I. SučićOd 'mašine za palenje' kao u filmu 'Kako je počeo rat na mom otoku' pa do krvavih očiju: Utakmica? Bolje da je ostao mrak...
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 01.09.26. | 08:00
Potencijalno posljednja utakmica Tonija Fruka u dresu Rijeke, neuvjerljiva izvedba momčadi Matjaža Keka te Gorici kojoj treba još 'mesa' da bi ostala konkurentna. Utakmica? Znate kako kažu za nekog igrača da je 'dobar dečko'? E baš takva je bila utakmica...
„O čemu nakon svega ovoga pisati?“
„Kako o čemu, pa o onome što smo vidjeli.“
„Ali, nismo vidjeli ništa.“
„Eto, o tome ćemo i pisati.“
Bio je to kratak dialog dvojice predstavnika sedme sile dok su napuštali press-sobu na stadionu u Velikoj Gorici. Utorak je u tim trenucima bio star svega nekoliko minuta, autobus s igračima Rijeke u skretao je prema autocesti koja će ih odvesti na Kvarner, dok se ljudi na stadionu moglo prebrojati na prste jedne ruke.
Mrak. Opet.
O utakmici kao takvoj nema previše smisla. Uostalom, sve to potvrđuje i poruka koja nas je pronašla nakon što je krajnje neuvjerljivi Ante Terzić označio kraj najgorih 90 HNL minuta ove sezone.
„Dragi prijatelju, nadam se da nisi zaspao u Gorici.“
Zaspali nismo. Za čime žalimo. Barem bismo bili odmorniji za ono što dolazi.
A dolazi – nogometni dan D. Tako nam je barem rečeno za vrijeme utakmice. „Budi spreman, Fruk je na izlaznim vratima. Wrexham je u igri, ali i još jedan engleski klub. Sutra će biti papreno“, obješeno nam je nekada dok je trajala utakmica. Sada, je li to bilo nakon 10, 40 ili 75 minuta, ubijte nas, odgovor nemamo. Vrijeme je u Gorici u ponedjeljak navečer bilo tako relativno...
Zapravo, sve ono najzanimljivije dogodilo se prije i poslije utakmice. Prije utakmice, otprilike u 19.45 sati, Gradski stadion dočekao nas je u mraku. I s muzikom raspaljenom do te mjere da su se prijelazi s Thompsona na Queen (ne, ovo nije šala) mogli čuti na Draganiću. Vrijeme je prolazilo, reflektori i dalje mirovali, da bi onda pola sata prije previđenog početka (21 sat) stigla neslužbena informacija da su 'kontrole za paljenje' reflektora 'crknule'. Kao onomad maršal. Te kontrole podsjetile su nas na film 'Kako je počeo rat na mom otoku?' i onu famoznu 'mašinu za palenje' s kojom se zastrašivalo Hrvate. S tim da se na kraju filma ništa nije dogodilo. Kako su reflektori odlučili progledati oko 20.45 sati, tako se i početak ogleda pomaknuo za pola sata. Ponadali smo se da ćemo zbog španjolskog termina (neke utakmice La Lige igraju se u 21.30 sati, op.a.) uživati u jednom tehničko-taktičkom ogledu prepunom intenziteta i 'iskri', ali svi znaju onu staru o nadi.
Što se dogodilo? Čista suprotnost. Nada je... Mah, kao da ne znate. Mislili smo da oči mogu biti krvave samo od umora, ali sada smo dobili potvrdu koju nismo očekivali - može i od utakmice.
No, ono o čemu bi se ipak moglo malo konkretnije diskutirati je promjena vratara. Kako kod Gorice, tako i kod Rijeke. Doduše, Gorica kao posljednja momčad HNL-a mora na sve moguće načine tražiti način da okrenu vodu na svoj mlin, dok je kod Rijeke odluka da Todorović dobije 'marker' ipak nešto čudnija. Naročito jer je mladi srpski vratar u prvim utakmicama nove sezone pokazao sasvim solidnu formu. I preprodajnu vrijednost. Ne mora svaki transfer biti od nekoliko milijuna eura, baš kao što ne mora svaki igrač biti 'najbolji ikada' da bi igrao i da bi se u njega ulagalo. Todorović ima neke svoje limite, njegova igra nogom je skoro pa kritična, ali riječ je o vrataru kojem se isplati dati šansu, kojeg se isplati trpjeti. Naročito u jednoj ovakvoj tranzicijskoj sezoni...
Kod Gorice je pak jasno kao dan da Careviću – nedostaje kvalitete. Zna Splićanin posao, zna odnose, zna što, kada, kako i zašto, ali sve mu je to manje bitno ako nema s kim. Mogla je Gorica dosad imati pokoji bod više, čak se može reći i da ga je zaslužila, ali isto tako Gorica je momčad kojoj treba još i još i još pojačanja kao što je Fran Brodić. Samo tako klub može izaći iz faze stagnacije gdje se sada nalazi.
Nakon utakmice, na pitanja o pojačanjima, oba trenera dala su PR-ovski utrenirane odgovore, premda je njihov govor tijela jasno sugerirao da ih žele, da im se nadaju. Posebno glasan svojom tišinom bio je Kek koji je osim standardne ozbiljnosti ovog puta prvi put prštao i neki tip nezadovoljstva. Ponovio je nekoliko puta da zna gdje je došao i da zna od čega Rijeka živi, ali isto tako zna i kakav je dogovor bio prije nego što je došao. A dogovor se zasad – ne poštuje.
I jedini i drugi nastavljaju sa svojim životima nakon utakmice za koju je možda bolje da je ostala u mraku. Fruk? Lako moguće da je Rijekin Maestro odigrao svoju posljednju utakmicu u dresu Rijeke. Iz koje će otići za puno premalo novca u odnosu na svoju kvalitetu, ali i kao najveći igrač Rijeke otkako je HNL-a. Svaka čast svima, ali Rijeci kao klubu nitko nije dao više od njega. Nitko. Postoji, dakako, mogućnost i da ostane, ali u ovom trenutku ta mogućnost nije prevelika.
Kakav se nogomet mogao gledati ovog ponedjeljka u Turopolju, za sve bi bolje bilo da je ostao mrak. Vidjeli nismo ništa, pokazano nije ništa, a jedino što je u tih nekoliko sati u Velikoj Gorici doista proradilo bili su – reflektori. I to sa zakašnjenjem.
Možda su nam već tada pokušavali nešto poručiti.
Da su barem ostali ugašeni...