Sopić za Germanijak: "Pitali su me zašto dovodim toliko Hrvata. Odgovor je: - Zato!"

U Kaunasu, gradu u kojem se košarka ne prati nego prakticira kao religija, ovih je dana i nogomet dobio svoj oltar. Željko Sopić donio je Žalgirisu prvi Kup u povijesti. U košarkaškoj meki slavilo se, dakle, nešto što nije prošlo kroz obruč. I nitko se nije žalio. Sopa i njegova hrvatska ekspedicija položili su ispit. On za katedrom, Mensur Mujdža kao asistent, Ivan Čuković zadužen za kondiciju, Josip Paušić za analitiku. Na travnjaku Kalik, Fiolić, Kreković i Debeljuh.

S druge strane finala stajala je Minija, drugoligaš na putu prema prvoj ligi. Završilo je 3-0, a Žalgiris je cijeli Kup prošao bez primljenog gola. Trofej je stigao čist, bez ogrebotine.

“Realno, to se očekivalo. Igrali smo na svojem stadionu, protiv drugoligaša koji ulazi u prvu ligu. Međutim, to je Kup, jedna utakmica u kojoj sve može lako krenuti u krivom smjeru. Bili smo dominantni, rano zabili, stvarali prilike i dobili penal koji nismo iskoristili. I pomisliš: sada bi nam se moglo vratiti, jer to je nogomet. Dominiramo, pobjeda ne dolazi u pitanje, ali opet… Onda smo zabili za 2-0, pa još jedan i priča je zaključena” – prepričavao je Sopić za Germanijak.

Prvi je zabio Kreković, drugi Debeljuh. Kalik je odradio cijelu utakmicu, Fiolić ušao kasnije u igru. Hrvati, dakle, nisu došli samo popuniti broj.

“Pitali su me zašto dovodim toliko Hrvata. Odgovor je: zato!”

Uhvatili smo ga na putu prema treningu. Zadovoljština se čula u glasu, premda Sopić nije čovjek koji će zbog jednog pehara parkirati ambiciju i otvoriti ležaljku.

Igor Kralj/Pixsell

“Sretan sam. Prvi trofej u karijeri. Zadovoljan, ali posao još nije gotov. Sretan sam i zbog ljudi u klubu, u gradu. Kada sam dolazio, govorili su mi da je fokus na prvenstvu, da Kup nije toliko bitan. Ne izravno, ali dalo se naslutiti između redaka. Pitam ih: „Pa koliko imate trofeja Kupa dosad?” Odgovore da nemaju nijedan. Pa kako nije bitan? Svaki trofej je trofej”.

Logika jednostavna, gotovo nepristojno jednostavna za nogomet, u kojem se od najobičnijeg pitanja često napravi znanstveni rad. Ako u vitrini nemaš Kup, onda ti Kup valjda treba. A Sopić bi prvom trofeju mogao vrlo skoro pridodati i drugi. Žalgiris je u tijesnoj utrci za naslov vodeći, s bodom prednosti i utakmicom manje od Sūduve, kod koje gostuje u ponedjeljak. U završnici prvenstva nema mnogo prostora za krivi korak. A između domaćih obveza smjestio se i odlazak Brightonu u Konferencijskoj ligi.

Dok se u Kaunasu računa koliko bodova treba za dvostruku krunu, Sopić računa koliko sati njegovi igrači mogu provesti u krevetu. Europa donosi ugled, ali raspored očito sastavlja netko tko vjeruje da se nogometaši pune preko punjača za mobitel.

“Zgusnut je raspored, puno se trošimo. U četvrtak igramo u Engleskoj, u petak navečer vraćamo se u Litvu, a u ponedjeljak igramo možda i ključnu utakmicu sezone. Onda to zadnje kolo, koje bi moglo biti odlučujuće. Stavili su ga u nedjelju u 14 sati, a mi prethodno igramo u Švicarskoj u četvrtak u devet navečer. Što je, tu je. Ne tražim opravdanja, samo govorim da je malo neorganizirano”.

Na spomen organizacije u vlastitom klubu, međutim, odmah će povući ručnu. Da ne bi netko pomislio da je ista adresa odgovorna za sve njegove glavobolje.

“Tu sve odlično funkcionira. Klub svakodnevno organizacijski raste. Ljudi su svjesni svojih uloga, osjećam povjerenje na svakom koraku i zadovoljstvo je raditi u takvim uvjetima”.

Na čelu kluba je Mantas Kalnietis, bivši kapetan litavske košarkaške reprezentacije i nekadašnji igrač košarkaškog Žalgirisa. Čovjek iz sporta, ali, što je za nogometnog trenera još važnije, čovjek koji ne smatra da ga predsjednička funkcija automatski kvalificira za sastavljanje momčadi.

“Posebna osoba. Nikada se nisam susreo s takvim predsjednikom. Daje mi potporu i ne miješa se u posao. Na prvom razgovoru rekao mi je da zna sve o košarci, ali da o nogometu ne zna puno. Da dovedem koga želim u granicama budžeta i da znam koji su mi ciljevi. To je sve što jednom treneru treba da bi se mogao posvetiti poslu”.

Predsjednik koji treneru prizna da ne zna dovoljno o nogometu? Na našim prostorima takvu bi izjavu trebalo zaštititi kao rijetku prirodnu pojavu. Kalnietis, eto, nije osjetio potrebu objasniti Sopiću gdje mu treba stajati zadnji vezni. A Sopa je na prvi razgovor u Kaunas stigao bez naročite namjere da ondje raspakira kofere. U njegovu je rasporedu Litva bila usputna stanica, a Bol na Braču konačno odredište.

“Stvarno mi nije bilo na kraj pameti da ću ostati. Imao sam godišnjicu braka, suprugin rođendan i rekao sam obitelji da idem u Bol na Braču. Međutim, u razgovoru sam osjetio da bi priča mogla biti dobra. I nisam pogriješio. Dobro sam odabrao, trofej Kupa dokaz je tome, a nadam se i dvostrukoj kruni.”

Željko Sopić sa suprugom i kćeri koje su bile na finalu Kupa

Umjesto Bola – posao. Umjesto pogleda na Zlatni rat – pogled prema dvostrukoj kruni. Na finalu su bile supruga i kći, sin je prethodno stigao na utakmicu s Bešiktašem. Obitelj je, dakle, već upoznala njegovu litavsku adresu. A svlačionica njegove zahtjeve. Posebno će istaknuti Krekovića, kojeg je doveo iz Posušja i koji mu je povjerenje vratio sa šest golova i asistencijom. Kad trener inzistira na igraču, takve su brojke najbolji način da razgovor o potrebi tog transfera prestane biti rasprava.

Ni uvjeti za rad ne daju mnogo razloga za gunđanje.

“Treniramo u akademiji, imamo dva terena. Trenutačno grade novu, s još boljom infrastrukturom. Zimi imamo balon, a već sada planiramo zimske pripreme u Turskoj”.

Klub gradi, trener planira, igrači osvajaju. Za sada se svi drže svojeg posla, što je u nogometu već ozbiljan organizacijski uspjeh.

Na kraju, naravno, HNL. Može Sopić otići u Litvu, osvojiti Kup, pripremati se za Brighton i planirati dvostruku krunu, ali svoje neće izbrisati iz rasporeda. Iz Litve smo se nakratko vratili na Poljud. Je li gledao derbi? Suvišno pitanje. Sopića od Dinama može odvojiti samo njegova utakmica u istom terminu.

"Gledao sam. Ne znam što bih ti rekao. Hajduk je pobijedio, mi smo izgubili."

U Litvi je osvojio Kup i tuče se za naslov prvaka, ali ono „mi” i dalje stanuje u Zagrebu.