Nogometni vremeplov: Kako je Grosso utišao Westfalen Arenu

Na današnji dan, prije točno 15 godina, na Westfalen stadionu u Dortmundu, odigrano je epsko polufinale Svjetskog prvenstva između Italije i Njemačke.

Malo tko je prije početka prvenstva vjerovao da Azzurri i Die Mannnschaft mogu do kraja svjetske smotre, bez obrzira na njemačko domaćinstvo. Elf, koji je tada vodio Jurgen Klinsmann, uletio je furiozno u turnir uz najboljeg mogućeg protivnika – Costa Ricu. Slavili su domaćini 4:2, uz dva dalekometna projektila Thorstena Fringsa i Phillipa Lahma. Allianz Arena je klicala goropadnoj reprezentaciji koja je u tom trenutku izgledala da će pogaziti sve pred sobom.

Do knockout faze su dodatno lupili po gasu, pobijedivši Poljsku u sudačkoj nadoknadi, a potom i Ekvador. Do te kobne utakmice s talijanima, Elf je još upisao pobjedu protiv Švedske, a potom su kroz ušicu igle na jedanaesterce izbacili Argentinu. Njemačka javnost je bila u deliriju; Njemačka će biti prvak svijeta. Uostalom, Die Mannschaft je tada u ekipi imao Miroslava Klosea, Bastiana Schweinsteigera, Ballacka, Podloskog i Lahma.

Humanitarni listić u podne: Domagoj Jakopović Ribafish donira za volonterski centar IKS u Petrinji

Talijani su pak odigrali savršen turnir. U skupini s Ganom, Češkom i SAD-om skupili su sedam bodova. U momčadi su, pod redateljskom palicom legendarnog Marcela Lippija igrali Buffon, Zaccardo, Nesta, Cannavaro, De Rossi, Pirlo, Totti, Toni i Gilardino. Također, na poziciji lijevoga beka, do tada relativno nepoznati Fabio Grosso, tadašnji član Palerma koji nije mogao ni sanjati da će na današnji dan, prije točno 15 godina, postati nacionalni junak.

Do polufinala su stigli preko Australije i to jedanaestercem u sudačkoj nadoknadi, što je prelomilo turnir u njihovu korist. Uslijedila je visoka, 3:0 pobjeda nad Ukrajinom a onda i naša utakmica dana, raspucavanje na Westfalenu gdje je, u posljednjim trenucima produžetaka, Jens Lehmann čak dva puta vadio loptu iz mreže.

Junak utakmice, kasnije i turnira, svakako je Fabio Grosso. Igrala se 119 minuta, nakon ubačaja iz kornera lopta je nekako stigla na Pirla, koji fenomenalnom varkom upošljava usamljenog Fabija. Malo tko bi se usudio takav udarac uputiti iz prve. Grosso je to učinio, lopta je zaobilazila Lehmanna i odsjela u maloj mrežici. Usred Njemačke, na stadionu koji je cijeli bio obojan u crno-crveno-žute kombinacije, Grosso je poslao Elf i njihove snove o naslovu u ropotarnicu povijesti. Nakon 119. Minuta napetog nogometa, jedan potez je promijenio sve.

Od Da Silve, Olića, Petrića i Klasnića, do Hrvatske bez klasičnog napadača

Koliko je Italija jaka, dokazali su samo trideset sekundi kasnije. Italija je svim silama krenula po gol, a Cannavaro je, suprotno konzervativnom pristupu utakmici, u 120. minuti odlučio povući kontru, poslati loptu Gilardinu koji pak primijećuje Del Piera iz drugog plana. Alessandro nije dvojio ni trenutka, poput Šukera je opalio lob koji je savršeno sjeo pod gredu. Konačnih 2:0 za Italiju i jedan od onih momenata nogometne vječnosti kada su svi fanovi nogometa shvatili kako u tim trenucima, Italiji nitko ne može ništa.

Danas, 15 godina kasnije, Azzurri čekaju završnicu turnira. Nalaze se u Londonu. Idući protivnik je Španjolska, no eventualnim prolaskom Mancini će u finalu možda na domaćine Engleze. Oni već pjevaju da se nogomet vraća kući jer su jučer isprašili Ukrajinu s visokih 4:0. Talijani pak strpljivo čekaju utakmicu, i gledaju oko sebe. Tko bi mogao biti Grosso njihove generacije. Povijest se ponavlja, ako će sve ići prema “povijesnim knjigama” Engleska će opet ostati bez trofeja.