Livaković za Germanijak: “Fener me oduševio dočekom i karakterom momčadi. Dinamo? Valjda nisam rekao zadnju u tom dresu”

U Istanbulu računajte na dvije stvari; taksisti će iskoristiti svaku priliku da vas prevare ali sva gorčina pada u vodu kada vidite taj čudesni spoj Europe i Azije na mitskom Bosporu. Svjetska metropola ima svoj ritam, pravila i posebnosti. Službeno ih je oko 19 milijuna, domaćini će na tu brojku dodati još pet. Puno kultura, vjera i nacija. I presedana… Ispred hotela u kojem smo odsjeli - dva bijesna automobila, jedan iz Rusije drugi s ukrajinskim tablicama!

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Novi aerodrom dislociran je od samog grada, treba tri dana jahanja do Taksima a odatle smo se lako prebacili na azijsku stranu Istanbula; gdje sve odiše Fenerbahçeom! U nedjelju su dobili Antalyaspor 3-2, imaju četiri pobjede u nizu i sve je kako treba biti. Nama je ta pobjeda bila nešto bitnija zbog debija Dominika Livakovića s kojim smo dogovorili “čvenk” u ponedjeljak navečer. Vratar Vatrenih polako se snalazi u velikom gradu.

“Znao sam da idem u metropolu, velik grad. No, ovo je iznad svih očekivanja”, priznaje Dominik Livaković koji ima tu sreću da mu je pri ruci - Abi!

Riječ je o jednom “našem” koji je rođen u Istanbulu. Radio je s Domagojem Vidom pa je po preporuci stigao kod Dominika Livakovića. I oduševio. I njega i nas… Ajmo reći da nema zadatka koji Abi neće besprijekorno odraditi a imati takvog čovjeka u gradu poput Istanbula je ravno zgoditku na lotu!

Sjeli smo na večeru u talijanski restoran. Izbor je bio jednostavan jer je riječ o restoranu koji je malo dislociran od javnosti i nudi privatnost. A to je na posebnoj cijeni kada igraš u Fenerbahçeu.

“Večeras ćemo se malo družiti, sutra ćemo odraditi intervju”, zamolio je Livaković. Nismo proturječili. Sjedili smo tako i pričali. O svemu. Feneru prije svega, potom o reprezentaciji a posebno o Dinamu. Pored nas prolazili su njegovi suigrači. Zajedničko im je bilo da svi nose šilterice kako se barem donekle zamaskirali.

Odjednom se pojavio i Edin Džeko sa suprugom Amrom. Iako smo, spremajući se za turneju po Turskoj, tražili neki našim kanalima prolaz do Džeke, nailazili smo na zid.

“Odličan je momak, moj brat ali ne želi pričati za medije”, rekao nam je Marjan Mijajlović, zajednički prijatelj i autor čuvenog nadimka “dijamant” koji se veže uz Edina Džeku. Ipak, probali smo iskoristiti priliku kada se već nudi…

“Dobro je rekao Maki. Ne pričam za medije, ima tome par godina”, rekao nam je Džeko. I na tome je ostalo. Nismo inzistirali jer smo ionako stigli u Istanbul prvenstveno zbog Dominika Livakovića.

Dan kasnije sjedimo u rezidencijalnoj četvrti Istanbula u koju se može ući isključivo po pozivu.

“Polako se privikavam. Znao sam da je velik grad, ali tek kada dođeš shvatiš svu veličinu Istanbula. Debitirao sam u nedjelju, probio sam led i sada želim što prije usvojiti neku rutinu i posvetiti se nogometu”, priča nam Dominik Livaković koji je cijelo ljeta bio žudnja azijskog dijela Istanbula. Navijači su ga obasipali porukama, pratili svaki njegov korak, svaku objavu na društvenim mrežama. Kada je napokon stigao i stavio potpis na pet godina vjernosti Feneru, svi skupa su odahnuli…

“Vidi, prvi kontakt je bio još tamo u svibnju, prije početka prijelaznog roka. Zvao me predsjednik Ali Koc i na video poziv prenio želju da dođem u Fenerbahçe. Odmah mi je bila zanimljiva pomisao jer znamo svi skupa o kakvom klubu je riječ, kakvim navijačima. Fener je religija u Turskoj. Međutim, znali su da imam ugovor s Dinamom i da je Maksimir jedina adresa”, otkriva nam Livaković koji je do realizacije transfera čekao skoro četiri mjeseca. U međuvremenu je završio prvenstvo s Dinamom, počeo novo. Krenuo u europske kvalifikacije, s reprezentacijom odradio završni turnir Lige nacija u Rotterdamu. Ljeto se bližilo kraju, situacija je i dalje bila nedefinirana.

“Nije bilo do mene. Dinamo me htio zadržati što duže, barem do kraja kvalifikacija. Pa znamo da je to uobičajeno za Dinamo. Na kraju je tako i bilo. Kada su mi javili da su se klubovi dogovorili, sve ostalo je bilo lako. Spremio sam stvari, otišao do Maksimira pozdraviti svoje i sjeo na avion koji su poslali po mene”.

Dominik Livaković plaćen je sedam milijuna eura plus određeni bonusi. I to je bio dogovor dvaju klubova. Postaviti Livakoviću pitanje zašto je bilo ispod klauzule bilo bi adresirati ga na pogrešnu adresu. Radije smo se prebacili na aktualnosti… Debi u nedjelju je prošao dobro. Iako puca od iskustva, priznaje da mu nije bilo lako.

“To je novo poglavlje u karijeri za mene. Sedam godina sam izlazio na zagrijavanje kao igrač Dinama i sada odjednom promjena. Rekli su mi kakva je tu atmosfera, pripremali su me ali ne mogu ti riječima opisati tu atmosferu. To je iznad svih očekivanja bilo kada sam istrčao na stadion. Bio sam impresioniran nekoliko trenutaka, naježio sam se slušajući navijače kako me pozdravljaju. Sama utakmica bila je nešto teža nego što smo očekivali, ali tri boda su najbitnija”, prvi su dojmovi s terena.

Činjenica da ga je Fenerbahçe bio spreman toliko dugo čekati samo je olakšala Livakoviću izbor. Imao je nekoliko ozbiljnih ponuda, ali ta želja Fenera i ozbiljnost koju su pokazali bila je kap koja je prelila čašu odluke.

“Pa razmišljao sam čistom logikom. Ako su mi od početka dali do znanja koliko me žele, potom čekali par mjeseci jer je i Dinamu bilo bitno da me ima u kvalifikacijama, onda to i meni nešto sugerira. Normalno je da čovjek ide tamo gdje ga žele, ja sam otišao u Fenerbahçe i nisam pogriješio. Siguran sam da će ovo biti lijepa priča i veselim se svemu onome što je ispred mene”.

Uvodne dane olakšala je činjenica da su Livija dočekala topla dobrodošlica na svim razinama kluba. Od predsjednika Ali Koca, trenera Ismaila Kartala pa do suigrača u svlačionici. Edin Džeko odmah je napravio grupu na WhatsAppu u kojoj su on, Livi, Dušan Tadić koji je stigao iz Ajaxa te slovenski reprezentativac Miha Zajc.

“Mali znak pažnje koji puno znači. Iskreno, nisam znao nikog osobno a već su me prihvatili. Ono što me posebno dojmio je taj njihov odnos prema nogometu. Silno su posvećeni treningu i pripremama za utakmice pa zato valjda traju toliko dugo. Nas tri smo sada stigli, Zajc je tu već par godina. I domaći igrači su me sjajno primili i posebno im se zahvaljujem na tome”, naglasio je Livaković koji će na spomen uvjeta u kojima egzistira Fenerbahçe samo kimnuti glavom:

“Top. Vidi se da ne štede na ničem kada je nogomet i prva momčad u pitanju. Imamo apsolutno sve što nam je potrebno da se možemo koncentrirati samo na treninge i utakmice. Trenutno sam još u hotelu, supruga Helena i ja odabrali smo stan u kojem ćemo živjeti i čekam da se preselimo”.

Ono što će Livaković posebno istaknuti je taj karakter koji je zatekao u Fenerbahçeu. Od prvog treninga dojmila ga je ta karakterna komponenta na koju je Livaković navikao u Maksimiru.

“To je jako bitno. Puno toga u Dinamu što smo napravili, te velike rezultate u Europi, ne bi sigurno napravili da nismo imali jak karakter u svlačionici a to je ono što sam osjetio ovdje. Godine u Maksimiru su me naučile da je to nekako najbitnije. Kvaliteta je ono što se smatra pod normalnim u velikim klubovima, ali moraš imati oko sebe ljude koji su spremni na sve. Ono što sam ostavio u svlačionici Maksimira, zatekao sam ovdje”.

U odluci oko izbora kluba svakako je pomogao i savjet Luke Modrića.

“Pitao sam Luku što misli i rekao mi je za Fener da je to dobra opcija, velik klub u kojem ću igrati svaki tjedan na visokoj razini. I to mi je pomoglo pri odluci, ali ponavljam, najviše me dojmila i privukla ta želja koju sam vidio kod Fenera da me želi imati u svojim redovima”.

Ambicije Fenerbahçea uvijek su velike. Klub s najviše navijača u Turskoj priznaje samo prva mjesta i naslove. U svim sportovima, najviše dakako u nogometu. No, ono što je posebno na cijeni je ta odanost. Ako u Turskoj prepoznaju iskrenost i odanost kada su u pitanje klupske boje - kupio si ih za cijeli život. Recimo, u razgovoru s navijačima Fenerbahçea u dva, tri dana boravka u Istanbulu, gotovo svi su stavili u prvi plan Livijevu odanost Dinamu i da je to nešto što od njega očekuju u Istanbulu.

“Čini mi se da cijene taj detalj da sam ostao uz Dinamo praktički do kraja kvalifikacija. Imali su razumijevanja. Znam da su bili nestrpljivi, ali tako je ispalo”.

Zanimljivo, bila je opcija da se Livaković oprosti od Dinama na domaćoj utakmici protiv Sparte iz Praga. Bila je to ideja o kojoj se ozbiljno razmišljalo ali na koncu je presudio razum. Turci su poslali privatni avion i priča je završila.

“Možda mi nedostaje taj zadnji pozdrav na Maksimiru, da sam izašao pred navijače ali tako je ispalo. No, moram se i ovim putem zahvaliti svima na oproštaju koji je izazvao u meni takvu emociju kakvu nisam niti znao da postoji. Onaj video, potom poruke kluba, suigrača, navijača… To je nešto što će me izgraditi kao čovjeka i vječno ostati u meni. Hvala im od srca na svemu tome”.

Naravno da je Dinamo nezaobilazna tema. Dominik Livaković i Dino Perić bili su najstariji stanovnici svlačionice prve momčadi po stažu. Puno toga je prošao s klubom iz Maksimira. Puno trofeja, slavlja, euforije. Razbijali su prokletstva, bacali na koljena europske velikane… Pitamo ga za najdražu utakmicu u dresu Dinama.

“A znamo svi da je to Tottenham. To je bila kulminacija svega. Cijelo neko veliko razdoblje zaokruženo je izbacivanjem Tottenhama na Maksimiru. I onda taj izlazak ispod zapadne tribine gdje su nas čekali navijači. Mislim da su to neki trenuci koje ću pamtiti čitav život. Znaš, puno toga sam prošao u Dinamu. Svega je tu bilo, ali ne bih bio ispunjen da sam otišao u atmosferi koja je bila ranije; bez tih navijača i sinergije sa igračima. S njima iza sebe sam spoznao kakav je zapravo bio privilegij nositi dres Dinama”, reći će Dominik Livaković koji će za sebe kazati da je rob navika. Voli ponavljati neke rituale tijekom treninga, priprema za utakmicu i na samim utakmicama. Pitamo ga što će mu od toga najviše nedostajati iz Dinama.

“Dobro pitanje”, odgovorio je pa se zamislio…

“Ona navika da ujutro sjednem u auto i odem na stadion. Naizgled nešto beznačajno, ali meni je to bio Svemir. Moj klub, moj grad… Nekad bi se na slobodan dan znao zaputiti tamo samo zato što sam vezan za taj Maksimir. Došao bih, pozdravio te vrijedne ljude koji tamo rade, malo bio u svlačionici, sabrao misli. Baš sam se nekako vezao i za ljude i za prostor. Za instituciju Dinama. I kada me pitaš što mi je bilo najteže za ostaviti, ne mogu pronaći samo jedan odgovor ali recimo taj ritual odlaska na Maksimir pada mi prvo na pamet. U tome je sve”, iskreno nam govori Livaković i usput otkriva da je redovito na vezi sa svojim suigračima iz Maksimira.

“To je bilo tako i kada je Ademi otišao u Kinu. Nije bio dan da se nismo čuli. Okupili smo se mi stariji nakon treninga, pa idemo zvati Akija. I onda s njim priča. Tako je i sada. Dečki se okupe, pa nazovu… Lijepo je to. Ispunjava me”.

Fenerbahçe i Dinamo su u istom europskom natjecanju. I oboje su izgledni kandidati da prođu skupinu. Mogao bi se ždrijeb na proljeće našaliti malo pa spojiti kuglice…

“Gledam svaku utakmicu Dinama i slažem se da fokus treba biti na HNL-u. Nismo dobro ušli, ali sada stvari polako dolaze na svoje. To je primarno za Dinamo i tu trebaju biti pravi što opće ne sumnjam nakon što se vratio Aki i nakon što je Petko ostao. A ovo što me pitaš… Ako je sudbina tako odredila, onda neka se spojimo u finalu”, jasan je Livaković za kojeg smo čuvali pitanje koje su nam navijači Dinama poslali nakon što su čuli da smo skupa u Istanbulu.

Je li Livi odigrao svoju zadnju utakmicu za Dinamo?

“Ma gledaj. Tek sam došao ovdje i nekako mi je besmisleno razmišljati o bilo čemu drugome nego o Feneru. Trenutno mi je samo Fener u fokusu i što prije da se prilagodim na novu sredinu. Znao sam se često uhvatiti u mislima što bi bilo da sam ostao u Dinamu cijelu karijeru i nije mi to bilo nešto strano, ne daj Bože odbojno. Ne bih se bunio, ali sam siguran da bi se cijeli život pitao što bi bilo da nisam probao. Došao sam u velik klub koji iza sebe ima odanu vojsku navijača. Liga je jaka, stadioni vrhunski s još boljom atmosferom. Uz tu slinu želju koju su pokazali da me dovedu, a o čemu smo pričali ranije, mogu zaključiti da nisam pogriješio. Sva moja koncentracija je na Fenerbahçeu, njegov sam vojnik i silno se veselim svemu što me čeka u tom dresu”, rekao je.

Ipak, nije odgovorio na pitanje…

“Ne znam što nosi budućnost, ali imam tih 293 nastupa za Dinamo. Hajdemo reći da imam veliku želju prebaciti brojku od 300. Jednog dana…”, poručio je Dominik Livaković.

Pričali smo još dugo vremena o svemu što se događa. Priznao je da jedva čeka okupljanje reprezentacije i da želi već u listopadu da se plasman u Njemačku stavi “ad acta”. Naravno, iz naše grupe vidi Hrvatsku i Tursku kao putnike na Euro u Njemačku. Pričali smo i o Ademiju i njegovu povratku te o nasljednicima koje je ostavio u Maksimiru.

“Nevistić i Zagorac su najbolje što Dinamo može imati. Treba im dati podršku, stati iza njih i siguran sam da Jakirović neće pogriješiti ako tako napravi. Ponavljam, Dinamo je svoje velike rezultate napravio na jakim karakterima koje ima u svlačionici. Neva i Zagi su ogledni primjer toga”, zaključio je Livaković.

Bližilo se vrijeme za trening. Abi je upalio automobil, spreman na borbu s tim prometom...

“Moramo krenuti, gužva je u Istanbulu”, završio je Livaković. Sljedeći čvenk zakazali smo u studenom kada u Istanbul dolazi Trabzonspor. Bit će to spektakl…