H. KlarićOd zagrebačke kaljuže do najsvjetlije pozornice u tisuću dana
Vrijeme Čitanja: 4min | ned. 12.10.25. | 08:01
Killer koji je do prije tri godine igrao niželigaški nogomet u Hrvatskoj i tamo nije prepoznat danas je član momčadi Lige prvaka, a svoju će domovinu predvoditi u ogledu protiv zemlje svojih roditelja
Bilo je to prije otprilike tri godine. Derbi trećeg kola Prve NL sezone 22./23. u Lučkom je donio sraz Jaruna i Orijenta. Bio je to tek početak pravila dvojne registracije. U redovima momčadi s Krimeje igrali su, među ostalima, Filip Braut i Dominik Mulac. Jarun je služio kao svojevrsna filijala Lokomotive. Oko 300 okupljenih na tribinama došli su gledati tada „hrvatskog Grealisha“ (ali samo zbog fizički sličnog izgleda) Gabriela Groznicu, a igrali su i Luka Dajčer, Fran Žilinski i Matej Mamić. Ipak, tadašnji kolega s MaxSporta, Ivan Komšić, potpisnika ovih redova od prvog je sučevog zvižduka upozorio na jedno ime – Raul Florucz.
Naravno, to je potaknulo određenu raspravu. „Njemu je 21 godina, igra drugi rang hrvatskog nogometa, u Lokomotivi nije ni na mapi, je li napadač ili veznjak“, bile su rečenice s jedne strane. Druga je govorila kako je riječ o ogromnom talentu, kojemu treba samo dati vremena i prostora. I dok je skepsa oko njega tinjala, Austrijanac ju je, korak po korak, ugušio. Prvo u 37. minuti, primio je loptu s desne strane, primijetio da na njega nitko ne izlazi i s 30 metara opalio prema Patriku Mohoroviću, kojeg je matirao prizemnim udarcem u bliži kut.
Ako ste mislili da je to spektakularno, onda trebate vidjeti drugi pogodak, samo osam minuta kasnije. Napadač je osvojio jednu ničiju loptu, ponovno na 30-ak metara od vrata Orijenta i pogodio silovito, opet prizemno, u vratnicu od koje je lopta ušla u gol. Iako je utakmica završila 2-2, te je večeri Raul Florucz pokazao da posjeduje nogometni intelekt. Ipak, pitanje s početka i dalje je stajalo, može li on igrati na najvišem nivou?
Za Lokose je odigrao devet utakmica, zaradio tri žuta kartona i ispod radara zaputio se prema Olimpiji, gdje ga je Goran Boromisa dočekao raširenih ruku. Za, barem po nogometnim okvirima, mizeriju od 100 tisuća eura, doveo je 'nebrušenog dijamanta'. Za razliku od Lokomotive, Zmajčeki su imali preciznu ideju što će i kako će s njime.
„Mali, ti si projekt i tebi vjerujemo“, riječi su koje je dobio od Boromise i današnjeg trenera Rijeke Victora Sancheza. Jednom preuzetu ulogu startera više nije prepuštao nikome. U prošloj je sezoni osvojio naslov slovenskog prvaka, a sebe ovjenčao titulom najboljeg strijelca lige. Sveukupno, te je sezone upisao double-double s 18 pogodaka i 13 asistencija u 42 nastupa. Kada smo već kod Sancheza, ne možemo ne spomenuti dvoboj Olimpije i Rijeke u Ljubljani, a upravo je Florucz svojim pogotkom već u drugoj minuti utakmice počeo brojati do pet.
U Konferencijskoj ligi, ispali su od Borca u prvom proljetnom izazovu, ali bilo je jasno kako Austrijanca rumunjskih korijena neće moći zadržati. Mogao je vjerojatno i sam birati gdje će, a onda je u priču upao USG kojeg je Franjo Ivanović doveo do povijesnog naslova prvaka Belgije. Franjo je bukirao svoju kartu za 'Stadion svjetla' i mitsku Benficu, a belgijska se momčad ponovno okrenula ovom tržištu.
Njegov je transfer svojevremeno objasnio predsjednik ljubljanskog prvoligaša Adam Delius, koji je o Raulu govorio kao o pametnom pojedincu kojemu se ne bi trebalo nikuda žuriti.
„Između mene i Raula razvio se poseban odnos. Prije početka sezone zamolio me da ga pustim negdje drugdje, jer je imao izvrsnu ponudu. Rekao mi je da s dobivenim novcem može osigurati svoju obitelj koja ga je uvijek podržavala. Rekao sam mu ovako: Gledaj, dobili smo te besplatno, a imamo ponudu od 2.5 milijuna eura na stolu za tebe. Ali ne puštam te tamo, jer to je pogrešan klub za tebe. Da je europski, vjerojatno bih ga pustio. Raul je tada zablistao u punom sjaju i sada je dobio pozive za igranje u rumunjskoj i austrijskoj reprezentaciji. Gdje god ode, bit će dodana vrijednost. On samo želi igrati, zabijati golove i dodavati; ovo je njegov svijet. Ako se ne dogodi ništa nepredvidivo, i dalje će imati briljantnu karijeru“, rekao je prošlog ljeta za Delo.
Raul Florucz postao je najveći izlazni transfer u povijesti slovenskog prvenstva, vrijedan oko šest milijuna eura. Da se kupnja isplaćuje, potvrdio je i njegov dosadašnji učinak. U 11 nastupa ubilježio je četiri pogotka i dodao im dvije asistencije. Također, postao je i stalni austrijski reprezentativac, što je prije tri godine bilo doista nezamislivo.
Pred njim je sada možda, barem na emocionalnoj razini, najteži zadatak. On bi trebao predvoditi Austriju protiv zemlje svojih roditelja, Rumunjske. Njegov djed, Mihai Mironiuc, bio je dugogodišnji rumunjski rukometni reprezentativac. Raul je jedan sjajan primjer koliko se stvari u životu može ostvariti trudom i radom.
Vratimo li film posljednjih tisuću dana i pogledamo kako je od Jaruna dogurao do Lige prvaka i nacionalne momčadi. Nastavi li istim tempom, postat će još samo jedna u nizu priča „igrača koje hrvatski klubovi nisu prepoznali“, a prava je istina da samo nisu dobro gledali što on ima za ponuditi.
