Milan ima novac, ali nema ljude koji ga znaju potrošiti: Maldini i Boban još su gori od prethodnika

Poslije 30 godina i 29 utakmica zaredom, Lazio je sinoć prvi put pobijedio Milan na San Siru u prvenstvenoj utakmici. Milan u kriznim razdobljima Berlusconijeve vladavine nije gubio kući od Lazija koji čak ni u svojoj zlatnoj eri nije uspijevao pobijediti Rossonere u gostima. Međutim, današnji Milan je takav da rivalima odgovara za prekid svih negativnih tradicija.

Tko je kriv za ovakav raspad Milana?

Redom, svi u klubu. Od slabih igrača, preko gomile prosječnih trenera, do cjelokupnog rukovodstva kluba. Vidjelo se i u posljednjim godinama Berlusconijeve i Gallianijeve vladavine da klub nije na zdravim nogama, ali poslije njih je usljedio pravi potop. Sumnjivi Kinezi su kupili Milan na kredit koji nisu mogli vratit bez instant uspeha, dali su odriješene ruke direktorima Mirabelliju i Fasoneu za potrošiti gotovo 250.000.000 eura u jednom prelazni rok i propali. Od tih novaka (Andre Silva, Biglia, Bonucci, Kessie, Conti, Mussachio, Calhanoglu, Borrini, Kalinić, Rodriguez..), samo su se dvojica ili trojica pokazali kao prosječna pojačanja, ostali su bili promašene investicije.

Klub je potom pao u vlasništvo Amerikanaca kojima su Kinezi dugovali novac i očekivalo se kako će ga oni oporaviti. Fond Elliott, u vlasništvu obitelji Singer, je dobio klub po povoljnoj cijeni od Kineza, planirao je uložiti u njega, oporaviti ga i potom prodati skuplje.

Ali za funkcioniranje nogometnog kluba je potrebno i nešto znati o nogometu. Što ovim Milanovim Amerikancima, kao i onima u Manchester Unitedu, očigledno ne leži jer o nogometu pojma nemaju.

Amerikanci su najprije dali odriješene ruke slavnom Brazilcu Leonardu koji je imao uspješan direktorski mandat u Parizu, a prije toga je godinama bio član Milana kao igrač, trener i funkcioner. I on je promašio gomilom pojačanja poput Higuaina, Caldare, Castilleja, Laxalta, Bakayoka, a pred odlazak je uspio barem dovesti Piateka i Paquetu kao igrače za budućnost. Njih dvojica su na trenutak prošle sezone dali nadu Milanu za povratak u Ligu prvaka, ali se na kraju sve urušilo jer nisu imali boljeg trenera od Gattusa.

Pored nesposobnih uprava, treneri su bili druga linija odgovornih za Milanove neuspjehe. Od odlaska Maxa Allgerija, Milan nije imao ozbiljnog trenera. Seedorf, Inzaghi, Brocchi i Gattuso su dobili priliku na ime igračke ostavštine u Milanu i potrošeni su kao treneri. Mihajlović je došao prerano i nije iskoristio priliku, Montella, Giampaolo i sada Pioli su ipak trenerski mediokriteti za klub poput Milana.

U međuvremenu su Amerikanci smijenili Leonarda i doveli u klub Ivana Gazidisa kao neku vrstu menadžera koji će upravljati financijama i odobravati ili odbijati prijedloge sportskog sektora. Čovjek koji je Arsenal pretvorio od vrhunskog u prosječan klub je inzistirao na politici dovođenja mladih igrača, istovremeno odbijajući transfere poput Ibrahimovićevog. Gazidisa je i u Arsenalu zanimalo samo kako zaraditi, ali se u Milanu preračunao sklapajući planove za budućnost dok je sadašnjost postajala sve mračnija. Italija je drugačija sredina i Gazidis je vrlo brzo pročitan. Odluka da se sportski sektor povjeri legendama Maldiniju i Bobanu je na kratko zamazala oči javnosti i navijačima.

Dvojica visokih moralista koji su godinama krizirali sve i svakoga na osnovu igračkih karijera su konačno dobili šansu nešto napraviti. I videli ste koliko ne znaju. Maldinijeva i Bobanova pojačanja poput Rebića, Krunića, Bennacera, Duartea su za zasad čisti promašaji, Leao i Theo Hernandez su tek nešto bolji i zaslužuju još kredita, iako ni oni nisu ništa posebno. 

Milan ima najmlađu momčadu Serie A, ali ona ne djeluje kao garancija svijetle budućnosti. U ovom trenutku, Milan ima možda dvojicu igrača koji bi mogli igrati u prvoj postavi nekog od vrhunskih europskih klubova. To su golman Donnarumma i kapetan Romagnli koji bi po savjetima Mina Raiole mogli sljedeće ljeto reći „dovoljno je“ i napustiti Milan u potrazi za vrhunskim nogometom. Sve ostalo u Milanu je upitno. Paqueta i Piatek sve više djeluju kao prolazne senzacije, ostatak momčadi čine igrači bez neke velike perspektive. Omladinci su prošle sezone ispali iz prve lige pa ni tu nema previše nade za neka veća očekivanja.

Milan je u sve težoj situaciji, a svjetlo na kraju tunela se ne nazire. Poslije 11 kola ima samo 13 bodova i dijeli 11. mjesto na tablici. S obzirom na to kako do kraja godine gostuje kod Juventusa, Parme, Bologne i Atalante, odnosno dočekuje Napoli i Sassuolo, vrlo lako bi 2020. godinu mogao dočekati u borbi za opstanak.

Najgore je što rješenja nema ni na vidiku. Cijena kluba je pala pa se Amerikancima ne isplati prodati ga i morat će uložiti vlastiti novac kako bi ga oporavili i kasnije zaradili na njemu. Imena koja su se spominjala kao budući valsnici se više ne spominju. Francuski milijarder Bernard Arnault je demantirao interes, češki milijunaš Daniel Kretinsky nudi malo, Arapi i Rusi se više i ne spominju, u Italiji nema čovjeka koji je spreman upustiti se u ovu avanturu...

Amerikancima preostaje jedino nastaviti upumpavati novac i čekati rezultat. Milan je u protekle dvije i pol godine uložio 481.000.000 eura samo u kupovine igrača! Primjerice, Juventus je u istom razdoblju potrošio 611.000.000 eura, Inter 365.000.000, Napoli manje od 250.000.000 eura. Dakle, love ima. Samo nema nikoga tko ju zna potrošiti.  Samo na ovih 11 igrača bacili su 186.000.000 eura uzalud:

(foto: Milan)