Marseille: Ljubav lučkog grada pred velikom prekretnicom

Marseille je vjerojatno povijesno najveći klub koji je istovremeno najviše stagnirao, izgubivši svoj sjaj izgrađen na slavnom prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća. Manjak vizije u sportskoj strategiji i financijske nedaće vlasnika kluba gurnule su velikana u limb prosječnosti, miljama daleko od bilo kakve konkurentske pozicije Monacu i pogotovo Paris Saint-Germaineu.

Jedina konstanta u tom nogometnom gradu bila je prodaja najboljih imena, gdje su samo u zadnjih pet sezona prodali igrača u vrijednosti od gotovo 200 milijuna eura. Većina dobivenih sredstava je doduše otišla na dugovanja; klub je tresla ne samo financijska kriza, već i kriza vodstva, s predsjednicom koja je praktički klub dobila u ruke smrću njezinog muža, Roberta Louisa Dreyfusa. Čak i za visoke standarde kaotičnog stila života tog lučkog grada, stanje u klubu pomaknulo je sve granice organizacijskog kaosa.

Odlazak Marcela Bielse, ekscentričnog Argentinca na klupi Marseillea u njegovom klasično teatralnom stilu zapravo je bila kap koja je prelila čašu. Njegova manifestacija kratkoročnih rezultata i transformacije ekipe u napadačku 3-3-3-1 mašinu bila je prisutna i tamo, s onim poznatim opravdanjem dok neminovno dođe do ispuhivanja balona kako bi „osvojio sve da igra s robotima“. No, navijačima nisu trebali roboti; nisu trebali čak toliko ni rezultati – trebala im je nada da će klub imati natruhe dugoročnog razvojnog plana.

Prije dva mjeseca se konačno dogodilo ono za čim su žudili brojni navijači – natruhe stabilizacije. Klub je za svega 45 milijuna eura kupio američki biznismen Franck McCourt, koji je odlučio da će novi predsjednik biti Jacques Henri Eyraud, ali ono što je jednako važno – ako ne i važnije – McCourt je angažirao legendarnog Andonija Zubizarretu kao sportskog direktora te Rudija Garciju kao trenera. Uz to, McCourt je obećao da će kroz četiri godine u klub uložiti 200 milijuna eura, ali uz važnu napomenu.

„Naravno, cilj je da postanemo konkurentni. Međutim, ići logikom da ćemo se financijski boriti s Parižanima bilo bi sasvim pogrešno. Boriti se bankovnim knjižicama s Katrom značilo bi srljati u veliku grešku“, izjavio je novi prvi čovjek Marseillea.

„Trebamo ih dostići radom; biti pametniji od njih. Ono što je najbitnije je da je Marseille trenutno u kudikamo ugodnijoj poziciji za to ostvariti.“

Ako gledamo „ugodnu poziciju“ u rezultatskom smislu, ona se već nazire. Nakon dugog perioda osciliranja klub je vezao pet utakmica bez poraza; od čega su čak četiri pobjede u nizu. Nisu Nancy, Dion, Lille i Bastia renomirane ekipe u ovom trenutku, niti te pobjede služe kao indikator konkretnih promjena. Ipak, ugodna je pozicija i unutar te još uvijek limitirane momčadi.

Prva utakmica Garcije na klupi bio je Le Classique protiv PSG-a, gdje je redefinirao pojam „parkiranja autobusa“ ultradefanzivnom formacijom, koja nikako nije svojstvena njegovom trenerskom pečatu; isposlovao je nulu tako što su njegovi igrači uspjeli tek jednom dodirnuti loptu u šesnaestercu Parižana. Cilj je opravdao sredstvo; Garcia je znao da pod svaku cijenu mora spriječiti poraz i demoraliziranje. Ako ćeš graditi bilo što s ionako labilnim kolektivom, prvo treba krenuti od morala.

Moral i pronađena motivacija ključ su i za Bafetimbija Gomisa, 31-godišnjeg napadača. U njegovom slučaju je teško reći što je bilo prije, on ili mrak koji ga okružuje. Iz posrnulog je Swansea došao na posudbu u jednako ogoljen Marseille i zasad je na najboljem putu da njegova i Marseilleova priča postanu primjer ljetne romanse između dvoje razočaranih ljubavnika, koji su samoću odlučili liječiti zajedničkom terapijom. Gomis je unazad mjesec dana zabio četiri puta i to četiri utakmice u nizu, te je sad ukupno na deset prvenstvenih pogodaka.

Lako je pričati o „nadmudrivanju“, ali pred Marseilleom je temeljita reorganizacija i to s renomiranim kadrom koji se istovremeno nije najbolje snašao u sličnim ulogama u prošlosti. Za vrijeme stolovanja u Romi mnogi su se navijači pitali na koji se način kroji klupska politika dovođenja igrača. Na trenutke se činilo kao da ga se maltene zaobilazi pri dovođenju novih igrača;  dok su otpuštali primjerice Romagnolija, Destra, Bertolaccija ili Ljajića – sve mlade talente koji se više ili manje sjajno uklapaju u njegovu viziju jako mobilnog nogometa s puno pozicijskih rotacija – istovremeno su angažirali igračke antipode takvog sistema, poput Iturbea, Doumbie, Ibarba, Yange-Mbiwe ili veterana Colea. Pa čak ni Salah ni Džeko, također igrači pristigli tijekom njegovog šefovanja nisu blizu preferiranom stilu igre. Rezultat je bio očit: sustav se urušio, igra je bila loša a nastradao je upravo – Garcia.

Zubizaretta je s druge strane jednako tako neslavno okončao svoju epizodu na mjestu sportskog direktora Barcelone. Osim fijaska s protupravnim dovođenjem maloljetnih igrača, Zubizarretu se optužilo i da je pokrenuo trend „plastične Barcelone“, koja se više nagnula dovođenju dvojbenih igračkih rješenja sa strane umjesto forsiranja mladih igrača iz La Masije, što je praktički (bio) dio klupskog DNA. Douglas i pogotovo Thomas Vermaelen – slučaj ozlijeđenog igrača plaćenog 17 milijuna eura – razočaralo je navijače, ali i klupsko vodstvo. Zubizaretta je ponovno, po drugi put u svom životu bio odbačen u Barceloni.

Dovoljno je reći kako u Marseilleu igru trenutačno nose dva igrača na posudbi, od čega je jedan – Florian Thauvin – dijete kluba prodan u Newcastle gdje se nije snašao. Nekoliko zanimljivih imena postoji koji bi trebali postati temelj tog Marseillea, onog koji će se boriti radom a ne „bankovnim knjižicama“. Između ostalih Maxime Lopez, N'Jie, Anguissa te pogotovo Stephane Sparagna, mladi stoper na posudbi u Auxerreu, zalog su za takvu budućnost. Preduvjet je napravljen, ali igrati se Pepeljuge u ovakvom društvu iznimno je zahtjevan posao.

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!