Malim koracima se daleko stigne

U američkoj sportskoj terminologiji često se povlači svojevrsna sintagma ‘game won by coaching’. Najčešće ju sportski novinari koriste kad se sudare dva trenera približnih kvaliteta, a pobjedu ne odnese favorizirana momčad. Nešto slično dogodilo se ove nedjelje na Poljudu.

20. kolo HNL-a jučer su zaključili Hajduk i Rijeka. Gosti su slavili, čisto i zasluženo, usprkos katastrofalnim vremenskim uvjetima i činjenici da im nitko nije davao praktički nikakve šanse prije same utakmice. Gosti su slavili, čisto i zasluženo, baš kao što su to radili većim dijelom prošlog desetljeća. Gosti su slavili, čisto i zasluženo, u inat svim diskutabilnim odlukama koje nisu išle u njihovu korist, provjerama i ne provjerama, raznoraznim lupetanjima od kojekakvih nogometnih ‘znalaca’ koji su si dali oduška na društvenim mrežama. Gosti su slavili, čisto i zasluženo, jer su bili bolji, gladniji i hrabriji. I to je jedina i prava istina ovog Jadranskog derbija.

Sergej Jakirović nadmudrio je Ivana Leku. Iako to on sam nikada neće reći, jer to pravi lideri ne rade, ova pobjeda je prvotno njegova, a tek onda od svih ostalih. Nije mijenjao ono što je u uigravao dva mjeseca, već je samo malo drugačije presložio kockice kako je smatrao da će biti najčvršće. Jedino iznenađenje u početnih 11 bio je Ivan Smolčić, a stasiti Ličanin trenerovo je povjerenje itekako opravdao. Ne znači to da Jakirović ne vjeruje Grgiću, već je bio svjesniji da su mu u Jadranskom debiju Smolčićeve kvalitete puno potrebnije. Po potrebi, Ivan je funkcionirao kao treći stoper, zatim je bio dodatna snaga Rijeke u skok igri, a uz sve to je defenzivno odgovorniji, odnosno znalo se kako se neće ‘zaboraviti’ i kao prirodno desno krilo Grgić ‘odlutati’ prema naprijed što bi onda Hajduk mogao kazniti. Predviđalo se da bi mogao od prve minute zaigrati Banda, ali Jakirović je procijenio da mu trebaju i Janković, i Marin, i Hodža, i Selahi. Banda je zapravo bio idealan tip igrača za ovu ‘radnu’ utakmicu, ali Jakirović se nijednog od svojih prvotimaca nije htio odreći. I bio je u pravu.

Sedam dana prije ogleda protiv Rijeke, Hajduk je teško poražen od Istre 1961 u Puli, a u tom ogledu je Gonzalo Garcia nadigrao Ivana Leku. Novi trener Hajduka stigao je na Poljud s velikim očekivanjima, njegova se stručnost i znanje ne propitkuju ni nakon drugog teškog poraza, ali njegova odlučnost – ili bolje rečeno tvrdoglavost – da igra u sustavu za koje trenutno nema igrače koštala ga je šest bodova u razmaku od sedam dana. Kad je dolazio, s predsjednikom je, osim uvjeta, vjerojatno dogovorio i tip pojačanja kakav će mu biti omogućen, ali na Poljudu, izuzev dolaska Benrahoua, je već neko vrijeme bonaca. Jakirović je to osjetio, sa svojim suradnicima analizirao protivnika te ga onda u potpunosti nadigrao. Iako je, barem na papiru, njegova momčad 'slabija'. Ali, to je to, 'game won by coaching'…

Luda završnica na Poljudu: Labrović junak Rijeke, obranio Livaji penal u sudačkoj nadoknadi, vraćaju se kući s tri boda

OCJENE - Rijeka: Maestralni kapetan Labrović, profesorska priprema Jakirovića i Prince Poljuda Ampem

Jakirović: „Prvi penal mi je bio sumnjiv pa sam htio da se to pogleda, sve što ovdje uzmeš dobro je“

Hajduk ovakav ne može biti prvak ni dogodine ako se ne povuku pravovremeni potezi

Nije se Jakirović išao povlačiti, nije krenuo s petoricom u posljednjoj liniji i nije Hajduku dopustio da kontrolira utakmicu. Njegova je momčad išla 'muški poginuti'. Kako se ono kaže: ili ću ja tebe, ili ćeš ti mene, ali odstupanja od one primarne ideje nije bilo. A takav način razmišljanja, takav gard, takav karakter… To je ono za čime je Rijeka vapila.

Hajduk kao klub zaslužuje poštovanje i to se nikada neće promijeniti. Ali, zaslužuje ga i Rijeka. Poruka koju je poslao Jakirović, i to ne samo svojoj momčadi, već i cijeloj nogometnoj javnosti, je fenomenalna. Rijeka će biti svoja, igrati svoj nogomet, težnja će biti na nadigravanju, a ne na prilagođavanju drugome. Pa čak ni onom koji je, ponavljamo, na papiru bolji. Ideja je bila jasna, a njegovi 'psi' su gladni.

Nediljko Labrović odigrao je ponajbolju (ako ne i najbolju) utakmicu otkako je stigao na Kvarner. Bio je miran, siguran, odisao je samopouzdanjem, a sve to je prenio i na momčad. Emir Dilaver je Livaju strpao u džep, Veldin Hodža i Lindon Selahi su bili na motoru, Ivan Smolčić je pokazao kako se na njega može računati, a u vrhu napada je neumorno radio mladi Matija Frigan koji malim, ali sigurnim koracima postaje simbol ove nove Rijeke. Nije Frigan tehnički najbolji napadač kojeg je Rijeka imala, nije najbrži, a ni najsnažniji, ali zato najbolje ocrtava mentalitet jednog Riječanina. Ide, grize, ne staje. Kao pas koji te uhvati za nogavicu i onda ne pušta. Zato ga vole na Kvarneru i zato ima ogromno povjerenje svih u klubu.

Bura je ove nedjelje bila neumoljiva u Splitu te je baš ona 'najzaslužnija' zašto uživanja u ljepoti nije bilo. Ali, znamo svi, derbiji se ne igraju, već se pobjeđuju. Ovakvi vremenski uvjeti više su odgovarali Riječanima, oni puno bolje znaju funkcionirati kad je vani nevera. Kad grmi i kad sijeva…

Ova pobjeda mora biti dodatni vjetar u leđa svima u klubu. Kako su od prvog do zadnjeg morali skupiti glave i prionuti poslu nakon katastrofalnog prvog dijela sezone, sada također svi moraju još više 'zapeti' i nastaviti onako kako su krenuli. Promjene su se dogodile na svim klupskim razinama, a iako je još uvijek rano za zaključke, prve impresije su da su iste itekako plodonosne. Dalek je put do ostvarenja ovosezonskog cilja, ali… Malim koracima se daleko stigne.