A. Lesički“Ako treba, idem pješke iz Soluna u Dinamo”
.png.webp)
.png.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | pet. 17.07.26. | 15:00
Marin Leovac u razgovoru za Germanijak osvrnuo se na završetak karijere, odlazak iz Austrije i Dinama, razdoblje u Rijeci i Osijeku te razloge zbog kojih je nakon igračke priče odlučio ostati uz nogomet i posvetiti se obitelji.
S posljednjim zviždukom lanjskog HNL-a digao je sidro. Nije to bila odluka od jučer, nego tiha priprema koja je trajala mjesecima. Sudbina je, kako to već voli, režirala da Marin Leovac posljednje minute odradi protiv svog Dinama. I to na Maksimiru. Na svom terenu, ali ovaj put – kao gost vlastite priče.
Emocija je bila jaka. Na tribinama obitelj, dvadesetak prijatelja, ljudi koji su bili uz njega tijekom cijele karijere.
“Došli su od svugdje. Iz Beča, BiH, Hrvatske...”, javio se Leovac nakon što je, kako kaže, PTSP od kopački odradio svoje.
I napokon – dugo, toplo ljeto. Ono koje profesionalni nogometaši upoznaju tek kad zaključe aktivnu karijeru. Uhvatili smo ga na Murteru, njegovoj ljetnoj bazi.
“Lijepo je biti na moru i ne gledati stalno kalendar kada počinju pripreme. Mogu se konačno opustiti, iako još nije sve sjelo.”
A nije ni čudo. Iza njega je 37 ljeta, ali tijelo nije slalo signale za uzbunu.
“Fizički sam se osjećao odlično, mogao sam komotno još jednu sezonu bez problema, možda i dvije. Ali u glavi sam prelomio. Negdje oko Božića. Kad to riješiš sam sa sobom – onda je gotovo.”
Priča počinje tamo gdje mnoge priče s ovih krajeva počinju – u ratnim godinama. Jajce kao početna točka, Austrija kao utočište. Otac je tamo radio, obitelj se sklonila, a lopta je postala univerzalni jezik. Od seoskih travnjaka do Austrije iz Beča, od njihove akademije do Lige prvaka. Ali uvijek s blagim osjećajem da si – drugi.
“To je tako. Četiri godine sam bio dio prve momčadi, ali uvijek nekako druga opcija. Iako sam osjećao da sam bolji - uvijek je netko domaći dobio prednost i priliku. Čekao sam, naoružao se strpljenjem a kada sam vidio da se stvari neće promijeniti - odlučio sam preuzeti sudbinu u svoje ruke”.
Pojavila se Rijeka, odnosno Mance koji je uz Srećka Juričića bio zadužen za sportsku politiku kluba s Kvarnera.
“Nisam znao puno, ali raspitao sam se kod nekih igrača i čuo samo lijepe stvari. O projektu, o Miškoviću i njegovoj ambiciji, planovima. Nije me trebalo puno nagovarati”.
Kvarner je bio uvod u nešto veće. Europa, taj Stuttgart, pa reprezentacija. London, Argentina, dres koji se ne broji po nastupima nego po težini.
“Imam pet utakmica za reprezentaciju. Nije puno, ali neki nemaju nijednu. Da je bila jedna – bio bih sretan čovjek.”
Adam Davy/PIXSELLOnda raskrižje. Dinamo ili PAOK. Srce ili karijera.
“Tudor me zvao u PAOK i praktički smo sve dogovorili. I onda me Mamić zove u Dinamo i stavi u veliku dvojbu. No, dao sam riječ Grcima i otišao sam u Solun. Uživao sam tamo. Uzeli smo Kup nakon 35 godina. To je bio okidač za kasnije uspjehe”.
Pitamo ga kakav je Igor Tudor kao trener.
“Sjajan. Odmah se vidjelo da ima u sebi gard i znanje trenera za velike stvari. Točno zna što želi od momčadi i način kako da to dobije. Uostalom, njegova karijera dovoljno govori o kakvom je treneru riječ”.
Sudbina ima smisao za ironiju. Dinamo ga je čekao. Bjelica je nazvao.
“Rekao sam mu da dolazim pješke u Maksimir ako treba.”
I došao je u možda najljepši Dinamo moderne ere. Momčad koja je vjerovala sebi i razbijala komplekse.
“Kakva ekipa, kakva energija... Nikad se nisam osjećao bolje.”
Tri i pol godine kasnije – rez bez objašnjenja.
“Ni danas ne znam zašto. Nitko mi ništa nije rekao. A bio sam spreman i na klupu, da budem rezervna opcija, da učim nekoga...”
Osijek je postao druga mladost. Momčad koja je disala za naslov do posljednjeg kola.
“Sitnice su odlučile. Ali bila je to najveća sezona kluba.”
Imao je ugovor koji bi se automatski produžio sa 60 posto nastupa. Međutim, minute su se naglo spuštale i Leovac je iskusno procijenio kako to više nije to.
“Otišao je Neno, osjetilo se da klub nije na istoj razini. Upisao sam trenersku licencu i sve me vuklo na povratak u Zagreb. Šikić mi je ponudio korektne uvjete i otišao sam na Kajzericu. OK, da sam čekao - mogao sam dobiti i nešto vani ali obitelj je prevagnula”.
Danas puni baterije. I čeka. Ima A licencu i ne traži savršenu priliku, nego onu pravu.
“Možda kao prvi trener, možda u nekom stožeru za početak. Nogomet mi je dao sve. Ne vidim se nigdje drugdje.”
A prezime Leovac neće još s travnjaka. Jedan sin je u Zagreb Cityju, drugi u Dinamu.
“Prenio sam im emociju prema nogometu, valjda je nešto i u genima. Neka uživaju. Ako su oni sretni s loptom, ja sam još sretniji zbog njih. Sada imam napokon priliku posvetiti im se na način na koji to zaslužuju i nadoknaditi sve što sam propustio”, zaključio je Marin Leovac.