Monchi, čovjek koji ima recept za besmrtnost

Na dan kada bi jedan od najvećih mislioca nogometne igre, veliki Johan Cruyff, punio sedamdeset godina, red je ponovno iskoristiti jednu od njegovih kultnih izjava:

„Zbog čega ne bi mogli pobijediti bogatiji klub? Nisam nikada vidio da je vreća novca zabila pogodak“.

Nažalost, ta njegova izjava u današnjem kontekstu sve više blijedi. Uoči jučerašnjeg susreta Pescare i Rome, gdje je Roma uvjerljivom pobjedom poslala domaćina u Serie B, legendarni trener novopečenog drugoligaša, Zdenek Zeman, imao je par riječi i o novom Rominom sportskom direktoru, gotovo pa mitologiziranom Španjolcu Monchiju.

Zeman, jedan od kultnih trenera Rome, prvo je u svojstvenom stilu za pripadnike „stare škole“ lamentirao kako on smatra da Monchi nije dobar izbor „jer nije iskusio calcio i ovdašnji specifični način igranja nogometa“; to se može pripisati nekim zastarjelim dogmama, koje su počele gubiti smisao negdje kada je on bio u naponu trenerske snage.

Međutim, Zeman je proširio kontekst i na nešto aktualnije pitanje. „Ekonomija je danas vrlo bitna u nogometu. Novac nije sve, ali je jako važno da znate kako njime rukovati. Ako nemate sposobnu upravu i stabilnu organizaciju, onda je sav novac ovog svijeta uzaludan.“

Upravo je tom izjavom u drugoj rečenici vjerojatno nesvjesno komplimentirao toliko iščekivanog sportskog direktora. Jer ako itko zna rukovati s novcem u nogometu, to je upravo Ramon Rodriguez Verdejo, „Monchi“. Makar i on zna tu jako bitnu korelaciju između rezultata na terenu i onih ekonomskih, što je vrlo dobro objasnio rečenicom iz jednog intervjua Sidu Loweu u engleskom Guardianu:

„U konačnici, nitko na stadion ne dolazi s transparentom na koje piše „sjajni nogometni rezultati!“.

Taj 48-godišnjak, koji je ove godine završio svoju gotovo pa dvadesetogodišnju karijeru u Sevilli, nije bio zapaženo igračko ime. „Bio sam posljednja rupa na svirali te Sevilline momčadi; vječni rezervni vratar“. Svoju igračku karijeru, provedenu u potpunosti u toj ulozi, završio je sa samo 30 godina i tek 85 nastupa u devet profesionalnih sezona.

Kada je vatrogasno po završetku nogometne karijere preuzeo ulogu sportskog direktora, Sevilla je bila u katastrofalnoj financijskoj situaciji, dok je na terenu upravo ispala iz Primere. Sedamnaest godina poslije, Monchi napušta klub sa devet trofeja i četrnaest finala iza njega. Samo podsjetnik, Sevilla je prije te 2000. godine u čitavoj povijesti osvojila četiri trofeja, posljednji prije 52 godine. Naravno, ono što se već nebrojeno puta ponovilo u posljednje vrijeme, taj rezultatski uspjeh praćen je i onim ekonomskim, gdje je standard održavam konstantnom cirkulacijom kvalitetnih igrača. Troznamenkaste brojke milijuna eura profita na igračima koji su pod njim ili adekvatno skautirani ili razvijeni obrađeni su gotovo u euro.

Tu dolazimo do glavnog razloga zašto je Monchi, vjerojatno najtraženiji funkcioner još od bivšeg Barceloninog, danas Manchester Cityjevog dvojca Begiristain & Soriano, odabrao upravo Romu. Klub je to oko kojeg se i dalje, financijskim nedaćama i rezultatskom sušom unatoč, gradi čitava jedna niša nogometne kulture u Italiji. A rijetko tko poznaje korelaciju između identiteta i učinka bolje od Monchija.  

„Ako mi igrač i njegov zastupnik pristupe sa 'Chelsea me želi', ja im odgovorim 'sjajno, ali što onda razgovarate samnom? Ali ako mi je jasno da ga zapravo žele Spursi ili Swansea, možemo ozbiljno razgovarati. Moj je zadatak 'prodati' grad i klub, pogotovo kao ozbiljan klub koji plaća dogovoreno. To možda zvuči trivijalno, ali vjerujte mi, nije“, izjavio je Loweu tada Monchi.

On zna da je romantike u nogometu danas malo, da će tek rijetki odabrati klub i igrati za manje novca jer su njegovi navijači od malih nogu. Ali isto tako mu je jasno da nedostatak sentimenta u klasičnom obliku klubovi poput Seville i Rome mogu lako nadoknaditi tako što će se fokusirati na naravno igrački, ali i karakterno adekvatna imena.

„Vrlo mi je bitno da sam siguran u ono što igrač točno želi, njegove zamisli i želje, kako bi se uvjerio da transfer nije tek nešto općenito što se podrazumijeva. Ako pak ne možemo dogovoriti sastanak, potrudim se barem popričati na mobitel. Ljudski kontakt je krucijalan za svođenje rizika na minimum“, približava esenciju svoje poslovne filozofije Monchi, u intervjuu za francuski Le Jorunal du Dimanche.

„Grzegorz Krychoqiak, devetnaestogodišnjak. Možete pomisliti: kako bi se poljski klinac uopće mogao snaći ovdje? Ali na kraju je ispalo kako je on jedan od najvećih sevilliana ikada“ ,imenovao je jedan primjer.

Zeman donekle ima pravo, ali stavio je naglasak na krivu stvar. Roma uistinu funkcionira na donekle specifičnom tržištu i u specifičnim okolnostima; klub je to koji je odgojen na ideji uspjeha, ali koji je posljednji trofej osvojio pred devet godina. Prvaci su bili svega tri puta u gotovo devedeset godina postojanja, a financijski također imaju nebrojeno prepreka. Regulacije financijskog fair playa, pravne i birokratske zavrzlame koje odgađaju početak izgradnje novog stadiona kao i nekolicina skupo promašenih transfer-odluka tjeraju Romu da iz godine u godinu prodaju svoj najbolji kadar, ostajući u nemogućnosti da ih adekvatno zamijene. Sve te prisilne mjere štednje pomogle su Juventusu da odmakne Romi u svakom smislu, što je dodatno produbilo nezadovoljstvo Romanista.

Posljednja titula prvaka, jedini domaći trofej koji Romaniste zaista zanima, stigao je pod Fabiom Capellom sada već davne 2001. godine. Kada je Capello stigao u Rim u svibnju 1999., tadašnji predsjednik Franco Sensi je, pomalo klišejizirano, okarakterizirao Capella kao „rođenog pobjednika u kojeg vjeruje“. Capello je imao naizgled nespretnu, ali poprilično značajnu indirektnu repliku u jednom od svojih zapažanja.

„Rim je veliki grad sa mentalitetom sela; metropolis prožet nesigurnošću provincijalnog grada“ govorio je tada Capello. „Gradu nedostaje kultura pobjeđivanja“, dodao je.

Capello nije bio slatkorječiv, već direktan. Rimu i Vučici ponovno nedostaje identitet, „kultura pobjeđivanja“. Na terenu, ali i u pregovorima. Istina, ne možete mnogo napraviti kada vam udarni igrači poput Pjanića žele otići. To je realnost za veliku većinu klubova, čak i u platežno najmoćnijim ligama; tek rijetki sami biraju kada će najbolje igrače mijenjati sami. Odlika je karakternih i strukturiranih klubova da prepoznaju kada će taj trenutak neminovno doći i imati mentalitet vizije „koraka unaprijed“, kako bi taj trenutak prošao što bezbolnije. Roma to pod Sabatinijem nije razvila, iako je on nesumnjivo imao i dobrih poteza.

Monchi ima iskustva u rješavanju svih navedenih problema. Kod razgovora o „mentalitetu“ i njegovoj važnosti, jedino što strši je kada na odgovornoj poziciji imate čovjeka koji će iskoristiti povijesni i kulturološki značaj, težinu, poput one koju nesumnjivo Roma ima, da bi na tome gradio novo nasljeđe. Tu dolazimo do „prodaje grada i kluba“ igračima koji shvaćaju da će uklapanjem u takav sustav paralelno izgraditi sebe kao i postojeći klupski kult. Mnogi će odabrati novce prije slatkorječivosti, ali rijetki se neće barem zadržati za stolom kada shvate da bi mogli postati jedni od „besmrtnih“.

 A „besmrtnost“ je jedna od rijetkih stvari u današnjem društvu za koju novac nije garancija. 

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!