Kovačević je uspio i ima razlog za slavlje! A onda ga čeka najveći izazov

Dinamo je srušio Aldo Drosinu (2-0), pulski stadion koji mu je dugo bio nedokučiv, simbolično Modri su se uzdignuli i došli na korak do Olimpa upravo tamo gdje su jesenas potonuli u živo blato. Simbolično, baš je Pula bila zadnje gostovanje na kojem dosad (zapravo, već dvije godine) nisu slavili, eto, sve se to 'poravnalo' u jednoj večeri, u kojoj je Mario Kovačević došao samo na stepenicu 'do'. Već u nedjelju Dinamo protiv Varaždina u Maksimiru može i matematički postati prvak, ili svojom pobjedom, ili čak i porazom, ako Hajduk ne pobijedi na Rujevici dan ranije. Naravno da uvijek može biti neke odgode tog slavlja, jer Nikola Šafarić složio je vrlo dobru momčad podno Varaždin Brega, ali to su sad već nijanse. Dinamo će ove sezone biti prvak, šampanjac će se popiti, Maksimir feštati, a Mario Kovačević sigurno duboko u sebi osjećati veliko zadovoljstvo.

Znao se prilagoditi i mijenjati

I, zasluženo, ima razlog za slavlje. Prošao je ove sezone puno toga, ostao na klupi kad bi mnogi njegovi prethodnici odavno dobili otkaz, trpio je medijske i navijačke kritike, često i opravdane. A kad je, baš nakon tog poraza u Puli, nastavio put, malotko mu je vjerovao. Ili, osim Zvonimira Bobana, koji je isto 'vagao', možda i nitko. Momčad nije bila momčad, Hajduk je bježao četiri boda, najveća pojačanja bila su izvan forme, a on djelovao kao čovjek koji ne može sve to povezati i pohvatati konce. Rijetko, ali baš rijetko događa se da trener, koji je bio u takvoj situaciji, kojemu se odbrojavalo, kojemu nisu vjerovali ni vlastiti igrači, na kraju izađe kao pobjednik. Kovačević je uspio!

Jedan od razloga zašto je uspio jest i taj što je Kovačević, koliko god mu kritike ponekad i teško padale, što i nije krio, promijenio neke stvari. Primjerice, odustao je od ideje da Diona Drenu Belju vadi nakon 60 minuta u svakoj utakmici, shvatio je da koliko znači Luka Stojković i da mora biti dio prvih 11, 'sjetio' se Nike Galešića, na kojega u startu nije računao... Bilo je tu i okolnosti koje su mu išle na ruku. Primjerice, baš je ozljeda Bennacera otvorila prostor Stojkoviću, koji je, pritom, bio već na izlaznim vratima, tko zna kako bi izgledala formacija da je Alžirac bio zdrav i da je Stojković otišao. Pokazalo se dobrim što su na zimu otišli Villar i Ljubičić, veliki je dobitak bio i dolazak Dominika Livakovića. Autoritet u svlačionici, autoritet na terenu! Neke su mu se stvari poklopile, ali, i to je dio nogometa, to su stvari koje se događaju - svima. Opet, Kovačević je znao reagirati, prilagoditi se tim novim okolnostima, mijenjati momčad kad je trebalo. Uspio je balansirati između zahtjeva Zvonimira Bobana i kluba, menadžerskih planova, nezadovoljstva i ambicija pojedinih igrača, svih tih kritičara, kojima smo i sami pripadali. Uostalom, kako Dinamo igra ovog proljeća, to je zapravo i jest dokaz da su Modri mogli bolje nego tada i da je puno kritika bilo na mjestu! Zima je, na neki način bila ključ, tu je Kovačević postao 'netko drugi' i odveo Dinamo prema prvom i najvažnijem cilju ove sezone! Naslovu prvaka. Dinamo je na proljeće igrao (ili igra) dominantan nogomet, uvjerljiv i efikasan i tome se nema što prigovoriti. I može svatko reći da je jedan od razloga i sve slabiji HNL, međutim, to i nije Dinamov problem. Modri su svoje napravili!