Modrić: "Hajduk je nakon priprema odlučio da je prerano za mene, htio sam se umiroviti se u Realu, s Nikom nemam rivalitet"

Kapetan hrvatske reprezentacije i veznjak Milana Luka Modrić gostovao je u emisiji (Ne)Uspjeh prvaka kod bivšeg izbornika Slavena Bilića, otvoreno progovorivši o povjerenju, odlasku iz Madrida, prvim mjesecima u Milanu te uspomenama iz djetinjstva.

Na samom početku priznao je kako mu velike medijske ispovijesti nikada nisu bile bliske.
"Nikad nisam bio sklon velikim intervjuima, osim onih standardnih nakon i prije utakmica. Imao sam možda jedan ili dva velika intervjua za strane medije. To je zato što teško stječem povjerenje u ljude, osim u jedan medij gdje poznajem novinara koji je napisao i knjigu o meni. Kako ste vi sad tu, meni je odmah lakše."

Govoreći o životu u Italiji, Modrić je istaknuo da se u Milanu osjećao ugodno od prvog dana.
"Snašao sam se dobro, Milan je predivan. Ljudi su me sjajno prihvatili – suigrači, treneri, navijači. Sve je na visokoj razini. Vidi se da je Milan velik, povijesni klub, jedan od najvećih na svijetu. Uživam ovdje, talijanski dosta dobro razumijem... problem mi je što ga miješam sa španjolskim, ali me ipak razumiju."

Nakon 13 godina u Realu, priznaje, odlazak nije bio jednostavan.
"Nije bilo lako, pola života proveo sam tamo. To je bio jedan od ljepših perioda mojega života. Došao sam dosta kasno, sa 27 godina, ali bio sam spreman za taj iskorak. Četiri godine u Engleskoj puno su mi pomogle. Sve poslije čini mi se nestvarno – što sam postigao. Da mi je netko rekao: ‘Napiši s čim bi bio zadovoljan u Realu’, bilo bi me strah napisati sve što sam kasnije ostvario. Trofeji i pobjede stoje po strani, ali ostati 13 godina u takvom klubu… Od 27. do gotovo 40. godine, to je nešto nevjerojatno. Zna se kakav je Madrid – klub koji ne trpi prosječnost. Ostati u takvom klubu toliko godina, to je najnevjerojatnije. Kad sam dolazio, mislio sam da će biti super ako ostanem pet ili šest godina. Mislio sam da karijere traju do 33–34 godine. Ne samo da sam to premašio, nego sam i dalje na toj razini."

Ipak, karijera u Madridu nije završila onako kako je priželjkivao.
"To je stvarno bila moja velika želja, nisu to bile floskule ni dodvoravanje navijačima. Nekada se neke želje ne ostvare. Iako se nije ostvarila moja želja da se umirovim u Madridu, dosegnuo sam neke stvari koje nikada nisam mislio da ću dosegnuti. Ni za čim ne žalim. To nisam očekivao ni u svojim najluđim snovima. Jako sam emotivan, takav sam i sam. Iako to ne pokazujem, skrivam to. Ljubav navijača, kluba i svih ljudi koji su povezani s klubom ostaje zauvijek. Nemam riječi kojima mogu zahvaliti za taj tretman. Tako je bilo i od prvog dana. Iako sam imao teškoća u početku, osjetio sam ljubav i privrženost navijača. Oni su osjetili da sam ja taj. To mi je davalo motiv da im vratim na najbolji način."

O prelasku u Milan kaže da je došao u klub koji mu prirodno pristaje.
"Uvijek sam govorio da je nakon Reala sve stepenica dolje, to svi mogu potvrditi. Ali mislim da sam došao u klub koji je po renomeu i povijesti vrlo blizu Realu. To je bila idealna situacija za mene. Pogotovo zato što volim Milan, kao dijete sam rastao uz talijanskog nogometa, oni su mi bili omiljeni klub. Volio sam Milan općenito, ali tu je bio i Zvone, veliku karijeru je napravio u Milanu, kapetan hrvatske reprezentacije. I on je imao velik utjecaj da su Hrvati gledali i navijali za Milan. Kad se pojavila ta opcija Milana, znao sam da je to - to. Ostao sam na visokom nivou. Talijanska liga je jedna od kompetitivnijih u Europi, dosta je izjednačena, nije lako igrati. Bio je to lagan izbor za mene. Posebice zbog pristupa ljudi i kluba."

Kao dječaka posebno su ga inspirirali Totti i zvijezde talijanske lige.
"Totti mi je bio jedan od najdražih igrača. Svidjela mi se njegova karizma, osobnost i vic u igri. Uz Zvonu... Poslije su došli Zidane, ‘debeli’ Ronaldo..."

Usporedio je i nogometne stilove tri velike lige u kojima je igrao.
"Ovdje se liga bazira na tehnici i taktici, pogotovo na taktici. Igra se vrlo težak nogomet. Protiv svake ekipe treba se namučiti da bi se uopće došlo do prilike. U Španjolskoj se gaji tehnički nogomet, u Engleskoj je ‘run and gun’, fizički i brz. U Španjolskoj ima dosta tranzicija, igra se brz nogomet, pogotovo u Realu. Tamo se ne zadovoljavaju s malim stvarima, oni traže spektakl."

Dotaknuo se i najranijih godina, obilježenih ratom i preseljenjem.
"Nije bilo lagano djetinjstvo, ali ne mogu reći da je bilo nesretno. Bio sam sretan, bez obzira na rat i na teškoće u to vrijeme. Bio sam okružen s puno prijatelja. Bili smo u izbjeglištvu u hotelu i ondje je bilo dosta djece. Stvari koje su se događale oko nas, ti si svjestan toga, ali opet ti je dobro. Imaš prijatelje, izađeš van, igraš nogomet, radiš dječje stvari, igraš se skrivača... Nama je lijepo. Prije rata? Nekih stvari... Ne sjećam se toliko. Bili smo u Zatonu kod Obrovca. Otišli smo u Zadar kad je počeo rat. Sjećaš se nekih stvari. Sjećam se kad su djeda ubili. To su stvari koje te obilježe i ne možeš ih zatvoriti. Ali kažem, bez obzira na sve to, djetinjstvo je bilo sretno. Od starta je bio fokus na nogometu, ali volim i druge sportove. Igram košarku, mislim da nisam loš, volim tenis, sportski sam tip. Ali nogomet je uvijek bio prvi..."

Kaže da nije osjećao pritisak obitelji...

"Nisam osjećao taj pritisak, roditelji mi ga nisu stavljali. Oni su htjeli da im djeca budu sretna. Nikad nisu razmišljali da će doći do ovoga što je došlo danas. Bili su podrška meni u onome što sam htio raditi, a to je bio nogomet. [...] Htio sam se odužiti roditeljima i htio sam napraviti sve da dođem do onoga što želim. Htio sam dati maksimum, da vratim roditeljima za svo odricanje."

Bilić je primijetio kako njegova priča nalikuje onima Dudua i Ćorluke, a Modrić je samo potvrdio koliko mu je bilo važno opravdati očekivanja svoje obitelji.
„Htio sam da budu ponosni na mene. Danas, kad imam svoju djecu, još bolje razumijem koliko to znači.“

Zanimljiv je i detalj da je kao dječak bio nadomak Hajduka, ali je odluka otišla u drugom smjeru.
"U Dalmaciji svi su Hajdukovci, bio sam i ja, a posebno moj otac. Otvorila se prilika da mogu otići u Hajduk na pripreme, da ostanem dolje, da se preselim i igram tamo. Tata je to napravio mimo znanja Zadra i Tomislava Bašića. Bio sam s današnjim kumom Oštićem, bili smo dva tjedna. Imali smo utakmice, treninge, a ljudi u Hajduku odlučili su da je prerano za mene. Kad sam bio dolje, osjećao sam da je to taj nivo, vidio sam da sam taj. Mi smo igrali dosta puta protiv Hajduka, Šibenika... Mi u Zadru smo više-manje pobjeđivali. No oni su odlučili da je prerano. Je li to bilo zbog pritiska iz Zadra, ne znam. Bašić je imao veliki utjecaj u nogometu, bio je avangarda. Dogodilo se što se dogodilo i vratio sam se. Bilo je razočaranje, mislio sam: "Ipak ja nisam toliko dobar." Očekivao sam da nastavljam kao da ništa nije bilo, nije me pokolebalo, ali udarilo je to na ego. Bašić je rekao tati: "Ako nije dobar za Hajduk, nije ni za nas." Rekao je da ne mogu trenirati tri mjeseca, neka radim posebne vježbe, da se vješam na ogradu kao da bih narastao koji centimetar. Zamislite, voliš nogomet, to ti je sve, a ne možeš trenirati s prijateljima. Radio sam to što mi je on rekao, igrao sam na parkingu. Tata je tu bio lud na njega. Bili su fenomenalni, ali tu se naljutio. Možda je mislio da me uništava ili stopira u karijeri. Nakon dva-tri mjeseca oni su to izgladili i vratio sam se trenirati u Zadar, a poslije toga otišao sam u Dinamo. Koji je razlog zašto nisam prošao u Hajduk – ne znam."

Spomenuo si Tomislava Bašića kao svog nogometnog oca. U tim godinama uloga trenera nije samo trener, nego ga više slušaš nego roditelja. Bio je poseban čovjek?

"Da, bio je poseban, ispred svog vremena. Imao je razumijevanje za nogomet na vrlo visokom nivou. Jedan je od rijetkih koji je vjerovao u mene od početka. Bio je uz mene i vjerovao je u mene. Nikad nije imao skepsi. Imao sam poseban odnos s njim, on je moj nogometni otac. I njegov sin mi je bio trener u mlađim kategorijama. Zahvalnost koju imam prema njemu ne može se izraziti kroz riječi."

On je bio veza prema Dinamu. Rastanak je bio težak, sestra i mama su bile dosta emotivne kada si išao u Zagreb.

"On me preporučio Zdravku Mamiću, uzeli su me na njegovu riječ. On mu je vjerovao. Rastanak? Bilo je teško, odlazio sam iz Zadra u Zagreb. Tada, kad nije bilo autoputa, to je bilo pet sati udaljenosti. Opet sam tu, ali rastanak nije bio lagan, svi su plakali – sestre, tata koji je inače emotivan. Mama je tu bila najstabilnija, iako je jako emotivna, ali kao i ja drži to za sebe. Kad sam ušao u auto, i meni su krenule suze. Bio sam spreman na taj korak, nije bilo lagano, ali kad znaš što želiš, sve je puno lakše."

Onda je došao period koji je prošao ispod radara, a najbitniji je period tvoje karijere. Kad završavaš juniorski nogomet i prelaziš u seniore. Tu se mnogi pogube. Odlazak u Zrinjski sada zvuči kao odličan potez, ali u to vrijeme to je bila mina. Kako ti je to bilo?

"Jednostavno. Kao što ste rekli, dosta igrača se pogubi na tom prijelazu iz juniora u seniore. To je zato jer u tim godinama ne igraju, ostanu u zoni komfora, nisu spremni napraviti stepenicu dolje da bi otišli gore. Kada se meni ukazala prilika, odmah sam htio ići ondje. To je bilo bolje za mene jer sam se natjecao u seniorskom nogometu. Tada se formirala druga momčad, igraš s prijateljima, komotno ti je, ali pitanje je koliko bi napredovao. Oni su zvali u klub i pitali bih li išao. Već prije su otišli Landeka, Đidić... Ostalo je povijest. Bilo mi je fenomenalno. Sad iz ove perspektive izgleda kao riskantan potez, ali ja sam to vidio kao priliku da se dokažem."

Pomoglo je što je rano došao Štef Deverić za trenera koji te vodio u juniorima.

"On je došao nakon pet kola, iako mi je bilo lijepo surađivati i s prijašnjim trenerom. Sjećam se prvog dana, nakon treninga sutra je bila utakmica i dolazi lista igrača koji su u kadru. Svi čitaju imena, a mene nema na popisu, ali nitko mi ništa ne govori. Okej, završio sam trening, otišao pod tuš i plakao. Mislio sam: "Što je ovo, došao sam ovjde igrati." Pod tušem sam plakao i molio Boga da me ne vide. Otišao sam kući, ali zovu me i kažu da nisam na popisu jer nisu došli papiri. Tu je došlo olakšanje. Imali smo dobru sezonu, borili smo se za opstanak, ali na kraju smo završili na sredini tablice. Liga je bila dosta surova, protivnici agresivni, ali meni je to pomoglo kao mladom igraču da se mogu nositi sa seniorskim nogometom."

Nakon Intera iz Zaprešića s kojim se boriš za prvaka, dolaziš u nikad gori Dinamo.

"To je ono što smo prije pričali. Jedan sam od rijetkih igrača iz tih generacija koji nije odmah dobio priliku u Dinamu. A bilo je igrača mog godišta koji su išli na pripreme. Ako vjeruješ da sam ja taj, možda me možeš povesti na pripreme. Ali nije bilo povjerenja. Otišao sam u Zrinjski, odigrao fenomenalno, vratio se, ali opet nisam išao na pripreme s Dinamom. Išao sam na posudbu u Inter. Nije to meni bilo loše. Dapače, to je meni pomoglo, htio sam ići u Inter. Osjećao sam da sam generacijski talent, ali nisu me tako tretirali. Neki igrači su dobivali prilike da idu na pripreme, da ne ulazim u imena. Moje razmišljanje je bilo da sam ja bolji.  Ali nebitno. Iskustvo u Zrinjskom me izgradilo kao osobu i igrača. U Interu se stvorila fenomenalna klapa. Čarli, Čale, Janjetović. Bilo je nekoliko nas iz Dinama. To je bilo nevjerojatno. U prvih šest kola, šest pobjeda. Pobijedili smo i Dinamo. Do polusezone smo gurali dobro, bili smo prvi. Dinamo je tu odlučio vratiti me u zimskom prijelaznom roku. Ja sam htio ostati u Interu. Igrali smo dobro i borili se za titulu. Vratio sam se u Dinamo na polusezoni, a nikad se nisam volio vraćati na pola nečega. Dinamo je tako odlučio, na to je vjerojatno utjecao Nikin (Kranjčarov) odlazak u Hajduk. To je bila moja najlošija polusezona. Igrala se liga za bedaka, a ja sam se nakon utakmice ili dvije ozlijedio. To je jedini put da sam bio sretan što sam se ozlijedio jer je u klubu bio kaos."

Lako je gledati sve iz ove perspektive kad prođe, ali u tom trenutku to je bila tvoja treća svlačionica u godinu dana. Niko je otjeran iz Dinama, najveći talent, top igrač, sin legende, a ti dolaziš gdje ljudi nemaju ništa protiv tebe, ali su za Niku. Velik je to pritisak.

"Bio je teren bez obzira što je bio kaos. Iako mi je dosta toga u magli, ne volim se sjećati tog perioda. Ali bilo je tako kako je. Sve je to iskustvo i to me ojačalo. Tih pola godine naučio sam nešto novo, nije sve bilo idealno kao što je bilo u Zrinjskom, Interu. Tamo se nije znalo tko pije, a tko plaća. Nakon ozljede vratio sam se pri kraju, bili smo u ligi za bedaka. Odigrao sam dvije utakmice i tu je završila sezona."

Tada je to bilo s Nikom i u biti novinari su napravili taj neki rivalitet između nas dvojice. Ti kao izbornik si primijetio da smo nas dvojica umjetnici, kreativci, genijalci. Najbolji smo bili kad smo bili blizu jedan drugome.

"To se pokazalo kroz reprezentaciju i Tottenham. Van terena imamo poštovanje jedan prema drugome. Ma on je igračina, gušt je bilo igrati s njim. Taj period dok smo igrali skupa u reprezentaciji i Tottenhamu, a posebno u reprezentaciji, bio je veliki gušt. Vi ste pridonijeli tome da bude sjajan krilima u momčadi, falilo je malo sportske sreće da budemo i uspješni, ali poslije je sve došlo na naplatu. Stvarali su rivalitet, ja Dinamo, on Hajduk, ali ja to nikad nisam vidio na takav način. Bio je gušt natjecati se protiv njega. To je bio način na koji sam ja gledao taj naš odnos."

U tom periodu si upoznao i suprugu Vanju. Ja poznajem tvoju obitelj, često me pitaju kako je on ostao tako normalan, ali oni su tvoj pentagon. Oni se nisu promijenili ni malo. Otac Stipe je ostao Stipe. Oni su normalni i fenomenalni.

"To je definitivno tako. Mama, tata, sestre i stric, kojeg ne mogu izostaviti jer mi je kao tata. Oni su me odgojili i kako bih ja mogao biti drugačiji. Mislim da se nisam nimalo promijenio. Vidim se kao neki normalan dečko, koji ima svojih boljih i lošijih dana. Kao osoba sam napredovao. Mijenjaš se i napreduješ, ali nisam promijenio ono izvorno što jesam. Sazrio sam. Vanja mi je puno pomogla, podredila je sve mojoj karijeri, a to je danas rijetkost. Jackpot, kako ste rekli", rekao je u prvom dijelu od tri nastavka, koliko će ih biti u velikom razgovoru s Kapetanom.