Mile Škorić za Germanijak: "Ispunio sam dječačke snove, ne žalim ni za čim"

Mile Škorić nije igrač koji može otići tiho i na prstima. Sam je, doduše, mislio da bi mogao. Da će biti dovoljna jedna objava na Instagramu, diskretna i gotovo sramežljiva, kao da pokušava proći ispod radara i da sve završi bez buke. Ali ne — Mile Škorić u HNL-u nije bio bilo tko. Bio je ikona, i to ona prava, bez navodnika i bez potrebe za dodatnim objašnjenjima. Tristo trideset osam utakmica u dresu Osijeka, sedam nastupa za reprezentaciju i nešto malo za Rijeku bili su sasvim dovoljni da mu se digne kapa. Ali i da ga se ne pusti tek tako iz vida.

Nazvali smo ga odmah po objavi. Slutili smo da nas neće odbiti. Nikada nije.

“Zovi kada hoćeš, sada sam ionako u penziji.”

Nazvali smo ga drugo jutro. Glas vedar, miran, taman se spremao za more, kao čovjek koji je napokon skinuo kopačke i obuo natikače — bez grižnje savjesti. U toj vedrini bilo je i pomirenja, i umora, i one slavonske tvrdoće koja ne dopušta čovjeku da se raspadne pred kamerama, diktafonom ili vlastitom sudbinom.

“A moralo je i to jednom doći. Tijekom zime sam počeo intenzivnije razmišljati o tome. Ozljeda je samo ubrzala taj proces. Srce je htjelo, ali razum je govorio da je stigao kraj”, rekao je Škorić, koji je posljednju utakmicu odigrao u veljači prošle godine, protiv Istre.

Goran Stanzl/Pixsell

Naizgled obična ozljeda meniska pretvorila se u pravu dramu. Zli jezici, naravno, nisu čekali. Govorili su da je došao uzeti lovu, da je bio ozlijeđen i ranije, da je sve to jedna velika obmana. A samo su rijetki znali za križni put koji je Škorić prolazio više od godine dana.

“Svašta se pričalo, ali nisam se htio baviti tim stvarima. Oni koji su trebali znati — znali su”, rekao je mirno.

I tu je, zapravo, cijela njegova priča: dugotrajna borba s boli, koljeno koje nije slušalo i nogometaš koji nije htio biti teret svlačionici. Ono što je trebalo trajati mjesec dana pretvorilo se u ozbiljan problem.

“Počelo je boljeti čim bih napravio dva-tri koraka. Kao da me nešto siječe u koljenu. Onda smo krenuli s drugim metodama. Tražio sam i drugo i treće mišljenje. Jedan ti kaže da je hrskavica, drugi da je nešto drugo. Pa sam pristao na blokade, na matične stanice. Nema što nisam probao”, rekao je Škorić, koji je išao toliko daleko da je sam predložio još jednu operaciju.

“Bio sam toliko očajan da sam im rekao da me otvaraju još jednom, na moju odgovornost. Možda je nešto ostalo od ranije, ne znam… Na koncu je bilo malo bolje, par minuta bez boli, pa opet ista priča. A to nije tupa bol koju stisneš zube i trpiš. Jednostavno bih znao pokleknuti. I nije fer biti takav na terenu. Zamisli da idem u skok i presječe me.”

Rijeka se tu pokazala kao gospodski klub. Bili su podrška cijelo vrijeme, bez buke, bez prijetnje i bez one suhe poslovne računice kojom se u nogometu često prelamaju stvari preko koljena.

“Ma nema riječi kojima bi im se zahvalio. Vjerojatno su imali argumente za raskid, barem da sjednemo za stol i vidimo što i kako dalje. Međutim, nisu me pitali ništa. Rekli su da uzmem vremena koliko mi treba i vratim se zdrav.”

Sanjin Strukic/Pixsell

Škorić je otišao toliko daleko da je liječenje plaćao iz vlastitog džepa.

“Isprobavao sam sve i svašta, nisam štedio da se vratim. Međutim, ne možeš protiv prirode. Žao mi je, nisam imao namjeru umiroviti se u Rijeci, ali tako je ispalo.”

A zašto bi kraj bio drugačiji od ostatka Škorićeve karijere, koja je bila klasičan rollercoaster? Svega je tu bilo u gotovo dva desetljeća aktivnog staža. Počelo je u rodnim Mikanovcima, tridesetak kilometara od Gradskog vrta, do kojeg je stigao iz vinkovačke Cibalije.

“Mlad sam došao na Gradski vrt. Mislim da sam bio još mlađi kadet. Brzo sam potpisao ugovor, pa debitirao za seniore kod Ilije Lončarevića. Igrao sam za sve uzraste reprezentacije. I sve je išlo nekim prirodnim putem dok nisu maknuli Iliju. Tu sam i ja počeo lutati...”

Ne skriva Škorić da je bio svojeglav, da je znao biti tvrd i da bi danas neke stvari sigurno radio drukčije.

“To je cijena odrastanja. Imao sam svojih mušica, mislio sam da znam najbolje za sebe. Bio sam tvrdoglav. Nisam imao nekoga tko bi me usmjerio. Znam da je Osijek nudio novi ugovor. Pristao sam, ali inzistirali su na posudbi, što nisam htio. I onda sam pola godine trenirao sa strane. Otišao sam u Goricu koja je trebala ući u prvu ligu, ali nešto je bilo oko licence pa nisu. Vratio sam se u Mikanovce, sjedio u kući i već se nekako oprostio od nogometa. Barem na ozbiljnijoj razini. Gledao sam da krenem konobariti jer od nečega mora čovjek živjeti.”

No sudbina je imala drugi plan za Miletа Škorića. Ne za šankom, ne s tacnom u rukama u slalom između stolova u lokalnoj birtiji nego na travnjaku.

“Zvali su me iz HAŠK-a. Jedinu pravu utakmicu u dresu Gorice odigrao sam baš protiv njih. Bili su iskreni. Rekli su da mi daju smještaj i neku sitnu naknadu, ali da se preko njih mogu vratiti ozbiljnom nogometu. Rekao sam sebi: ‘Mile, ovo ti je zadnja prilika.’ Došao sam tamo, odigrao stvarno dobro i to na poziciji stopera. Prije toga su me svugdje selili. Zapeo sam za oko Istri i dogovorio sve uvjete, ali ništa nismo stavili na papir. Odem u Pulu, treniram desetak dana, a ugovora nema. Nema direktora, nema predsjednika, nema nikoga. Trener mi kaže da budem strpljiv, ali ni on ne zna gdje su nestali ovi. Bile su tada neke promjene, Rusi su se motali oko kluba. Nakon desetak dana vidim kamo to ide. Skupim stvari, pozdravim ljude i pravac — Mikanovci.”

A nešto kasnije je put toga slavonskog sela otišao i Miroslav Žitnjak, s ciljem da nagovori Škorića da se vrati u Osijek.

“Odmah sam pristao. Tko bi rekao da ću na kraju skupiti tih 338 utakmica. Išlo je to nekim svojim smjerom. Dođe stotka, pa 200. nastup. I onda sam počeo razmišljati da mi je Osijek sudbina i da bih mogao do rekorda. Na koncu sam ga srušio.”

Dok Škorić priča o Osijeku, osjeti se u glasu da govori o svojima. O kući, o ljudima, o vremenu koje ga je oblikovalo.

“Kako ne! Osijek je moj klub, moj život. Tamo sam živio i kada nije bilo za toplu vodu, ali i u vremenima kada je bilo svega. I uvijek sam igrao s istim žarom. Možda nije bilo novaca, ali kad lopta krene s centra na Gradskom vrtu, čovjek zaboravi sve. Bilo mi je prelijepo u Osijeku.”

Škorić je prošao borbu za ostanak i euforiju PSV-a i Beča. Bio je dio momčadi koja se tukla za naslov, ali i one koja je spašavala živu glavu protiv Hrvatskog Dragovoljca i lovila ostanak u ligi.

“Pitaš me za trenutak koji me obilježio. Da, bio sam tu kad su stigli Mađari, kada se gradio stadion. Tukli smo PSV, borili se s Austrijom. No meni pred oči dođe ona utakmica protiv Hrvatskog Dragovoljca. Ozbiljno smo visili, gubili 1-0 na Gradskom vrtu. Ušao je Đozla Barišić i zabio za 1-1. Na kraju smo ostali u ligi, ali ona provala emocija... Ljudi su ušli na teren. Sjaj u očima, suze, radost, veselje. Nema tih novaca koji ti mogu platiti taj osjećaj. Jer da smo ispali — tko zna kojim bi putem išla cijela priča. Eto, to je Osijek kakvim ga pamtim”, rekao je Škorić.

To je bilo 2014., a on je ostao u Osijeku još devet godina nakon toga. Onda je u proljeće 2023. otišao u Kinu, gdje je ostao dvije godine. Postao je kapetan, upoznao novu kulturu, nove životne spoznaje. I nešto zaradio. Valjda.

“U Osijeku je postalo turbulentno. Malo po malo su se rješavali starijih igrača. Možda je bilo do financija, možda do nečeg drugog, ali nisam pitao. Osijek je moj klub i nisam htio biti na teret. Došla je pozivnica iz Kine, na papiru je bilo top, ali u naravi ne puno više od onoga što sam imao u Osijeku. Nešto sam zaradio, ali igrao sam u HNL-u, a ne u Chelseaju i Premier ligi. Niti približno koliko ljudi misle da jesam. Malo je iskrivljeno mišljenje da na našoj razini teku novci u potocima. Ne mogu reći da nemam ništa, ali milijune sigurno nisam zaradio. A meni to ionako nikada nije bilo previše bitno. U danu možeš samo jednom doručkovati, ručati i večerati. Da sam htio ganjati lovu, ostao bih u Kini ili bih prihvatio ponudu iz Indije koja je bila više nego dvostruka od onoga što je nudila Rijeka. Mene su kroz karijeru držali neki drugi motivi. Da, novcem možeš olakšati život sebi i svojima, možeš pomoći nekome, ali novac nije sreća. Nema tih para koji meni mogu kupiti tišinu i mir mojih Mikanovaca. Zapamti — nema.”

Milan Sabic/Pixsell

Za reprezentaciju je debitirao kod Ante Čačića 2017. protiv Meksika. Skupio je sedam nastupa u dresu Vatrenih.

“Malo ili puno, ovisi iz kojeg kuta gledaš. Da je bio jedan, bio bih sretan kao malo dijete jer nema veće stvari u životu nego braniti boje svoje zemlje. Ali pazi sada — ja sam ih skupio sedam, bio sam na Euru i pogledaj sva ta imena koja su igrala za Hrvatsku. Top imena, zvijeri od igrača koji su uzeli srebro i broncu na SP-u i igrali finale Lige nacija. I ja sedam puta s njima na terenu. Nije loše.”

Posebno se pamti ona protiv Portugala na Poljudu. Ne zbog rezultata, nego zbog svega što je prethodilo dolasku Škorića u reprezentaciju. Bio je na pretpozivu Zlatka Dalića, a to je bilo vrijeme korone.

“Osijek je igrao kup-utakmicu u Kurilovcu. Ostao sam dan duže u Zagrebu, nešto rješavao i vraćao se za Osijek. Taman ulazim u grad, zvoni mobitel i vidim da zove Iva Olivari. Odmah mi je bilo jasno. Pitala me kako ćemo, hoćemo na avion ili nešto drugo, a ja rekoh — idem na stadion po kopačke i dolazim autom. Tako je i bilo. Nisam ni stigao do kuće. Odvezao sam se do Gradskog vrta, uzeo kopačke i nazad za Zagreb pa u Split”, prisjetio se Škorić.

A ova priča s Ronaldom?

“A dobro, to je lijepa priča za javnost, ali ja bih radije da je Ronaldo zabio dva komada pa da smo mi pobijedili. Ja iz te utakmice pamtim rezultat, a on je bio 3-2 za Portugal.”

Ipak, Škorić je odigrao dobro flastera na ponajboljem igraču svijeta svih vremena.

“Bio sam zadužen za njega tijekom prekida, na korneru. Na prvom mi je zbrisao, ali nije pogodio. Kasnije nije. Bio je tada u top formi, napadač Juventusa, 40 golova u sezoni... Nije zabio u Splitu, ali to je zasluga cijele momčadi, ne samo moja. Lijepo je čuti da ga je Mile očistio, da ga je strpao u džep, ovo ili ono — ali jedina činjenica je da smo mi tu utakmicu izgubili. I zato ne volim te priče.”

Škorić je nakon Portugala igrao protiv Armenije i Rusije, a oprostio se 2022. protiv Bugarske.

“Velim ti, meni je tih sedam kao da sam ih 57 odigrao. Ponosan sam i sretan za svaku minutu koju sam proveo na travnjaku u dresu Hrvatske i s takvim igračima oko sebe.”

Logično pitanje je što sada. OK, treba neko vrijeme da se emocije slegnu, ali za nekoga tko je tridesetak godina u nogometu jasno je da nema drugog puta.

“I sam se pitam što i kako dalje. Moram se resetirati, pa vidjeti kojim smjerom.”

Njegovi iz Osijeka polako postaju bivši. Jugović je u trenerskim vodama, Malenica se još ne da.

“Vidim Jugu u trenirci i malo mi bude čudno, ali uvijek je imao tu crtu. Maleni? Drago mi je zbog njega što je najbolji u Osijeku jer je nekada bio neopravdano u sjeni, a sada mu se vraća sve to”.

Škorić nije upisao Akademiju HNS-a.

“Ne znači da neću. Uvijek je dobro imati papir u rukama, pa možda me put nanese u trenerske vode. Iako, ovako na prvu, privlači me neki skautski posao. Mislim da bih se tu dobro snašao. No, ponavljam, vidjet ću kada prođe neko vrijeme.”

Iskreno, da u Osijeku imaju smisla za identitet o kojem naveliko pričaju, a malo rade — još jučer bi Alexandra Vegh okrenula broj Mile Škorića i rekla: “Gospodine Škorić, vrata kluba su vam otvorena. Birajte.”

Na kraju, kad podvuče crtu, Mile Škorić zvuči kao čovjek koji je s nogometom završio u miru.

“Apsolutno. Vjerojatno bi se o mojoj karijeri mogao snimiti filmski scenarij. Bilo je tu svega — i suza i smijeha, i trenutaka koji oduzimaju dah, i onih koje bi čovjek najradije zaboravio. Ali ne žalim ni za čim. Bilo je kako je moralo biti. Radio sam najljepši posao na svijetu i u njemu iskreno uživao.”

Zastane, pa onda, gotovo kao da ponovno prolazi kroz sve što je bilo, doda:

“Da se mogu vratiti na početak, rekao bih sebi da vjerujem u svoj put, ali i da ponekad poslušam starije i iskusnije. Da budem uporniji, ali malo manje tvrdoglav. I da ne žalim previše ni za čim, jer iza mene je prekrasna avantura. Moglo je biti bolje, moglo je biti i lošije, ali ja sam ispunio svoje dječačke snove.”

I zato kraj ne zvuči kao oproštaj. Zvuči kao rečenica čovjeka koji zna da je otišao u pravom trenutku. Ispunjen i sretan!