Nakon Chelseajevog šoping ludila, otvara se pitanje - pretvara li se Premier liga u Superligu?

Kada je preuzeo Chelsea od Romana Abramoviča, Todd Boehly je cijelu stvar zamišljao kao partiju Monopolyja. Cilj igre je, poznata je stvar, kupiti što više nekretnina na ploči pa izgurati sve ostale konkurente i na koncu proglasiti pobjedu. Međutim, Boehly je malo prilagodio tu igru. Vještim računovodstvenim manevrima američki biznismen si je stvorio situaciju u kojoj može zaobići financijski Fair Play i mahnito kupovati, to jest, preplaćivati nogometaše kako bi odobrovoljio nezadovoljne navijače.

Kada se na vaše trošenje žale navijači Manchester Cityja, onda je jasno koliko je cijela stvar daleko otišla...

A Chelsea je, u osnovnim iznosima prema računici Transfermarkta, tijekom dva prijelazna roka potrošio 611,49 milijuna eura neto ili preko 160 milijuna eura više nego što Kuba izdvaja za svoje obrambene potrebe godišnje. Time je rušen rekord Barcelone za sezonu 2017./2018. kada su Katalonci za pojačanja izdvojili 380 milijuna eura.

Samo ovog mjeseca klub sa Stamford Bridgea je potrošio preko 330 milijuna eura, više nego svi premierligaši ili više nego La Liga, Bundesliga, Serie A i Ligue 1 – kombinirano!

U finišu zimskog prijelaznog roka doveden je Enzo Fernandez za 120 milijuna eura čime je srušen i rekord Premier lige koji je do sad držao Man. City plaćanjem 117 milijuna eura za Jacka Grealisha.

Postavlja se pitanje kako si Chelsea može dozvoliti ovakav nekontrolirani šoping?

Boehly, naime, nije najomiljenija figura među Chelseajevim navijačima. Možda se u to u perspektivi promijeni, ali za sada mu se zamjera što je dovodio napadače i braniče, a zanemario je veznu liniju. No, zato je majstor financijskih makinacija. I njegovi financijski savjetnici.

Na primjeru Mihajla Mudrika se to plastično može pojasniti. Transfer Ukrajinca stajao je Boehlyja 80 milijuna eura, a ugovor je potpisan na osam i pol godina što znači da Chelsea može rastegnuti otplatu Šahtaru njegovih usluga na osam i pol godina, ili tek deset milijuna eura godišnje. Riječ je o dobroj staroj amortizaciji, a kojoj upravo zbog Chelseaja Uefa želi stati na kraj pa krovna europska nogometna organizacija želi ograničiti plaćanje odštetnih zahtjeva na pet godina.

Chelsea pronašao rupu u zakonu, Uefa zbog toga mijenja svoja pravila

Idealnih 11 zimskog prijelaznog roka: Ne biste vjerovali, Chelsea ima skoro pola momčadi... (GRAFIKA)

Pet najzanimljivijih poslova posljednjeg dana zimskog prijelaznog roka

Fernandez, Badiashile, Madueke i Fofana su na slično dugim ugovorima kao i Mudrik. Problem za Boehlyja i ovakvih lukrativnih iznosa će se pojaviti ukoliko mu pojačanja ne isporuče na terenu, jer je Chelsea ovakvim načinom kupnje komprimirao tri ili četiri prijelazna roka u jedan.

Još jedna bitna stvar, a koja je važna za shvaćanje Chelseajevog budžeta. Naime, financijsku godinu koja je završila u lipnju 2022. godine, Chelsea je završio sa 180 milijuna eura profita, nakon što su prodani Tammy Abraham u Romu, Kurt Zouma u West Ham, Fikayo Tomori u Milan, Marc Guehli u Crystal Palace... A ne treba zaboraviti i da je tijekom te financijske godine kupljen i veliki promašaj Romelu Lukaku za preko sto milijuna eura.

Nije ovo ništa čudno, osobito kada znamo da se radi o premierligaškom klubu. U Engleskoj su prihodi ogromni, novaca je u izobilju što od TV-prava što od sponzorskih ugovora i stoga su otočki klubovi u mogućnosti duboko posezati u džep.

Međutim, to otvara pitanje hoće li se Premier liga pretvoriti u svojevrsnu Superligu. Ono što su predlagali Florentino Perez i Andrea Agnelli na razini Europe je neslavno propalo, a već sada je jasna razlika u trošenju između engleskih klubova i ostalih klubova iz Liga petice.

Čak i da izbacimo Chelsea iz ove jednadžbe, premierligaši su i dalje osjetno više trošili nego Španjolci, Talijani, Nijemci i Francuzi.

Uefa je najavila da će stati na kraj Chelseajevim trikovima i da više neće biti moguće amortizirati igračke odštete, barem ne u ovolikoj mjeri. No teško da će to usporiti engleske klubove da nastave trošiti i preplaćivati igrače i njihove ugovore. „Znakovi kraj puta” sugeriraju da slijedi samo još veća i veća potrošnja, kakva je i bila prije pandemije koronavirusa.

Boehly možda nije najoštriji nož u ladici što se slaganja momčadi tiče, ali je, očito, financijski mag. Ako je on pronašao rupu u zakonu, samo je pitanje vremena kada će se pronaći nova. A love je, da se ne lažemo, u izobilju.