji ništa ne donosi, jer ionako smo u Europi. Barem da premije ne isplaćuju. Ili da ih vežu s ulaskom u Europsku ligu kao što je to jednom bio slučaj u Hajduku. Sve drugo je mazanje očiju.

Eh, da se vratim, u srijedu nas čeka taj dugonajavljivani finale Kupa Hrvatske, majka svih HR derbija. Dinamo protiv Hajduka usred Vinkovaca. Osim brojnih ozljeda Hajdukovih igrača i proslave Dinamove titule prvaka glavna vijest su upute za navijače. Kuda će se kretati, kako se smiju ponašati. Igra se finale u kojem se svi mole da ne bude nereda. Zanimljivo, Hajduk i Dinamo posljednje međusobno finale igrali su 2009. godine. I premda, kako rekoh, nisam "fan" kupa, te su utakmice ostale u sjećanju. Prvu je dobio Dinamo s 3:0, drugu Hajduk s 3:0, bila je to prava fešta na Poljudu. Koja je, nakon jedanaesteraca, otišla na stranu Dinama.

„Penale su koliko se sjećam promašili Andrić i Rosso. Uh, Rosso, kakav je to tip bio, nije bilo igrača, koji je bio toliko zaluđen, kao da je imao bengalku spremu za paljenje da je pogodio. Kakvu je utakmicu odigrao Nikola Kalinić, to je bilo za pamćenje“, neki dan mi se prisjetio tog kupa Hrvoje Vejić.

Zanimljiv tip taj Vejić, danas se bavi turama u big game fishingu. Lovi tune, kaže da je ulovio jednu od 60-ak kila. A prije toga je lovio trofeje. Dugo sam mislio da je najtrofejniji Hajdukov igrača u ovom tisućljeću. Prvak 2004, prvak 2005, osvajač Kupa 2003 i 2011, ima i Superkup. Kad ono nije najtrofejniji. Ispred njega je Vlatko Đolonga, ima šest trofeja. Obojica su mi dugo bili simboli Hajduka, koji gazi, koji igra sa srcem, borbom, koji igra "hajdučki". Uostalom, Vejić je u 14 derbija protiv Dinama osam puta slavio. A onaj Đolongin gol iz slobodnog udarca 2002. godine i danas mi je urezan u sjećanje. Nije to bio obični gol, to je golčina. Taj njegov gol, njegov trk kada je skinuo dres, a ispod njega majica s velikim natpisom Hajduk i slikom punog Poljuda, uvijek će biti poseban. Danas je Đole ugostitelj, sretnemo se ponekad na kavici u Poljudu.

„Bit će dobro, idemo dalje, doći će titule“, kratko iskomentira Hajdukov trofejni post.

Njega vjera nikada nije napustila. Uvijek spreman poginuti na terenu, biti pravi kada je najpotrebnije. Baš kao i Vejić.

U predvečerje finala kupa Hrvatske nekako mi baš takvi tipovi nedostaju u Hajduku, nedostaju "vejići" i "đolonge", koji su spremni "poginuti". Ali, s druge strane, novi prvak Hrvatske nije ničim impresionirao. Dinamov najveći adut može biti još jedna trenerska smjena, prvaka Jurčevića, koji je zamijenio Cvitanovića, zamijenio je Nenad Bjelica.

To što je napravljeno u Maksimiru ne pamti se baš. U civiliziranim nogometnim zemljama, ne mogu reći sa stopostotnom sigurnošću, ali ne znam za slučaj da je trener smijenjen u trenutku kada je postao prvakom, a prvenstvo još traje. Negdje u "bantu državama" možda toga i ima. Uglavnom, Jurčević je u polufinalu Kupa pomeo Rijeku s 3:0, u prvenstvu svladao Hajduk u Poljudu i tada utro put prema tituli prvaka. I dobio "cipelu". Sad je na Bjelici da uzme trofej, pokaže maksimirskim vlastodršcima da je on taj. No, nešto će se pitati i Željka Kopića, i njemu kup treba da pokaže poljudskoj vlasti da je pravi izbor. Hm, možda to finale stvarno bude zanimljivo.

(Foto: Pixsell)