Olmo zabija, a cijela terasa skače! On je, jednostavno - naš

Nisam često pitao tekstove u prvom licu, izbjegavam tu formu, ali ovaj je jedan od tih. Dani Olmo jedna je od najljepših i najnevjerojatnijih priča, kojima sam svjedočio, priča, kojoj se još ne nazire kraj. Priča o dečku, koji je postao 'jedan od nas'. Ne zato što imamo potrebu prisvajati i, možda, liječiti komplekse, kititi se tuđim perjem. Već zato što je on to sam učinio, uvukao se pod kožu narodu i zemlji, koji su mu, ne sumnjam, prije desetak godina bili tako daleki i nepoznati.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Terrassa. Grad u Kataloniji, koji je, između ostalih, dao jednog nogometnog velikana, Xavija Hernandeza. I grad gdje je rođen Dani Olmo. No, na ovaj nas je tekst nagnala jedna druga - terasa. Običnog kvartovskog kafića, prepuna gosti, koji su tražili osvježenje od toplinskog udara. Neki su došli ciljano, pogledati polufinale Eura, drugi su tek ponekad bacali pogled na ekran. Ali, onog trenutka kad se Dani Olmo majstorski oslobodio Tchouamenija, odapeo prema vratima, a lopta završila u mrežu, svi su skočili! Neki i zavrištali, drugi zapljeskali. Kladim se, siguran sam, da među njima nisu bili samo 'dinamovci', nisu svi niti pasionirani nogometni zaljubljenici. Ali, ustali su i naklonili se Daniju! Iskreno i spontano, skoro jednako emotivno kao da je zabio gol, koji je u finale Eura odveo Hrvatsku.

A mene je, da se vratim na 'prvo lice', taj gol vratio u ljeto 2014. Običan dan u redakciji Sportskih novosti, obična rutina. Nedostaje, kao i uvijek, još jedan 'okvir' uz tekstove o Dinamu, nekoliko stotina slova, koja će popuniti 'rupu'. Stiže mi informacija, za koju nisam mogao niti sanjati da će biti jedna od najvećih ekskluziva, koje su me dopale u ovom poslu. Dakle, u Dinamo treba doći neki 'mali' iz Barcelone, navodno, kapetan jedne od mlađih kategorija čuvene La Masije. Posao obavijen velikom tajnom, dečko je stigao u Zagreb, odradit će liječniki pregled, ali, 'molim te', kaže mi izvor, 'nemoj danas napisati njegovo ime. To zna samo pet-šest ljudi, bit će bomba. A on još nema 16 godina, moglo bi sve propasti.' Smijem se u sebi, jer, kao i većini, prva pomisao mi je bila: 'Čuj, dečko iz La Masije dolazi u Dinamo!? Da nešto vrijedi, sigurno bi išao u neki bogatiji klub.' U redu, zakamuflirao sam, napisao da ne znamo o kome se točno radi, no, idući dan nisam izdržao. Otkrio sam da se radi o 'nekakvom' Daniju Olmu, iako me razgovor s kolegama iz Munda Deportiva, dnevnika, koji o Barceloni zna sve, malo poljuljao.

"Kolega, dobar dan, zovem iz Hrvatske. Trebaju mi informacije o Daniju Olmu, dečku, koji dolazi u Dinamo. Je li njega Barcelona otpisala, zašto ide iz La Masije, ima li neki problem'?, obratio sam se jednom od kroničara toga lista, zaduženom za Barcine mlađe uzraste. Čuo sam s druge strane prigušeni smijeh.

"Gospodine, moram Vas razočarati, imate krivu informaciju. Apsolutno je nemoguće da Olmo dolazi u Dinamo! On je jedan od najboljih Barcinih izdanaka, ali, da, odlazi iz La Masije. Samo je pitanje hoće li potpisati za Chelsea ili Manchester City. Pa što bi radio u Dinamu?"

Prošlo je nekoliko dana, tjedana, već se naveliko šuškalo da je Dinamo oteo Barci jednog velikog talenta. Opet, nagledao sam se tih talenata, koji su trebali biti velika Dinamova priča pa su vremenom postali čisti prosjek. Čekali su se papiri iz Barcelone, 'operacija' je bila teška, jer i u La Masiji su počeli shvaćati što se događa. Pa i u Mundo Deportivu.

"Kolega, dobar dan. Zovem iz Mundo Deportiva, čuli smo se nedavno oko Olma", stigao mi je poziv jednog lipanjskog poslijepodneva.

"Prvo se ispričavam što sam Vas ismijao, zovem da Vam kažem da smo ovdje svi u šoku. Dani Olmo stvarno dolazi u Dinamo! To je najnevjerojatnija priča za koju sam čuo. Recite mi sad sve o Dinamu."

Nekoliko dana kasnije Dani je i službeno postao igrač Dinama. I, ako ste mislili da je ta priča dalje išla kao podmazana, da možemo reći da je sve dalje samo povijest, prevarili ste se. Igrao je za drugu momčad, međutim, nije se previše isticao. Gledao sam jedan trening te druge momčadi na Hitrec-Kacianu, prisluškivao razgovor Zorana Mamića, tada sportskog direktora, sa suradnicima.

"Slabašan je, ne razvija se najbolje. Moramo vidjeti što ćemo, je li on uopće krilo. Po meni, on je središnji vezni, tamo ga trebamo stavljati. Očekivali smo više."

Olmo: “Nevjerojatno, korak smo od slave. Ključno je što nismo odustali, a Lamine je zabio nevjerojatan gol”

Čudo, čudo, čudo!

VIDEO Majstorije Yamala i Olma slomile Francuze, La Roja leti za berlinski finale!

Nešto kasnije pratio sam Olma i jednu sjajnu Dinamovu generaciju na čuvenoj utakmici u Bruxellesu, protiv Anderlechta u Youth ligi. Kakva momčad! Šemper, Benković, Sosa, Brekalo, Moro, sjajni Knežević, Gojak, Olmo... I godinu-dvije stariji Šunjić, koji je tu utakmicu propustio zbog kartona. Raspodija Modrih, laganih 2-0. I idući protivnik Barcelona. Sjedili smo poslije u hotelu, nekoliko sati prije no što smo doznali da je Matija Fintić igrao a nije smio (afera 'žuti karton'), slučaj za koji i danas mislim da nije bio sasvim slučajan. Ali, to je već druga tema... Olmo je dao, po mojem mišljenju, jedan od najboljih intervjua, koji, zbog svega što se dogodilo, nikad nije objavljen. Pričao je o Barci, o svakom igraču te generacije, u očima su se vidjele suze. Nije to bila tuga, već više - nostalgija.

"Ne, nije mi žao što sam odabrao Dinamo. Vjerujem da ću ovdje uspjeti. Ali, sigurno ću se, kad istrčim protiv Barcelone, pitati jesam li trebao biti na drugoj strani."

E, tu možemo reći, ostalo je povijest. Iako... Mnogi danas uzimaju zasluge za ono što je Olmo napravio i u kakvog se igrača razvio. Ipak, prateći njegovu karijeru, izdvojili bismo ih pet-šest, koji su doista bili ključni. Na prvo mjesto stavili bismo oca Miguela. Nogometnog trenera i čovjeka, koji je prelomio. Kad sam ga nekoliko godina kasnije pitao kako je uopće odlučio poslati sina iz Barcelone u 'neki' Dinamo, u nekoliko rečenica objasnio je čitavu ideju.

"Vidiš, Dani je bio jedan od najboljih igrača u La Masiji. Ali, nisam se dao zavarati. Samo sam analizirao koliko, zapravo, igrača iz Barcine škole dolazi do prve momčadi. Pogotovo na krilima! Desno je Messi, lijevo je Neymar. Jedini, koji je donekle uspio bio je Pedro, ali i on je morao otići. Taj je filter sve uži, bio sam siguran da će se Dani teško izboriti na tom putu. Htio sam da ide negdje gdje će igrati, gdje će biti projekt. Naravno da nisam u mislima imao Dinamo. Ali kad su mi došli Andy Bara i Božo Slišković (on je u Dinamo doveo Sammira, nap.a.), prezentirali ideju i viziju, rekao sam: 'Zašto ne?'. Znajući pritom koliko riskiramo i da radimo nešto neshvatljivo, nevjerojatno! Ali, znao sam kakav je moj sin, da je fokusiran na nogomet, da će uspjeti, ako će imati pravu podršku. Osjetio sam da će je imati u Dinamu, iako, moram priznati, bilo je i ovdje teških trenutaka u koji sam preispitivao svoju odluku."

Andy Bara, svakako, bio je drugi ključan čovjek u toj priči, Olmo je njegov 'projekt karijere', a tu su onda bili Zdravko i Zoran Mamić, koji su se 'usudili pokušati'. I koji su, uza tih nekoliko teških faza, nostalgiju i preispitivanja, izgurali Danija do kraja. I onda, dva ključna trenera. Svjedočili smo polemici u studiju HTV-a nakon polufinala, kad je Tomislav Ivković s liste zaslužnih izostavio Marija Cvitanovića, koji mu je, opravdano, oponirao. Cvitanović je uistinu imao jako važnu ulogu u Olmovu odrastanju. Uz to što ga je vodio u drugoj momčadi i bio strpljiv s njegovim razvojem, dvije su njegove odluke 'prelomile' Olmovu eksploziju. Prvo, na utakmici protiv Odda u Norveškoj, Olmo je ušao s klupe. Nabrijan, gladan, željan dokazivanja, promašio je zicer i onda dobio dva žuta kartona. Dinamo je s 10 igrača jedva iščupao prolaz, Cvitanović je, komotno, mogao Olma razapeti na križ, baciti u stranu. Ali nije, nego ga je zaštitio, pružio mu podršku, smirio ga i rekao: Računam s tobom, znam što možeš! Nekoliko mjeseci kasnije, u derbiju s Hajdukom kod rezultata 1-1 s klupe je ubacio Olma. On je donio pobjedu, zabio gol, bio igrač utakmice! I tu je, konačno, uzletio i otklonio sve dvojbe. Naravno, onda je došao Nenad Bjelica, koji je od Olma napravio ključnog Dinamova igrača, španjolskog reprezentativca, doveo ga još stepenicu više.

"Olmo nije projekt Dinama, već svoje obitelji", kazao je jednom prilikom Bjelica i razljutio Zorana Mamića, koji mu je potom odgovorio i otvorio sukob, koji je kasnije završio Bjeličinim otkazom. Istina je, naravno, u sredini. 'Projekt Olmo' ne bi uspio bez svih tih ljudi. Bez 'ludog' oca Miguela, prodornog Bare, Mamićeva rizika, Dinama, koji mu je nudio beskrajno strpljenje i trenera, koji su mu vjerovali.

Ali, nitko od njih nije mogao misliti da će Dani Olmo postati nešto više. Da će biti igrač, zbog čijih će se golova za Španjolsku 'rundati' po zagrebačkim terasama, da će biti igrač, kojemu će nakon teškog 0-3 poraza pljeskati 30 tisuća hrvatskih navijača, koji će pjevati hrvatske pjesme i u svakoj prilici isticati ljubav prema Hrvatskoj, Dinamu, Zagrebu..., kao rijetki koji su ovdje rođeni. Nitko nije mogao misliti da će postati 'naš Dani', normalan, simpatičan dečko, zbog kojega, jednostavno, moraš biti sretan. Mnogi su zabijali golove u polufinalu Eura, ali rijetki su se tako uvukli pod kožu jednom, 'tuđem' narodu i pronijeli tako lijepu reklamu diljem svijeta. Za to je zaslužan samo on! I ne sumnjam da će Dani, a zbog njega i Španjolska imati u finalu podršku još nekoliko milijuna navijača. Koji će držati fige za 'svog dečka'! Jer tako osjećaju, jer ih je 'kupio'!