Marin Leovac upisao prvu trenersku pobjedu: “Nigdje trener neće ostati ako se ne vidi napredak"

Ali nogomet takve brzo pronađe. Već u studenome Leovac je postao šef stručnog stožera.

“Ambicija je uvijek postojala. Znao sam da ću nakon karijere biti trener. Neki se pripremaju za agente, neki žele u škole nogometa, a neki od lopte bježe glavom bez obzira. Mene je zanimao trenerski posao, ali isključivo u seniorskom nogometu. Imao sam nekoliko upita, bilo je interesa, no izvan Zagreba, što mi nije odgovaralo. Konačno imam vremena za obitelj i nisam to htio odmah narušiti”.

Nije zamišljao da ga po izlasku iz kopački negdje čeka ispeglano odijelo i klupa u elitnom društvu. Zapravo, zanimao ga je put u suprotnom smjeru. Niža liga, nešto manje reflektora i dovoljno prostora da ustanovi kakav trener želi biti. Premda je i sam svjestan da je strpljenje u nogometu roba s vrlo kratkim rokom trajanja.

“Imam vremena i prostora učiti, ali i griješiti. Iako, uzmite to s rezervom. Nigdje trener neće ostati ako se ne vidi napredak momčadi. Ni u Realu, Barceloni i Dinamu, ali ni u Zagreb Cityju”.

Na Borongaj nije stigao preko menadžera, preporuke iz inozemstva ili kakva tajnog sastanka. Stigao je po dječjoj liniji. U Cityju mu trenira sin, pa je uz njegove treninge i utakmice upoznavao ljude koji vode klub. Posebno predsjednika Antonija Zrinušića. Njihov ga je entuzijazam povukao prema klupi prije nego što je planirao.

“Mora biti ambicije, bez obzira na rang natjecanja. Želim biti u okruženju koje gleda prema gore. Sada smo u četvrtom rangu, a plan je doći u drugi. Ljudi oko mene rade po cijele dane, osjećam pozitivnu energiju i vjerujem da to može biti zamah za uspješan projekt".

Zagreb City, nekadašnja Devetka, mlad je klub kojem se žuri odrasti. Dvaput su osvojili ligu i otišli stepenicu više, a škola nogometa daje im razlog da planove ne zadrže samo u predsjednikovu uredu. Juniori, kadeti su dvije godine zaredom otišli u viši rang, pioniri bore se za ulazak u HNL, seniori za jedinstvenu treću ligu. Baza je u sveučilišnom kampusu na Borongaju, dok predsjednik priprema projekt novog kampa. Pregovara se, pokušavaju se zadovoljiti uvjeti i pronaći put do vlastitog doma.

Zagreb City/Instagram

Za klub koji se seli po tuđim travnjacima, vlastita adresa bila bi ozbiljan rezultat i prije prve odigrane utakmice.

“Često sam dolazio gledati sina i tako se povezao s ljudima. Pitali su me zanima li me klupa. Malo sam razmislio i rekao da bih se ipak na nekoliko mjeseci isključio iz nogometa, pa da na zimu vidimo jesmo li na istim valnim duljinama. Eto, priča je krenula nešto ranije”, smije se Leovac.

U debiju je pogodak u 88. minuti morao prihvatiti kao prvu lekciju: pobjeda mu je izmaknula, ostao je remi. U petak je dočekao i prvo slavlje. Pitamo ga koliko se njegov novi nogometni život razlikuje od staroga.

“Razlike su velike. Kao igrač sada bih vjerojatno imao slobodan vikend. Odradio si svoje i vidimo se u ponedjeljak. Ovako si cijeli dan u tome. Slažeš treninge, razmišljaš o novim situacijama i kako ćeš ih riješiti. Očekivao sam sve to, ali jedno je teorija, a drugo praksa.”

U teoriji trener osmisli trening, a momčad ga odradi. U praksi prvo treba ustanoviti gdje će se trening održati. City se seli po zagrebačkim terenima, a oni u ovo doba godine teško mogu biti saveznici bilo kakve nogometne ideje.

“Tako je, kako je, moramo se prilagoditi. Domaće utakmice trenutačno igramo na Trnju i čekamo taj kamp. Vjerujem da bi on cijelu priču mogao podignuti za nekoliko kategorija.”

Igrački kadar, srećom, nije na popisu neugodnih iznenađenja. Dapače.

“Imam dobre igrače. Nekoliko iskusnih koji mogu raditi razliku i držati tempo na tim travnjacima. Ne štede se i to mi je posebno drago vidjeti i osjetiti.”

Kada se pročulo da je odlučio zagristi trenerski kruh, javili su se bivši suigrači i treneri. Među njima i Nenad Bjelica, kod kojeg je proveo najviše igračkog vremena.

“Razgovarao sam sa svima i hvala im na potpori. Nenu nije iznenadilo, znao je za moju ambiciju. Rekao je da je tu ako mi treba savjet. To cijenim i poštujem, od njega sam puno naučio.”

Prije sustava, formacija i izlazaka iz zadnje linije Leovac želi urediti odnose. U njegovoj svlačionici prva riječ mora biti poštovanje. U oba smjera.

“Apsolutno. Želim odnos u kojem ćemo se međusobno poštovati. Ne želim da se itko zbog mojih odluka osjeća loše, kao što se ni ja ne želim tako osjećati na klupi. Zdrava atmosfera preduvjet je svega i mislim da ona čini razliku. Pravila se moraju znati. Ako su temelji loši, kako ćemo graditi zgradu i ići prema gore?”

Najveći dio igraček akrijere Leovac je proveo pod Nenadom Bjelicom. Davor Javorovic/Pixsell

Kad razgovor dođe do igre, Leovac se ne razlikuje mnogo od ostalih pripadnika svojeg novog ceha. Svi bi loptu, posjed, kombinatoriku i momčad koja će nakon gubitka lopte navaliti na protivnika. Samo što između trenerske zamisli i njezina ostvarenja često leži travnjak na kojem lopta ima vlastite planove.

“Svi bismo htjeli što više posjeda i kombinatorike, a kad izgubimo loptu, da budemo kao osice i odmah je vratimo. Nema trenera koji to ne bi želio. Ali moraš se prilagoditi, improvizirati. Tu nastaje razlika. Konkretno, dođem na prvu utakmicu, a travnjak kriminalan. Sve što želim pada u vodu. Želim graditi napad odostraga, uzeti posjed, kombinirati, ali nemam uvjete. I što onda? Osvajaš druge lopte i moliš se za neki odbijanac.”

Nije zbog toga razočaran. Upravo je takvu školu i upisao. Bez povlaštenog statusa zbog igračke biografije i bez uvjerenja da je sve ono što je znao kao nogometaš dovoljno da bi znao biti trener.

“Mislim da treneri koji prođu ovakve faze poslije budu kompletniji. Bjelica je počeo u trećoj austrijskoj ligi, Jakir je bio u Sesvetama. Siguran sam da im je to iskustvo pomoglo, kao što vjerujem da će jednoga dana pomoći i meni. Do tada sam koncentriran na ovo. Veseli me, imam puno pozitivne energije i samopouzdanja.”

Ima i tu prvu pobjedu. Za drugi rang još će se naraditi. A prije svega valja pronaći teren za ponedjeljak.