A. LesičkiOsvojio dvostruku krunu pa u četiri ujutro gledao Dinamo: "Stigao je jedan upit…"
.jpg.webp)
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 6min | ned. 01.11.26. | 15:33
‘Da je sve bilo dobro, ne bi me zvali’, kaže Željko Sopić u razgovoru za Germanijak a koji je u Litvi osvojio dvostruku krunu. Otkrio nam je zašto je žrtvovao Europu, kako su Hrvati opravdali njegovo povjerenje i zašto je nakon slavlja u četiri ujutro gledao Dinamo.
Noć je bila teška. Ili je barem glas Željka Sopića zvučao kao da je dvostruka kruna dobila i treće poluvrijeme. Ono u kojem taktika više nije presudna, a izbornik postaje konobar.
“Pa i ne baš. Otišli smo nakon utakmice u jedan restoran ovdje u Kaunasu, sa suprugama i obitelji, malo se opustili. Ništa spektakularno”.
Tako, uostalom, govore svi pobjednici jutro poslije. Nije bilo ništa, samo je glas ostao negdje između predjela i deserta. Zagrebački trener javio se iz Litve, gdje je subotnjom pobjedom nad Hegelmannom, 4-1, zaključio raspravu o prvaku. Matematiku je poslao na godišnji odmor, a Kauno Žalgirisu donio prvu dvostruku krunu u klupskoj povijesti. I sebi prvu u onoj trenerskoj. Dva trofeja za policu na kojoj se dosad uglavnom držalo priznanje za preživljavanje.
Jer, Sopića nisu zvali da dođe zaliti cvijeće.
“Puno mi znači ovaj naslov. Znaš, da je sve bilo u redu i da je situacija bila dobra, ne bi me zvali da preuzmem. Kauno je nevjerojatno krenuo u sezonu. Uzeli su Superkup, pa u deset utakmica ostvarili osam pobjeda, remi i samo jedan poraz. Međutim, onda je krenula kriza i u sljedećih osam ligaških utakmica nisu pobijedili. Trebao im je reset, to mi je rekao i predsjednik kada smo razgovarali. Druga energija, jer kvaliteta nije bila upitna. Znalo se da mogu bolje”.
Kada podvuče crtu, litavsku dvostruku krunu stavlja uz bok ostanku s Goricom. Ondje je spašavao prvoligaški život, ovdje je osvojio sve što se moglo osvojiti. Na prvi pogled različiti poslovi, ali u oba slučaja trebalo je uvjeriti svlačionicu da tablica nije sveto pismo.
“To je to. Bez preuveličavanja. Nije lako igrati dvadeset utakmica u 80 dana. Potkrade ti se neki remi po zakonu velikih brojeva, a Suduva je bila u seriji, puna samopouzdanja. Okrenuli su Transinvest u zadnjim minutama, a mi smo imali dvije utakmice manje i devet bodova zaostatka. A onda je krenulo. Tukli smo ih 5-1, nešto prije smo Džiugas dobili 5-0, pa Suduvu vani 1-0. I sve to uz sedam gostovanja u deset utakmica".
Rezultate i raspored izgovara bez zastajkivanja. Neki ljudi pamte rođendane, neki brojeve telefona. Sopić pamti tko je kada dobio pet komada od njegovih izabranika.
U međuvremenu je trebalo igrati i Europu. Konferencijska liga lijepo zvuči dok se ne pojavi u kalendaru između dvije utakmice koje odlučuju o naslovu. Tada svečano odijelo zamijenite radnim i pogledate koliko vam je zdravih igrača ostalo.
Zeljko Sopic/Privatna arhiva“Gledaj, svjesno sam žrtvovao Europu. Imali smo bitne utakmice u prvenstvu, igrali u ritmu četvrtak – ponedjeljak, protiv malo ozbiljnijih momčadi. Igrali smo protiv „nekog tamo Brightona”, koji je jučer dobio City, bio bolji od Liverpoola pa ispao. Oni svakome mogu uvaliti deset komada. Pa taj Brann Bergen, baš prije nego što smo prelomili prvenstvo. Uz dvojicu ozlijeđenih. Nije jednostavno poslati rezervnu momčad protiv Branna. Ili sedmoricu novih protiv Brightona. No, znaju se prioriteti. Uvijek su se znali”.
U Sopićevoj računici nije bilo mnogo romantike: od europske razglednice ne živi se cijelu godinu, od naslova prvaka ipak nešto dulje. Do kraja sezone ostalo mu je pet utakmica. Jedna prvenstvena, protiv Transinvesta, u kojoj će rezultat dijeliti pozornicu sa slavljem, te četiri europske.
“Sada, kada smo riješili dvostruku krunu, idemo na Lugano s najjačim sastavom”, smije se.
Igračima je objasnio da su Brighton, Freiburg, Lugano i Brann prilika za učenje.
“Europa je nagrada za sve ono što napravimo kod kuće”.
A domaća zadaća u subotu nije počela obećavajuće. Hegelmann je poveo već na otvaranju utakmice. Pojavila se i priča o premijama za bodove protiv Kauna, onaj stari nogometni običaj da tuđa motivacija najednom dobije vrlo konkretan iznos.
“Ne znam za to, ali nije bilo ni bitno. Vjerovali smo u sebe i svoj način igre. Malo sam razmišljao o umjetnoj travi, da bi nam mogla stvoriti probleme, ali znao sam da će igrati u 5-4-1, u bloku, i čekati kontre. Mi igramo napadački nogomet, stvaramo puno prilika. Pa zabili smo šest ili sedam golova iz visokog presinga. Nije malo”.
Nije. Pogotovo kada na utakmici za naslov sva četiri pogotka imaju hrvatski potpis. U Kaunasu se, očito, za neke poslove još traži preporuka sa hrvatskog asfalta.
“I ponosan sam i sretan. I opet ponavljam, evo zašto sam doveo toliko Hrvata. Kalik nas je doveo u finale Kupa, koje su riješili Debeljuh i Kreković. Pa je Kreković zabio Klaksvíku, jučer sva četvorica. Nitko više neće pitati zašto. Dovodimo kvalitetu, ne zanima me boja pasoša”.
Ne zaboravlja ni ljude s kojima je dijelio posao: Mensura Mujdžu, Ivana Čučkovića i Josipa Paušića.
“Bit će ih još”.
Rečenica zvuči kao najava novih radnih mjesta, ali i kao prilično jasan odgovor na pitanje ostaje li u Litvi.
“Iskreno, prije nekoliko dana stigao je jedan upit, ali nisam imao potrebu ni razgovarati sedam dana prije kraja prvenstva. Imam veliki respekt prema ljudima koji su me angažirali. Tu sam da napravim posao. Ugovor imam do studenoga sljedeće godine”.
Pitali smo, naravno, i zbog Dinama, koji od nedjelje traži trenera. Sopić može zatvoriti vrata raznim iskušenjima, ali Maksimir kod njega izaziva poseban osjećaj. Uostalom, čovjek je upravo osvojio naslov prvaka, odradio večeru, došao kući u četiri ujutro i…
“...sjeo za laptop da pogledam sažetke Dinama”.
Netko nakon dvostruke krune otvori šampanjac. Željko Sopić otvori Dinamo.
I? Kakav je zaključak?
“Stvarno ne bih htio komentirati ovako iz daljine.”
Tu je povukao ručnu.
Za usporedbu litavskog nogometa s HNL-om nije mu, međutim, trebalo izvlačiti riječi.
Zeljko Sopic/Privatna arhiva“Čini mi se da je naš nogomet puno jači u organizacijskom smislu. Neke stvari mogle bi se primijeniti ovdje i o tome redovito razgovaram s predsjednikom. Recimo, bilo bi dobro da termine prvenstva prilagode onima u zapadnoj Europi. Ako žele imati ulogu u Europi, moraju se prilagoditi. Nevjerojatno vole ono što rade, ali treba im više sportskih radnika”.
Litavci, kaže, sada pokušavaju graditi bez preskakanja katova.
“Malo su se zaletjeli ranije, puno su ulagali, pa je nakon toga slijedio bankrot. Sada idu korak po korak i čini se da su na dobrom putu. Nadam se da smo i mi barem malo zaslužni za to. Svjesni smo da nikada nećemo uzeti primat košarci, jer je ona ovdje religija. Ali malo-pomalo dolaze navijači, daju nam potporu, počinju pratiti s većim zanimanjem. I to je neka mala pobjeda”.
U zemlji u kojoj se sportska vjera uglavnom ispovijeda pod obručima, nije mala stvar privući ljude i na propovijed uz aut-liniju.
Sopića smo ostavili u obiteljskom društvu, uz dogovor da se vidimo u Zagrebu, kamo sljedeći tjedan dolazi na nekoliko dana. Igračima je nakon posljednjeg prvenstvenog kola dao malo slobode, a onda se opet otvara europski dnevnik. U njemu i posljednja utakmica, protiv Freiburga, s terminom koji baš ne miriše na kratke rukave.
“U četvrtak, u 22 sata navečer. Kako? Nemam pojma. Ni gdje ćemo trenirati ni kako ćemo igrati ako padne pola metra snijega i bude minus dvadeset. Ali tako je”.
O tome će razmišljati u najdražem društvu. Supruga i kći na odlučujuću su utakmicu stigle automobilom iz Zagreba. 1500 kilometara…
“Slutim da će povratak biti prava avantura”, nasmijao se Sopić.
Prema Litvi vozila ih je želja da budu uz njega. Natrag se vraćaju s čovjekom koji je u zemlji košarke osvojio nogometnu dvostruku krunu. Trofeji će ostati u Kaunasu, ali ono najvažnije Sopić ionako vozi sa sobom. Za to ne treba vitrina. Obitelj na okupu i cesta koja vodi kući, podno Sljemena.