I. SučićOlimpija, Hajduk, Cibalia... Sve se proživjelo u jednoj utakmici! Zašto Rijeku ne vole? Zato što potajno žele biti poput nje!
.png.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 27.05.25. | 08:00
Iako se od ranog jutra osjećala neka posebna energija u zraku, nijedan Riječanin ne može reći da mu nakon samo nekoliko sekundi utakmice po mislima nije zaplesala mogućnost ‘i onog drugog ishoda’ kojeg naglas nitko nije htio ni spomenuti. Ali, kad je u 50. minuti Toni Fruk zabio za 2-0, Rijeka je praktički već tada postala prvak Hrvatske. I još jednom pokazala kako je njen DNK sada i definitivno promijenjen...
Postoje neki događaji za koje će svaki čovjek u bilo koje doba dana i noći moći reći gdje je bio i što je radio. Na Kvarneru, mjestu gdje se planina spaja s morem, gdje je kiša nerijetko toplija od sunca, gdje se otvorenost usađuje u rodilištima i gdje je drugačiji način razmišljanja obaveza, jednostavno ne postoji čovjek koji vam neće moći reći gdje je bio 21. svibnja 2017., odnosno 25. svibnja 2025. godine. Prvo Cibalia u predzadnjem kolu, ovog puta Slaven Belupo u posljednjem... Riječka bajka, najveći kvarnerski bestseller svih vremena, nakon osam je godina čekanja isporučio i svoje drugo izdanje.
Stanje uma prije utakmice? Optimistično, ali i oprezno. Jer, Slaven je dobar, Kovačević je konkurirao za trenera sezone, a u svojih pet posljednjih dolazaka na Kvarner Farmaceuti su upisali čak tri pobjede. A onda, samo nekoliko sekundi nakon početka utakmice – knedla u grlu kod većine Riječana! Kako je Florucz blokirao Galešićev pokušaj duge lopte na otvaranju druge utakmice u Ljubljani, isto je tako Nestorovski blokirao pokušaj dodavanja Majstorovića. “Ne valjda opet”, pogledom su si rekli navijači, ali u 12. minuti im je pao veliki teret sa srca. Loptu je na sredini terena osvojio Radeljić, odigrao ju za Fruka pa sjajnim trkom prema naprijed još jednom dokazao zašto je ove sezone najbolji stoper HNL-a. Rijekin Maestro preciznim je dodavanjem pronašao Jankovića koji je primio loptu na kojih 35 metara od gola, dugim korakom za čas stigao do vrha 16-erca pa onda briljantno, znalački, udarcem iz koljena i iz međukoraka zabio za vodstvo. Osim što je bio iznimno precizan, Janković je isto tako bio i iznimno lukav, jer njegov bi udarac, da se kojim slučajem samo pola sekunde dulje namještao, bilo lakše blokirati Božiću, a isto tako i obraniti Sušku.
Kako se veći dio navijačkog puka nakon par sekundi sjetio Ljubljane, isto tako su se nakon pogotka za 1-0 sjetili jedne od ključnih utakmica u prethodnoj šampionskoj sezoni. Dotad i jedinoj. Kako tada još nije bilo Sjevera, Armada bi se uglavnom ‘raštrkala’ po Istoku, a dok su bili pokriveni koreografijom, kapetan Mate Maleš postigao je svoj drugi, a ujedno i posljednji prvenstveni pogodak u dresu Rijeke. Rijeka je u tom 33. kolu svladala Hajduk s 2-0, a očito je da je to ‘rezultat za povijest’ Rijekinog nogometa. Od pobjede protiv Milana pa do ove pobjede protiv Slavena.
A kad smo već kod tih 2-0, pogodak Fruka bio je malo je reći briljantan.
I u redu, razumijemo, postoji dobar dio nogometnih sveznalica koji su uvjereni da je Fruk ‘samo’ pogodio prazan gol i da je Sušak odradio 99 posto posla za pogodak Rijeke, ali istina ne može biti dalja od toga. Rijekin Maestro je pustio loptu preko kopačke, a kad je uhvatila onu putanju koju je htio, slaviti je krenuo još dok se mreža nije ni zatresla. Kao Darijo Srna na SP-u 2006. protiv Australije. Ako slobodni udarac pređe živi zid – ide u gol. Tako je bilo 2006., tako je bilo i 2025. godine. Eto, izgleda da je trebalo ‘samo’ pogoditi. I odjednom je utakmica protiv Slavena postala ista kao ona protiv Cibalije osam godina ranije...
Proslava? Fruka su navijači podigli kao nekoć Franka, Đalović je ostvario snove, Miškovića su preplavile emocije. Sve odjednom, sve u razmaku od nekoliko minuta... Neviđeno, nestvarno, emocionalno neizdrživo. I kamen je od sreće tada mogao zaplakati!
Jer, što je poanta cijele priče: poanta je Rijeka.Poanta je predsjednik, navijači, one obiteljske svađe, ona prepucavanja za stolom. Poanta je ljubav. I činjenica da je Damir Mišković sa svojom obitelji ostvario to da danas nema čovjeka na Kvarneru koji ne bi stao u njegov kut. I naravno da je znao naljutiti navijače, naravno da ga nisu uvijek razumjeli, naravno i da su se ponekad posvađali, porječkali. Ali se nikada nisu prestali voljeti. I to je znao on, to su znali oni. I zbog svega toga se ovaj drugi naslov prvaka ima neku posebnu draž.
Rijeka, prije Damira Miškovića, nije bila momčad koja je navikla pobjeđivati. Danas je to momčad koja ne zna gubiti. I to se vidi, to se osjeća. Ne znači to da će se pobjede nizati jedna za drugom, da će svaka sezona biti trofejna, da će se iz godine u godinu sve zeleniti u papirima. No, DNK je promijenjen, on je sada ‘blještav’, dok je prije bio crno-bijel, nekad izvrstan, nekad pak poražavajuć.
Nikada Riječani za sebe nisu mislili da su najveći, najljepši, najpametniji i najbogatiji, ali su zato oduvijek znali da su drugačiji, da su gladni, da su svoji, da su jedinstveni. I zbog toga su bili trn u oku mnogima.
Znate zašto ju ne vole? Zato što bi svi (potajno) htjeli biti poput nje. I to je jedina istina.
Đalović, Fruk, Radeljić, Zlomislić, Majstorović... Oni čak ni ponedjeljak nisu dobili slobodno, morali su ‘skoknuti’ do Zagreba po zaslužene nagrade. S tim da ih je moglo biti još i više, ali to je sad drugi par rukava. Rijeka će u četvrtak pokušati sezonu okončati duplom krunom, premda je emocionalno pražnjenje bilo svima jasno. No, iako su peticu već osigurali te sada samo igraju za onaj dodatak ‘+’ te pokoju lijepu riječ profesora, činjenica da su potpuno rasterećeni bi mogla biti nešto na čemu će temeljiti svoj optimizam. Slavenu sve ili ništa, Rijeci – uživancija. A kad su tako rasterećeni, koga točno nisu u stanju pobijediti?
