Nove e mezzo

„Svako je genijalac. Međutim, ako sudite ribi na osnovu njene sposobnosti da se popne na drvo, ona će cijeli svoj život provesti u uvjerenju misleći da je glupa“, rekao je jednom prilikom Albert Einstein, jedan od najboljih, najcjenjenijih i najpoznatijih fizičara svih vremena čije je najpoznatije djelo Teorija relativnosti. Ona nije samo važna u teorijskoj fizici, već i samoj filozofskoj koncepciji prema kojoj se nastoji objasniti kako je relativnost najčešće subjektivna. Čuli ste za onu kako deset sekundi u ljubavnom zagrljaju nije isto kao kad 10 sekundi imate dlan na vrućoj tavi, stoga nećemo duljiti u tom smjeru.

Einstein je radio na raznim stvarima za svoga života, ali mnoga su postala poznata i svjetski priznata tek po njegovoj smrti. Nobelovu nagradu za fiziku dobio je 1921. godine za radove na polju kvantne teorije, a na istom su problemu godinama ranije radili ponajveći fizičari tog doba. Njegovo viđenje bilo je potpuno drugačije od onog kakav se primjenjivao prije nego li se on krenuo ozbiljnije baviti spomenutom tematikom, a kad je u konačnici svoje istraživanje uspio dokazati, mnogi su ga počeli percipirati kao najpametnijim čovjekom koji hoda kuglom zemaljskom. Uostalom, ne kažete bez veze za nekoga tko je pametan (ili se to pravi) da je pravi Einstein…

Nogomet i fizika imaju dodirnih točaka, ali bespredmetno bi sada bilo o tome duljiti. Najčešća korelacija ove dvije, nazovimo ih grane, dogodi se kada svjedočimo nekom spektakularnom pogotku koji 'prkosi zakonima fizike'. Jasno vam je da u suštini takvo što je potpuna besmislica, ali ono… 'poteto, potato', razumjeli ste nas.

Jedan od igrača koji prkosi svemu onome na što prvo pomislimo kad nam netko kaže da je riječ o engleskom napadaču je Harry Kane. Vjerujemo da nismo jedini kojima se prvo pred očima pojave igrači poput Alana Shearera, stasiti napadači koji su popriličan broj golova u svojoj karijeri zabijali glavom. Naravno, bilo je onih nižih, hitrijih, okretnijih i bržih igrača, kao primjerice Garyja Linekera ili Michaela Owena, ali to nije netko koga vežete uz Englesku ili otočki tip nogometa. Brazilce zamišljamo malim, brzim, okomitim, zaigranim, a Engleze robusnim, jakim u skoku, ali ponajviše od svega vežemo ih uz onaj tip centarfora koji nije sklon razgradnji igre, sudjelovanju u svakoj fazi napada i želji da ‘podvale’ loptu nekome od svojih suigrača. ‘Englezi’ su oni koji vrebaju u 16-ercu, školskim kretnjama napadaju prvu vratnicu na svim ubačajima, gledaju samo kako zabiti gol i najčešće, koliko god to čudno zvučalo, nisu najbolje tehnički potkovani.

Alan Shearer, Gary Lineker @Reuters

Ako ćemo generalizirati, onda je Harry Kane sve samo ne Englez.

Kao dijete, Kane je navijao za Arsenal. Topnike je vodio Arsene Wenger, u napadu su igrali igrači poput Dennisa Bergkampa i Thierryja Henryja, a oni su se uvelike razlikovali od velike većine engleskih napadača u to vrijeme. Nije tu bit njihovih fizičkih predispozicija koliko stila igre. I Nizozemac i Francuz su se u karijeri nazabijali golova, ali nipošto se na njih ne gleda kaon a ‘sebičnjake’ ili pak one stasite centarfore koji su s tehnikom na vi. Obojica su se igrala nogometa, jedni su od najzaslužnijih zašto Topnici i dan danas imaju veliki broj simpatizera diljem svijeta, a sve ono što su oni radili tada mladi Harry je gledao i kao spužva upijao.

Prva pomisao kad se izusti ime Dennisa Bergkampa mnogima će biti pogodak kojeg je zabio Newcastleu. Bilo je to nadrealno dobro, nikad prije viđeno, štoviše, nikad prije nitko to nije ni pokušao. Oslobodio se svog čuvara kao da ga on ne postoji, gracioznost tog driblinga teško se može opisati. Bilo je to kao da je Dennis imao daljinski upravljač u ruci, da je stisnuo ‘stop’, cijelu situaciju sagledao iz svih mogućih kuteva i u konačnici odlučio ‘probat ću, ako prođe – prođe’. Stisnuo je ‘play’, driblingom se otresao čuvara, a potom i hladnokrvno poentirao. Takva majstorija nikad prije, isto kao i nikad poslije, više nije viđena. Maestralno.

Kad se pak priča o Thierryju Henryju, uspomene su ipak nešto drugačije. Pamti se njegova nevjerojatna brzina, spektakularni golovi Manchester Unitedu, Tottenhamu, Interu, Liverpoolu ili Real Madridu. Henry je bio Arsenal. “Nitko nas ne voli, a svi žele igrati kao mi”, rekao je jednom prilikom francuski napadač koji je u karijeri još branio boje Monaca, Juventusa, Barcelone i New York Red Bullsa. I to je bila jedna od većih istina. Arsenal nije igrao kao otočka momčad, od svojih gradskih rivala, poput Chelseaja i posebno Tottenhama, tih su godina za bili bolji za klas pa baš zato ne čudi da je većina klinaca iz sjevernog dijela Londona simpatizirala klub koji je tih godina svoj dom imao u Highburyju.

Tony O'Brien/Action Images

Jedan od tih klinaca bio je i Harry Kane, danas najveća zvijezda engleske reprezentacije i jedan od najboljih napadača na svijetu. Kad je imao osam godina, jednu godinu proveo je u mlađim kategorijama Arsenala, ali tamo se ipak nije predugo zadržao. Igrao je potom za Ridgeway Rovers i Watford, da bi onda u ljeto 2004., sa svega 11 godina, stigao u Tottenham, klub kojeg je dotad ‘mrzio’.

Svi mi znamo da život piše čudne priče, ali Kaneova je stvarno posebna. Prvo ga nisu prepoznali u Arsenalu, zatim je u dva navrata zamalo odlazio iz Tottenhama, po posudbama u Leyton Orientu, Millwallu, Norwichu i Leicester Cityju nije se iskazao, a priliku u prvoj momčadi Pijetlova dobio je tek nakon što je Villas Boas ostao na svega jednom zdravom napadaču. Adebayor i Soldado su bili ‘out’, s tim da ni ranije u sezoni nikoga nisu očarali. Pijetlovi su se navikavali na život bez Balea koji je za 100 milijuna eura otišao u madridski Real, a ni oni najoptimističniji nisu mogli zamisliti da se zamjena za Velšanina, koja je kasnije postala i bolje od njega, nalazi u U-21 momčadi Pijetlova. Prije nego što je priključen prvoj momčadi, Kane je bio i više nego dominantan u U-21 momčadi. Osam nastupa, jednako toliko pogodaka i pet asistencija dalo je razloga Villasu Boasu da ga pozove u prvu momčad, a onda je do kraja sezone za ‘seniore’ skupio 10 nastupa, tri pogotka i dvije asistencije.

Odrastajući s utakmicama moćnog Arsenala na TV-u, gdje je dobro dodavanje bilo na većoj cijeni nego neki spektakularni pogodak, Kane je bio od malena naučen da je nogomet i biti napadač nešto više od toga da se lopte pospremaju u mrežu. Istina, na kraju se sve svede na to koji je bio rezultat, tko je pobijedio i koja je momčad zabila, a koja nije. Ipak, ima nešto i u ovome drugom.

Iako je u počecima bio tipična devetka, s vremenom je njegova igra postajala nešto drugačija. Za razliku od mnogih ‘devetki’, Kane voli sudjelovati u razgradnji napada, voli biti playmaker, voli proigravati, asistirati… Voli sve ono što zapravo rade ‘desetke’. Voli Harry pucati slobodne udarce, biti glavni izvođač jedanaesteraca, voli ponekad i elegantnim driblingom ‘namagarčiti’ svojeg protivnika. Voli puno toga što, ponovno se vraćamo na ono prethodno, zapravo rade ‘desetke’.

Ali Harry nije desetka, a kad bolje razmislimo, nije Harry ni čista devetka. Što je, pobogu, Harry?

Talijanski novinari su prije tridesetak godina za Roberta Baggia govorili kako je njegova idealna pozicija ‘nove e mezzo’. U prijevodu, on je devet i pol. Dakle, nije devetka, a nije desetka. On je - nešto između.

Roberto Baggio @Action Images

Bto, taj ‘nove e mezzo’, odnosno ‘nine and half’ je Harry Kane. Netko tko je jednako opasan na mjestu devetke i desetke, netko tko od koga nikad ne znaš što očekivati, netko tko ima led u žilama kad treba poentirati i tko vidi prazan prostor tamo gdje to drugi ne vide kako bi uposlio svoje suigrače. Kane je najbolja verzija nekog tko je na pola puta od prave devetke i prave desetke. I zato je toliko dobar. I zato ga svi uživamo gledati. I zato je danas tu gdje je.

Topnici su često puta ostajali kratkih rukava kad se govori o dolascima mladih i nadarenih igrača. Svi znamo priču Ibrahimoviću koji 'ne dolazi na probe', o Cristianu Ronaldu koji nikad ne bi postao igrač Uniteda da Sir Alexa u to nisu uvjerili njegovi tadašnji igrači, Yaya Toure je čak odigrao nekoliko prijateljskih utakmica u dresu Arsenala pa onda kasnije postao legenda Cityja, a tu su još Xabi Alonso, Roberto Carlos, Gerard Pique, Luis Suarez...

Ipak, Kane je nešto drugačiji. On je utjelovljenje onog identiteta kluba kojeg godinama gradio Arsene Wenger, on je onaj igrač je idealan za tip nogometa kojeg je Francuz prakticirao i po čemu je klub iz sjevernog dijela Londona postao poznat. On je trebao biti utjelovljenje svega onoga što se godinama stvaralo, svijetlo na kraju tunela za naviječe Arsenala... No, od toga neće biti ništa.

Harry je, kad pričamo o izvedbama na nogometnom terenu, genijalac. Ne sudi ga se po golovima ili po asistencijama, već se u njegovom slučaju gleda 'whole packet'. A taj paket je i više nego dobar.

Nije najbolja desetka na svijetu, nije najbolja devetka na svijetu, ali je najbolji u toj nekoj poziciji između. Taj nove e mezzo, nine and half, devet i pol... Najbolji je na poziciji koja bi se jednoga dana mogla prozvati baš njegovim imenom. A onda je svima jasno o kakvom je igraču riječ...