Omiljeno mjesto novinara u Neuruppinu pretvorilo se u pepeo!

U četvrtak smo uzeli “time out” i pobjegli iz Neuruppina! Ta spavaona 70-ak kilometara od Berlina ne nudi baš nikakvo uzbuđenje. Htjeli smo neki dan gledati Srbiju i Englesku, nismo pronašli otvoreni kafić! Bila je nedjelja je i ništa nije radilo. Čak se i semafori predvečer ugase jer nema prometa pa niti nekog smisla da troše energiju…

U srijedu smo, pak, otišli do Johnnyja u "Irish pub" gledati Španjolsku i Italiju.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

“Taj bi bankrotirao da vodi kafić kod nas”, uzdahnuo je Tironi nakon dvadesete minute čekanja da ga netko uopće pita što će popiti.

“Ti si još dobar”, probao ga je utješiti Štef koji je sat i nešto čekao dva pereca da ima što za grickati uz pivu...

I zato smo drugo jutro sjeli u vlak i zaputili se u Berlin. Igrale su Austrija i Poljska pa da malo vidimo kakva je atmosfera kada u prijestonici nema kockica. Zaključak? Nikakva... Niti blizu onome prošle subote kada su igrale Hrvatska i Španjolska.

Malo smo se muvali po gradu, probali pronaći neku priču i zanimljivost, ali nula bodova. I onda smo se odjednom našli na kolodvoru ZOO. Slavna knjiga vjerojatno bi dobila nastavak jer nam se čini kako se ondje ništa nije promijenilo. Policija je posvuda. Krenuli su i prema nama, ali akreditacija ih je odvratila od namjere da nas provjere. No, bilo je kandidata i previše...

Nismo se predugo zadržavali već otišli preko puta u Zoološki vrt. Dakle, prvi u Njemačkoj i jedan od najvećih na svijetu po broju vrsta. Poseban jer ima pande. I žirafe.

“Nisam ih dugo vidio u Maksimiru”, priča Štef više za sebe dok promatramo najvišu kopnenu životinju kako graciozno hoda prema nama.

“Nisi ih nikada vidio jer ih nije niti bilo u Zagrebu”, rekli smo mu i otvorili pravu malu raspravu. Nit’ je Štef bio siguran da ih je ikada vidio u Maksimiru, nit’ smo mi više bili sigurni da ih nikada nije bilo.

Okrenuli smo broj Damira Skoka, iznimno uspješnog ravnatelja ZOO-a u Maksimiru, velikog stručnjaka za životinje ali i velikog Dinamovca što je linija po kojoj se zapravo i znamo.

“Žirafe su bile u Zagrebu, ali posljednja je otišla još tamo 1960.”, glasio je odgovor Skoka.

Malo po malo, preko lavova i leoparda dolazimo do pandi. Jiao Qing, panda od stotinjak kilograma, ležala je na nekom kamenu u svojoj izbi. Fućkamo, kucamo, mašemo... Nema efekta. Ma niti da nas pogleda. Samo se okrene na drugu stranu i nastavi s ležarinom. Čekamo nekih pola sata i razočarani odlazimo do čimpanzi, orangutana i gorila. Malo kasnije se vraćamo, a Jiao je na gablecu. Okrenuo nam je leđa i brsti bambuse...

U zoološkom saznajemo kako je na svijetu oko 2500 panda, od kojih je 400-injak po zoološkim vrtovima. Svi su zapravo u statusu posudbe. Kineska vlada ih posuđuje a naknadu za to koristi kako bi se brinula i osigurala normalne uvjete za život panda u njihovu prirodnom okruženju u visinama Sečuana... U Kini je do prije dvadesetak godina ubijanje pande bilo kažnjivo smrću, dok je sada kazna 20 godina strogog zatvora!

Poslije zoološkog odlazimo do Katedrale. U podnožju je smješten muzej DDR-a koji nam nudi sasvim pristojnu retrospekciju vlastitog djetinjstva. Sve što smo vidjeli u muzeju zapravo smo imali u svojoj mladosti. Doduše, nešto bolji vozni park bio je u Zagrebu s obzirom na to da su ovdje bilo osuđeni na Trabante, ali ostalo je manje-više bilo identično.

DDR je nastao na nekom planu da sve bude identično svima. Bez razlika. Osim ako ste u politici. Onda ste vozili Volvo koji je tamo također izložen. Jer neki su uvijek bili jednakiji od drugih. Stara je to mantra koje nije bio lišen niti DDR.

U sportskom djelu muzeja vidjeli smo taj čuveni Oral-Turinabol, simbol velikih uspjeha DDR-a na Olimpijskim igrama. Riječ je naravno o dopingu koji je pojačavao mišićnu masu sportaša. Između ostalog. Neke nuspojave poput brkova i brade na licima gimnastičarki ionako nisu bile bitne... Bila je to žrtva koja se morala podnijeti jer u slučaju da ste podigli glas - slijedio je zatvor koji je također dio muzeja. I podatak da je u četiri deseteljeća DDR-a lišeno slobode oko 250 tisuća osoba koje su djelovale protiv države. Ili su barem tako optuženi i procesuirani…

U muzeju je i dio Berlinskog zida uz zanimljive opaske poput one kako Nijemci kroz povijest nisu bili skloni revolucijama.

“Nijemci i revolucije? Nemojte se šaliti. Oni kada bi odlučili iz nekog razloga srušiti željezničku stanicu - prvo bi stali u red i kupili karte za perone”, rekao je jednom davno Lenjin. Ipak, ta jedna jedina revolucija, u jesen 1989. izbrisala je zid podjele i ujedinila sve Nijemce u jednu državu.

I dok smo gledali povijest, evocirali djetinjstvo i lagano kretali za vlak s kojim ćemo se vratiti u ovu našu nedođiju, iz Neuruppina stižu šokantne vijesti.

“Nema više Turčina”, bila je poruka iz naše baze.

Naime, netko je preko noći zapalio omiljen lokal dijela hrvatskih medija koji prate reprezentaciju. Ušao je s benzinom u Turčinov kebab, sve polio i zapalio... Na užas gazde, stanara, naših kolega koji su redovito tamo završili na gablecu, nerijetko i na pivi odnosno na veliku tugu konobarice koja je još prvo večer bacila oko na kolegu. Do sada je uspješno eskivirao njezine smjene, a sada ima jako dobar razlog jer je “Turčin” završio u pepelu! I sada treba pronaći novu bazu jer optimizam polako raste kako se približava Italija.