Osam godina, više od 100 utakmica, dva finala i na kraju više pitanja nego odgovora. Ali, ovakav kraj nije zaslužio...

Možda se ‘football’ nije vratio doma, ali je zato Gareth Southgate dan nakon što se sletio na Otok putem službenog kanala Tri lava poručio kako više neće voditi Englesku nogometnu reprezentaciju. Iako je na drugom Euru zaredom došao do finala, iako je Engleska pod njegovim vodstvom ostvarila tek pet pobjeda manje nego pod njihovim najtrofejnijem izbornikom ikada, Sir Alfom Ramseyjem, 53-godišnjak iz Watforda odlučio je podnijeti neopozivu ostavku i dati priliku nekom drugom da s Engleskom pokuša ostvariti ono što on nije uspio.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Brojni predstavnici sedme sile vole isticati kako je najteže pisati o onima o kojima materijala ima u izobilju. Kako, primjerice, sumirati nečiju 20 godina dugu igračku karijeru punu uspona i padova ili pak, što je još teže, ocijeniti nečiji rad koji je po mnogim parametrima nevjerojatno uspješan, a opet se stvara slika kao da je najneuspješniji ikada? Može se stati u jedan kut, ali ni to nije dobro, jer svaka medalja ima dvije strane, baš kao što je Southgateov mandat, kolikogod to bilo nepopularno reći u ovom trenutku, u nekim stvarima bio briljantan.

Uostalom, dovoljno je samo sjetiti se početka, što se najčešće i radi kod svakog kraju, kako bi se pokušalo jasnije razumjeti kakvu je Englesku ‘izdajnik nacije’ zatekao, a kakvu sada ostavlja. Došao je kad je nepovjerenje bilo na vrhuncu, nakon što je Big Sam dobio otkaz nakon svega 67 dana ‘za kormilom’. Da se ne dulji priča, radio je stvari koje ne da ne bi smio raditi engleski izbornik, već nitko tko ima ikakve veze sa sportom. Southgate je za to vrijeme bio izbornik mlade reprezentacije, odgajao je ‘neke nove klince’, učio ih kultu reprezentacije i s njima nastojao izgraditi mentalitet pobjednika. I – možemo sa sigurnošću ustvrditi – u tome je i uspio.

Ljudi iz Saveza dali su mu povjerenje ne zato što jer je bio ‘The Chosen One’, već jer u tom trenutku nitko drugi nije bio spreman u svoje ruke uzeti taj vrući krumpir. Znali su svi, mediji ga štititi neće, baš kao što je bilo dosta priča o tome kako bi to točno jedan Gareth Southgate, bivši igrač Crystal Palacea, Aston Ville i Middlesbrough, trebao ‘upravljati’ zvijezdama Uniteda, Cityja, Arsenala i Chelseaja koji u jednoj godini zarade više nego što je on mogao u cijeloj svojoj karijeri? No, eto, nekako je pronašao način, a onda je na prvom velikom natjecanju na koje je otišao kao izbornik A vrste izborio plasman među četiri najbolje reprezentacije svijeta. I opet, nepopularno je to reći, ali Engleska je od Hrvatske u mnogim stvarima tog 11. srpnja bila bolja. Poveli su golom iz slobodnog udarca (Trippier, 5.) pa onda to vodstvo držali više od sat vremena. Pamti se i onaj nevjerojatan promašaj Kanea iz prvog poluvremena, baš kao i Vrsaljkovo čišćenje s gol-linije čistog pogotka Stonesa. Je li Southgate za to kriv? Naravno da nije.

Na Euru 2021 odveo je svoju momčad do finala, ali Talijani su tada bili sretniji i spretniji. Možda jedanaesterci nisu lutrija, možda je mogao bolje izabrati od Sake, ali isto tako se mora priznati kako je Engleska na tom turniru nadmašila očekivanja. Je li Southgate dobio ‘kredit’ za to? Naravno da ne, ‘football’ se nije vratio doma.

Cijelo to vrijeme, doslovno od prvog dana otkako je postao ‘Gaffer’, Southgate se hrvao s neumornim britanskim novinarima koji si često udvaraju da su pametniji, taktički obučeniji i iskusniji od njega. No, to nije sve. Tu su i ‘punditi’, bivši igrači koji trenerski posao ne zanima, ali im je drago svako malo pročitati svoje ime u medijima. A lakši način za doći na naslovnicu od kritike engleskog izbornika još uvijek nije izmišljen. Jave se tako bivši igrači Chelseaja koji, zamislite samo, ističu da bi morali igrati sadašnji igrači Chelseaja. Zatim isto naprave oni koji su nosili dres Uniteda, Cityja, Tottenhama, Arsenala, West Hama, Aston Ville... Jasno vam je u kojem smjeru idemo. Southgate je sve to stoički podnio, nikad se nije spustio na primitivnu razinu prepucavanja putem medija i društvenih mreža te opet u svemu uspio biti svoj. Sad, je li to njegovo dobro ili ne se može razglabati, ali činjenica da nije pokleknuo je svakako vrijedna hvale.

I onda, nakon novinara i nakon pundita, a onda i nezadovoljnih igrača koji ne igraju koliko bi htjeli, Southgate se morao boriti s navijačima i ljudima bez imena i prezimena koji su svoje frustracije liječili na društvenim mrežama. Kad više ne bi znali što bi, vratili bi se na 1996. i promašeni jedanaesterac, ali čak im to nije bilo toliko ‘fora’ koliko su više forsirali neka svoja viđenja o Englezima kao ‘dominantnoj nogometnoj rasi’ te ‘narodu koji je patentirao prvu loptu’. Pobjeda im nije bila dovoljna, trebalo je usputno dominirati. A onda kad bi se dominiralo, onda bi se zazivalo igrače s kojima bi se – pazite sad ovo – još više dominiralo. Tražili su trofeje, sanjali da se zlatni konfeti vijore Londonom, a dok su sve to tražili te, uzgred rečeno, bili uvjereni da to zaslužuju jer im nitko drugi kvalitetom ne može parirati, su posljednji trofej vidjeli (ili o njemu samo čitali) te toliko spominjane 1966. godine. Zamislite samo, jedan običan Englez, čovjek koji je te 1966. proslavio 18. rođendan, danas kao čovjek star 76 godina za svojeg života pamti jedan veliki ‘party’. Iako cijelog života sluša da je Engleska broj jedan, dva i tri svjetskog nogometa.

Englezi slave naslov prvaka svijeta 1966. Foto: Action Images

Na ovom Euru stigli su do finala, ali, da se ne lažemo, igrali nisu dobro. No, isto tako se valja naglasiti, koga briga? Koga briga kakav si, zar nije bitno je što si napravio? Ili nam je nešto promaklo? Grci su prije 20 godina bili prvaci Europe, a to jesu li igrali lijepo ili ne, u ovom je trenutku najmanje važno. U redu, čak i da znate s kim su odmjerili snage u finalu, ali znate li koga su svladali u polufinalu, s kim su se ‘tukli’ u skupini, kako je Herr Otto Rehhagel birao svoje igrače? Naravno da ne znate. Ni vi, a vjerojatno ni oni sami. No, znaju da su bili prvi. I to znaju ali baš svi.

Southgate je u mnogim stvarima griješio, u mnogim stvarima je trebao bolje, lukavije, ponekad odlučnije. Ali, budimo objektivni, čovjek je zamjenama riješio polufinale. Izvukao je Kanea, kapetana, prvu violinu Bayerna, a u igru ubacio Watkinsa. I sada se opet vraćamo toj ‘objektivnosti’ pa pitamo što bi bilo da nije uspio? Epilog bi bio identičan ovom koji se događa sada. Krivac bi bio on. Ne igrači, ne umor, ne – o čemu nitko ni ne priča – kvaliteta protivnika. Samo Englezi, Englezi i još jednom Englezi. Je li mogao više? Pa, kad je zapeo u finalu, znači da je. Ali, nije mogao puno više, jer dva Eura zaredom otići do finala je jako, jako podcijenjeno. Kao, ako nisi prvi, nisi ništa napravio. U nekim sportovima to možda stvarno stoji, ali u nogometu su stvari malo kompleksnije.

Najveći problem nakon ovog Eura nije loša igra, nezadovoljno englesko pučanstvo ili kritike bivših igrača željnih pažnje, najveći problem je što se sada cijela ta priča, dobra priča, priča koja je ponudila puno više lijepih poglavlja od onih ružnih, došla do kraja. I što se kreće ispočetka. Tko će biti pisac? Ne znamo, priča se o Potteru, o Tuchelu, o Howeu. Mislite da bi s njima bilo drugačije, da bi on uspio u nečemu što Southgate nije mogao? Sumnjamo. Jer, još ćemo jednom ponoviti, svijet se ne vrti oko Engleza, oko Southgatea, oko Suna, Telegrapha, Skyja i BBC-a. Nešto se pita i druge.

Više od 100 utakmica vodio je Engleze, upisao 64 pobjede, 20 poraza i 18 remija uz gol-razliku 230-86, a svojim odlaskom kao da je stisnuo reset i vratio stvari na početak. Na onaj isti početak koji nije bio lijep, u kojem su se potresi događali dan za danom, utakmicu za utakmicom. Iako je napravio mnoge sjajne stvari, njegova smjena sada ostavlja mnoga pitanja neodgovorenima. Je li ‘potrošio’ Kanea, je li preforsirao Bellinghama, je li morao više vjerovati Palmeru, Toneyju, Watkinsu ili Alexandre-Arnoldu? Gdje je Grealish, bi li zdravi Shaw išta promijenio? Ne znamo, ni mi, ni on, ni nitko drugi. Iako se prave da znaju, da su pametniji, elokventniji, školovaniji. Kako od Southgatea, tako i od svakog tko je prije sjedio i tko će uskoro sjediti na engleskoj klupi. Jer, eto, oni kao da imaju pravo kritizirati, kao da imaju pravo prigovarati, vrijeđati i omalovažavati. A Southgate, s dva finala Eura te s polufinalom i četvrtfinalom SP-a, to nije zaslužio. Ne, nije. Kolikogod to nepopularno bilo sada za reći. Englezi slave njegov odlazak? U redu, imaju to pravo, ali imamo i mi pravo postaviti im jedno pitanje za kraj: a gdje ste bili prije njega?