Alen Lesicki/Germanijak
Alen Lesicki/Germanijak

Najveći zimski ulov Kustošije: Doveli trenera koji je otkrio Gvardiola, Jagušića, Jakirovića...

Vrijeme Čitanja: 10min | pet. 30.01.26. | 08:01

Miro Davidović odradio je punoljetnost u Dinamu. Capellas ga se odrekao, pa su u Kustošiji brzo reagirali i doveli ga za voditelja Otvorene škole i koordinatora selekcija od U14 pa naniže.

Tiho, gotovo neprimjetno, Miro Davidović početkom godine je napustio Dinamo. Otišao je iz Maksimira nakon punih osamnaest sezona odanosti i rada — kao učitelj, pedagog i suputnik generacijama klinaca koji su u “modroj” školi učili prve nogometne korake. Pokupio je svoje stvari, stisnuo ruku ekipi pod jugoistokom stadiona i prošao jednosmjernom ulicom koja vodi daleko od Maksimira, ali ne i od onoga što mu je Dinamo zauvijek ugradio pod kožu. 

“Zvao me gospodin Capellas i rekao da je vrijeme za nova lica. Nema ljutnje — to je nogomet. Novi ljudi, nova vizija, nova pravila. Pošteno. Želim im od srca da naprave korak više, da nadmaše sve što smo mi radili, jer Dinamo je, htjeli mi to ili ne, svjetski rekorder po igračima iz vlastitog pogona koji su igrali finale Svjetskog prvenstva”, priča Davidović, mirno i bez gorčine. Ipak, nešto se moralo dogoditi da se tako lako Dinamo riješi provjerenog kadra.

“Ako se i dogodilo nešto konkretno, ja ne znam za to. Možda je i bolje tako”.

Na “tržištu” je bio svega dva dana. Toliko je, naime, trebalo Matiji Bišku, direktoru NK Kustošije, i Tomislavu Butini, šefu škole, da ga pozovu u zapadni dio grada. 

“Mislio sam uzeti kratki predah. Ali nisu popuštali. Sjeli smo, predstavili ozbiljan i ambiciozan plan — i eto, ponovno sam u poslu”, smije se Miro, sada novi voditelj Otvorene škole i koordinator mlađih selekcija u Kustošiji.

“Uloga mi je slična onoj iz Dinama. Na meni su mlađe kategorije. Od U14 pa niže. Znate, kuća se gradi od temelja, a jaka škola uvijek je bila motor Dinama. To iskustvo želim preseliti i ovdje — na zapad grada”.

NK KustosijaNK Kustosija

Veliki plus u odluci bile su poznata lica s druge strane stola. 

“S Biškom i Butinom sam već prošao dosta toga u Dinamovoj školi. Znam koliko su ozbiljni i profesionalni, točno znaju što hoće i kako do toga doći. Matija me nazvao odmah čim je čuo da odlazim iz Maksimira, bez oklijevanja ponudio posao. Kad vidiš takvu razinu povjerenja i podrške iz vrha kluba — odluka je zapravo bila vrlo jednostavna.”

Kustošija, klub koji zadnjih sezona ide “koracima od sedam milja”, danas u hrvatskom nogometu više nije fusnota.

“Sve se vidi. Ne moram ja biti taj koji će to isticati. Ulaže se, bira se kadar s iskustvom, postavljaju se jasni ciljevi. Glavni zadatak bit će stvoriti dugoročnu i stabilnu strukturu rada – da Otvorena škola i natjecateljske selekcije dišu kao jedno. Djeca moraju imati jasan razvojni put, roditelji povjerenje, a treneri smjer i odgovornost. Bez reda, kontinuiteta i sustava, nema napretka — pa ni talenta koji može nadoknaditi strukturu.”

Iskustvo iz Maksimira sada postaje alat u novom pogonu.

“Dinamo me naučio kako izgleda vrhunska organizacija. Kako se planira unaprijed, kako se poštuje svaki detalj, kako te sustav tjera da budeš bolji. Jasno, ne možeš to kopirati jedan prema jedan, ali možeš prenijeti duh — standard, profesionalnost, mentalitet. Upravo to želim donijeti u Kustošiju.”

I kad tako govori, jasno je da Miro Davidović nije otišao iz Dinama. Samo je promijenio adresu na kojoj gradi nogometne temelje. A u njima su utakana mnoga imena.

"Imao sam privilegiju trenirati, razvijati, ali i sudjelovati u dovođenju velikog broja igrača koji su danas prepoznata imena hrvatskog i europskog nogometa. Među njima su, primjerice, Joško Gvardiol, Ante Crnac, Adrian Jagušić, Leon Belcar, Dion Beljo, Luka Kačavenda, Tomislav Duvnjak, Luka Vrbančić, Vito Čaić, Noa Mikić, Leon Jakirović, kao i brojni drugi. Također, radio sam i s nizom mladih reprezentativaca iz Hrvatske i regije – poput Pajsara (Parma), Vlahovića (Crna Gora), Šunte i Okanovića (Slovenija) te mnogih drugih. Sigurno sam nekoga izostavio, jer je lista duga, ali ponosan sam na činjenicu da su mnogi od tih dečki danas profesionalci, a neki i nositelji reprezentacija."

A prvi je probio red defenzivac Manchester Cityja.

“Joško Gvardiol je bio prvi kojeg sam doveo u Dinamo. Iz Trešnjevke. Bio sam prije Maksimira u Trnju, vodio biltene, znao svu djecu po terenima. Prvu godinu u Maksimiru sam radio u Otvorenoj školi ali sam stalno predlagao trenerima da ga uzmemo. A oni kažu – ‘Ma daj, Joško je akcelerant’. U prijevodu, moćan, fizički jak, igra na snagu. Pa dobro, i Ibrahimović je takav. Gluposti,” priča Davidović i samo odmahne rukom, kao da i danas čuje te rasprave s travnjaka podno Maksimira.

A onda mu je zapala generacija Zagića 2.

“Prvo što sam napravio, okrenuo sam broj Vedrana Perića, Joškova trenera iz Trešnjevke, i rekao: ‘Pero, jebiga – Dinamo.’ Tu je sve počelo.”

I tako je onaj “akcelerant” postao najskuplji branič na svijetu.

“Ma znao je igrati. Imao je tu lijevu nogu, primi loptu i odeee... Danas vidiš, uđe unutra, zna točno što radi. Igrao je i beka, i krilo, kod Poldrugača čak i stopera. Po meni, mogao je i na gol i opet bi bio vrhunski. Ima to nešto u sebi – lopta ga povuče naprijed. Šteta ga je sputavati, jer čim vidi prostor – ode.”

Pitam ga je li tada, dok je bio dijete, već nosio tu nogometnu sudbinu u džepu.

“Teško je to reći. Kod djece nikad ne znaš. Ali borio sam se za njega, vjerovao sam. Sjećam se, otišao sam tati u ribarnicu na Trešnjevci. Rekao sam: ‘Htio bih vidjeti Joška na treningu u Maksimiru.’ On, skroman čovjek, nije bio baš za to. Imao je još dvije curice, posla preko glave, a Trešnjevka blizu doma. Rekao sam mu – ako treba, ja ću ga pokupiti. I stvarno sam inzistirao, da barem dođe na jedan trening. Imao je tada devet godina. Došao je, a ja odmah sutradan organizirao utakmicu, samo zbog Joška. Da ga vidim bolje, da osjeti da pripada Dinamu.”

Nasloni se u stolac, nasmije se:


“Svi smo mi roditelji. Možeš odbiti mene, ali dijete – ne. Kad mu daš dres, gotovo je.”

No, Joško nije došao na tu utakmicu.


“Zovem opet oca, kaže on: ‘Gospodine, ne možemo, nezgodno nam je.’ I opet mu kažem – doći ću po njega. Ili moj pomoćnik Vrebac. Bio sam dosadan, naporan, ali nisam odustajao. I tako smo krenuli. Tri i pol godine bio je sa mnom. Onda je otišao ‘gore’. Sretan sam zbog njega, ponosan kao da je moj.”

Zastane pa doda, tiše:

“Da se razumijemo – Joško je bio predodređen da uspije. Ali pitanje je bi li sve bilo isto da nije tih četiri godine proveo kod nas. Dinamo mu je usadio pobjednički gen. Išli smo po turnirima, tukli Barcelonu, Real, Inter, United. Nama je to bilo pod normalno. To ti stvori mentalitet pobjednika. Kad kasnije dođe seniorski nogomet, tebe više ništa ne straši. Imaš to u sebi – samopouzdanje.”

Joško Gvardiol na tribinama Kustošije. GORAN STANZL/PIXSELLJoško Gvardiol na tribinama Kustošije. GORAN STANZL/PIXSELL

Još jedno poznato ime iz mladih generacija sada je u žiži, a dobar dio zasluga opet se veže uz Miru Davidovića. U njegovu notesu stoji i ime Adriana Jagušića.

“Adriano? Eh, on ti je meni bio ‘kredit’. Tako sam ga zvao. Reći ću vam i zašto.”


Priča počinje, kao i mnoge, na nekoj zimskoj ligi, a kojih je Davidović redovito pohodio.


“Gledao sam s mojim sinom neku utakmicu. I on mi kaže: ‘Tata, vidi ovog malog!’ Na susjednom terenu, mali Jagušić sam pobjeđuje protivnika. Igrao je tada u Križevcima. Nazovem odmah trenera, Dražena Kemenovića, i on mi veli – odličan dečko, čak ga i Belupo hoće. Ja se javim tati, objasnim sve, ali znam da nije lako – svaki dan voziti u Zagreb, trening, škola, sve to. Kažem: ‘Dođite par puta, vidite kako dišemo. Bila bi šteta propustiti.’ I dođu. I mali odmah pokaže tko je.”

Nazvao ga je „kredit“ — jer mu je kupio vrijeme svojim solo partiturama da Davidović složi momčad.

“U Dinamu stalno moraš pobjeđivati. Adriano mi je kupio vrijeme da sve posložim jer je na utakmicama sam pobjeđivao protivnika. Fizički možda nije bio kao drugi, ali imao je tu lijevu nogu, moćnu, preciznu. Išli smo na turnir u Torino – Laziju šest komada u polufinalu, dva Sampdoriji u finalu. Sam ih je sve riješio! U Hannoveru, najveći turnir za limače, stigli do finala – opet na njegov pogon. Radio je razliku. Vodio sam ga kod limača i pionira, a onda je otišao u kadete i svojim putem do Koprivnice.”

Zastane, pa doda s osmijehom, onako kako to govore treneri koji su vidjeli sve:

 
“Dobro je odlučio. Bio je projekt Slaven Belupa, imali su plan za njega. Želim mu da ode na Svjetsko prvenstvo. Po meni, jedan od najboljih u ligi.”

Još jedno ime iz Davidovićeve bilježnice je Leon Jakirović.


“I njega sam pratio. Znam mu oca, igrali smo termine s veteranima Sesveta. Cijelo vrijeme sam ga molio — dovedi malog u Maksimir. On se nećka, misli, vaga. Jednom mi veli: ‘Miro, možda je vrijeme da ode.’ I dođe. Bio sam tada koordinator, ali ubrzo mi je Leon upao u generaciju mlađih pionira.”

Od početka je iskakao.

“Leon ti je bio manga. Kapetan, vođa, glavni. Znao bi jedan dan prvi završiti trčanje, a sutra bi se vukao zadnji. I tako, jednom mi na neku moju primjedbu – samo odmahne rukom. Prekinem trening, dođem do njega i kažem: ‘Tata ti je sad trener u Mariboru. Ajde ga nazovi i reci mu točno što si napravio. Garantiram ti da će odmah sjesti u auto, doći po tebe i vratiti te u Sesvete ili Dugo Selo. I da ti je slučajno sad ovdje on, a ne ja - ne bi igrao sljedećih šest mjeseci.”

Nakon te lekcije — druga priča.

“Poslije toga, bilo ga je gušt gledati. Shvatio, sazrio, preokrenuo sve. Takva djeca postanu igrači. Oni koji padnu, pa ustanu. I zato je danas klasa.”

Ipak, Dinamo ga je ovih dana prodao — a da se, možda, nikada nije do kraja razvio. Miro ne komentira, samo slegne ramenima.


“Ne ulazim u klupske odluke, niti u razloge. U tim godinama, mlad igrač treba minutažu. A Leon je, nažalost, nije imao.”

Zastane pa doda, više za sebe:


“Slično je i s malim Živkovićem. Sinom od Borisa. Po mom iskustvu, to je dijete s najvećim liderskim potencijalom koje sam ikad trenirao. Nikad nisam imao klinca koji je znao tako povući, tako zapaliti ekipu. Šteta što nije ostao duže u Lokomotivi. Vratili su ga prerano. Da je ostao još pola sezone, Dinamo bi danas imao vrhunskog stopera iz vlastite škole. Ali dobro je da su ga sada pustili u Vukovar. Tamo će igrati, skupiti minute, ojačati, biti igrač. A bez toga – nema napretka.”

Pa zaključak:


“Znaš, talent te dovede do seniorskih vrata, ali puno faktora se treba poklopiti da zakoračiš kroz njih.”

Davidović je voditelj Otvorene škole i koordinator svih selekcija od U-14 pa nanižeDavidović je voditelj Otvorene škole i koordinator svih selekcija od U-14 pa naniže

Iskustva očito Davidoviću ne manjka. A to je razlog što u Kustošiji nisu dvojili sekunde kada se otvorila prilika.

“Gledajte, Otvorena škola mora biti temelj kluba. To nije mjesto gdje će djeca malo trenirati, platiti članarinu i otići svojim putem. To prije svega mora biti mjesto gdje se stvara kultura kluba. Tu će učiti prve nogometne i motoričke osnove, ali i stjecati radne navike, disciplinu i odnos prema sportu. Osnovni neki cilj je da ta Otvorena škola bude organizirana, stručna i prepoznatljiva. Mjesto gdje će roditelj ostaviti svoje dijete s punim povjerenjem i u kojoj će ta djeca dolaziti i odlaziti s veseljem”. 

Neka intencija je da se Kustošija vrati na “stare staze slave”. Što to znači konkretno u praksi?

“To prije svega znači vratiti identitet kluba i jasno definirati što Kustošija želi biti. Kustošija je nekada bila među tri najbolje nogometne škole u Zagrebu, i to se nije dogodilo slučajno. Bio je to rezultat kvalitetnog i sustavnog rada, jasne vizije, dobrog odabira ljudi i kontinuiteta u struci. U praksi to znači izgraditi sustav koji počinje od najmlađih kategorija – od Otvorene škole – i prirodno se nastavlja kroz sve mlađe uzraste. Želimo imati jasno postavljene kriterije rada, jedinstvenu metodologiju, kontinuiranu edukaciju trenera i stabilnu organizaciju. Djeca moraju imati jasno definiran razvojni put, a klub mora znati u kojem smjeru ide. Ne tražimo brze rezultate niti kratkoročna rješenja. Cilj nam je stvoriti moderan, stabilan i dugoročan sustav koji će iz godine u godinu proizvoditi kvalitetne igrače, ali i zdrave ljude. Ako taj proces bude pošten i dosljedan, rezultati i prepoznatljivost Kustošije doći će sami od sebe”, tumači Miro Davidović koji će se na konstataciju kako je upravo on najveći zimski transfer Kustošije, samo nasmijati i odmahnuti rukom.

“Ovo je velika odgovornost za mene. Tako je shvaćam i tako sam prihvatio izazov. Lijepo zvuči to za 'zimsko pojačanje'. Dobar naslov ali malo će to značiti ako iza toga neće stajati ozbiljan rad. A on će se vidjeti na terenu. Ja sam ovdje došao da radim. Tiho, predano i dugoročno, kao što sam radio u Dinamu. S jasnom idejom, svjestan kako ništa ne dolazi preko noći. Osjetim povjerenje ljudi oko sebe, njihovo strpljenje i neku zajedničku viziju. Ako će netko za par godina reći da je Kustošija stabilnija, organiziranija i prepoznatljivija nego što je danas po pitanju tih generacija od U14 pa naniže - to će značiti da smo napravili dobar posao”, zaključio je Miro Davidović.


Tagovi

KustošijaAndy BaraGNK DinamoTomislav ButinaZimski prijelazni rokZimski prijelazni rok 2026.Joško GvardiolAdriano JagušićLeon JakirovićMiro Davidović

Ostale Vijesti