Ljubojevićev put od zvijezda do Trnja: Nakon karijere ne želim besposličariti

Šira domaća javnost našeg sugovornika upoznala je 19. kolovoza sada već daleke 2003. Hrvatska U-21 reprezentacija igrala je na „pokojnom“ Upton Parku protiv vršnjaka iz Engleske i razbila Gordi Albion s 3:0! Igračem utakmice proglašen je tada 20-godišnji Goran Ljubojević koji je zabio dva gola. Kakva li je samo to perspektivna momčad bila! Na vratima Tomislav Vranjić, stoperi Mario Lučić, Dino Drpić i Vedran Ješe, bekovi Marijan Buljat i Danijel Pranjić, veza Mario Carević i Ante Tomić, ispred njih Niko Kranjčar, a u samoj špici Ljubojević i Sandro Klić (kojega je kasnije zamijenio Dario Zahora).  

Ubrzo je maltene cijela ova generacija završila u Dinamu u kojem je već igrao Eduardo da Silva, a na proljeće im se pridružio i Luka Modrić iz Zaprešića. Kao najveće pojačanje tog ljeta predstavljen je upravo mladi Ljubojević, rođen i doveden iz matičnog mu Osijeka. Smatralo ga se nasljednikom Davora Šukera, Gorana Vlaovića i Igora Cvitanovića - plavih centarfora koji su Gradski Vrt zamijenili Maksimirom i kasnije ostvarili blistavu nogometnu karijeru.

Ljubojević je postao najplaćeniji igrač Dinama, a to je očito u momčadi punoj mladih „faca“ nekima predstavljao veliki problem. Pritisak u Dinamu bio je veliki, momčad mlada i neuigrana, a Zdravko Mamić je mijenjao trenere kao na traci (što iz današnje perspektive ne izaziva ni najmanje čuđenje).

Te sezone Dinamo je završio u „Ligi za bedaka“ nakon koje je na klupu sjeo pokojni i među navijačima uvijek omiljeni Josip Kuže. Dinamo je tada igrao lijep, atraktivan i dominantan nogomet u kojem za Ljubojevića nije bilo mjesta. Plavi napad predvodili su Eduardo i Ivan Bošnjak, a koliko je Mamić računao na mladog Osječanina pokazao je na zimu kada je doveo Andersona Costu za milijun dolara.

Sljedeća sezona za Ljubojevića je počela odlično. U uzvratnoj utakmici 2. kola kvalifikacija za Ligu prvaka Ekranasu iz Panjevežisa je na Maksimiru utrpao hat-trick. No ubrzo je ipak shvatio kako u Dinamu neće dobiti priliku u startnih 11 te je prvo poslan na posudbu u švicarski St.Gallen, a na ljeto transferiran u belgijski Genk.

U prvoj sezoni zabio je odličnih 11 golova za belgijski sastav, no, nakon što je ušao u formu sljedeće sezone dogodilo mu se puknuće križnog ligamenta nakon čega se mladi i perspektivni napadač nikada nije vratio na prijašnju razinu.

Ljubojević je nakon toga igrao za klubove iz čak šest zemalja. Uz ranije spomenute Hrvatsku, Švicarsku i Belgiju, Ljubojević je još okusio prvoligaški nogomet u Švedskoj, Rumunjskoj, Iranu, Singapuru i Indoneziji, da bi se prije godinu dana vratio u ambicioznog trećeligaša Vinogradar.

U Mladini je popularni Ljubo u kalendarskoj godini zabio čak 23 gola, doveo Vinogradar na vrh treće lige, no do kraja sezone nastupat će za trećeplasirano Trnje koje ima pet bodova zaostatka.  

„Glavni razlog mojeg prelaska u Trnje bilo je neslaganje s gazdom Vinogradara Ivom Rubinićem. Trnje je ambiciozan prvoligaš koji je, koliko znam, jedini uz Vinogradar predao papire za igranje 2.HNL. Vjerujem da imamo veliku šansu plasirati se u viši rang. Bit će teško, ali dat ćemo sve od sebe da ostvarimo taj uspjeh“, odlučan je Ljubojević.

Trnje će 33-godišnjem Osječaninu biti 12. klub u karijeri. Je li i posljednji?

„Moram reći kako je 99 posto ovo moja zadnja polusezona u karijeri. Imam neke poslove u Zagrebu koje moram riješiti i zato sam odlučio doći u Trnje. Ali, gotovo sigurno na ljeto prekidam karijeru“.

Jedan od tih poslova je i završavanje fakulteta za sportski menadžment u Danskoj  kojeg je Ljubojević upisao uz pomoć Hrvatskog nogometnog sindikata kojeg vode Mario Jurić i Dario Šimić. Ljubojević je jedan od rijetkih nogometaša koji uz aktivno igranje završava studij. Zanimalo nas je koliko je nogometašu teško uskladiti nogometne i fakultetske obveze?

„Fakultet u Danskoj napravljen je po principu da se nogometašima omogući studiranje uz njihove nogometne i profesionalne obveze. Radi se o stopostotnom online studiju koji je prilagođen sportašima kako bismo se istovremeno mogli baviti nogometom i studiranjem. Jedino što je potrebno je jako puno volje, učenja i pisanja projekata“.

I sam Ljubojević je dijete akademski obrazovanih roditelja.

„Fakultet sam odlučio upisati jer sam želio u životu napraviti nešto više, osim toga što sam nogometaš. Smatrao sam da imam više znanja i kapaciteta od toga da samo igram nogomet“.

Osim studija i još uvijek aktivnog igranja, Ljubojević polaže licencu za trenera B kategorije. Čime bi se konkretno želio baviti nakon što objesiš kopačke o klin? Možda kakva funkcija u matičnom NK Osijeku ili pak nekom od drugih prvoligaša? Predsjednik Hajduka Ivan Kos je tvoj sugrađanin i poznanik...

„Nakon karijere svakako želim raditi u sportskom menadžmentu. Iako završavam licencu za trenera, ne vidim se u toj ulozi jer ona zahtjeva puno seljakanja, a u posljednjih 12 godina sam se previše selio po svijetu. Želio bih živjeti u svojem Osijeku, u kojem, pak, gospodarska i ekonomska situacija nije najbolja. NK Osijek s druge strane trenutno funkcionira na visokoj razini i s klubom imam dobre odnose. Moji prijatelji Petar Krpan i Marko Babić imaju svoju akademiju, tako da mi se i tamo otvara mogućnost za kvalitetan rad. Imam viziju da jednoga dana radim u sportskom kolektivu, ali kratkoročno nemam još ništa u vidu. Sigurno je jedino da ću nakon karijere nešto raditi. Ne želim biti besposličar“.

U sklopu studija morao si odraditi praksu u jednom sportskom kolektivu. Odabrao si popularni zagrebački futsal klub Futsal Dinamo. Što si konkretno radio za klub?

„Futsal Dinamo sam izabrao jer mi se jako sviđa kako je nastao i po kojem principu funkcionira. Članovi na demokratskim izborima biraju predsjednika koji onda sa svojim ljudima upravlja klubom kroz mandat od četiri godine. Radi se o socios modelu po kojem funkcioniraju i nogometni giganti kao što su Barcelona, Real i Bayern. U takvom modelu nema privatnih interesa koji sve ovo vrijeme, posljednjih 20 do 25 godina koče naš sport i našu zemlju. Tako da mi se kod Futsal Dinama sviđa sve. Uprava kluba, navijači... Na temu Futsal Dinama upravo pišem i diplomski rad. No, imam i jednu zamjerku. Iako klub cijelo vrijeme na službenim stranicama i kanalima ističe kako im je misija i vizija povezati se sa svim Dinamovcima, čini mi se kako u praksi premalo rade na privlačenju takozvanih „običnih“ navijača, roditelja s djecom. Mislim da se klub treba izbrendirati kao klub svih Dinamovaca, jer nije dovoljno imati samo najvatrenije navijače na tribinama, Bad Blue Boyse.  Upravo sam u tom segmentu pomagao klubu koji je već implementirao neke moje ideje kako bi se približio najmlađoj populaciji“.

Vratimo se na nogomet. Igrao si u puno liga i država diljem svijeta. U zapadnoj, sjevernoj i istočnoj Europi, u bliskoj, ali i dalekoj Aziji. Kako bi usporedio organiziranost hrvatskih i azijskih prvenstava i koja je razlika između kvalitete nogometa u njima i 3.HNL u kojoj trenutno igraš?

„Vrlo je teško uspoređivati Iran, Indoneziju i Singapur. Iran je vrhunska liga, al pari našoj Prvoj ligi, možda čak i jača, što nije nikakvo čudo budući da Iran često sudjeluje na Svjetskim prvenstvima s 90 posto igrača iz domaće lige koja je jedna od najjačih u Aziji.  Organiziranost lige je ok, u rangu naše Prve lige. Singapur je grad tipa New York u kojem je nogomet nebitan, a u zadnjih deset godina i potpuno nezanimljiv. Igra se više kako bi lokalno stanovništvo imalo još jednu vrstu zabave. Nažalost i kvaliteta lige je jako loša.  U Indoneziji su neki klubovi, rekao bih, u rangu donjeg doma naše Prve lige, a neki u rangu Druge. No, tamo je, za razliku od Singapura, totalna zaluđenost nogometom. Stadioni znaju biti krcati, atmosfera je nevjerojatna. Država ima 250 milijuna ljudi, a nogomet se nevjerojatno prati. U svakoj od tih država bilo mi je jako lijepo, svaka je imala nešto posebno za ponuditi. Što se tiče kvalitete naše treće lige, usporedio bih je sa singapurskom“, rekao nam je za kraj Ljubojević.

Piše: Niko Rukavina

(Foto: Pixsell, Facebook)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!