Kucamo na vrata zaboravljenih asova ... Robbieja Fowlera (VIDEO)

Bog i – točka. Ukorijenili su se u Premiershipu i drugi nadimci, ali se čini da nitko za 23 godine nije smislio efektniji od onog koji su navijači Liverpoola prišili Robbieju Fowleru.

Bog!

I to u kakvom trenutku. Sredinom devedesetih, kad je Manchester United s Alexom Fergusonom harao Otokom, pa pokorio Europu, kad se činilo da bi Alan Shearer „u mrežu mogao ubaciti i ormar“ samo kad bi ga uspio šutirati, malo prije nego je Arsene Wenger počeo graditi nepobjedivi Arsenal... Dečko iz grada Beatlesa uselio se u srca publike na Kopu, postao božanstvo u crvenom, a usput osvojio i srca ostalih ljubitelja nogometa diljem planete.

Kop ga pamti po urođenom gol instinktu, raširenim rukama i osmjehu „od uha do uha“ poslije pogodaka, a povijest nogometa, između ostalog, kao potpisnika najbržeg hat-tricka u Premiershipu. Tog 28. kolovoza 1994. na Anfield je stigao Arsenal i proveo se kao bos po trnju, jer je napadač Liverpoola za točno četiri minute i 33 sekunde, ionako nikad veselo lice golmana Davida Seamena učinio još neveselijim (3:0).

„Na tu utakmicu sam najponosniji u karijeri. Samo za jednim žalim: što ne mogu da se sjetim gdje mi je lopta kojom sam postigao hat-trick. Stoji negdje u kući, čuvam i ostale kojima sam davao po tri gola na utakmici, ali je problem što nijednu nisam obilježio. Da sam bio malo pametniji, napisao bih na svakoj datum, ime protivnika i rezultat. Ovako...“, nevoljno sleže ramenima čovjek koji će 9. travnja proslaviti 40. rođendan.

Ako mu je za utjehu, zapisivali su drugi. Devet hat-trickova u karijeri, peto mjesto na vječnoj listi najboljih strijelaca Liverpoola (183 gola), šest trofeja (sve s Crvenima), 30 milijuna funti zarade i – ono što je važnije od statistike i novca  – golovi koji se i danas prepričavaju. A nadavao ih se, posebno Liverpoolovim najvećim protivnicima: Manchester Unitedu i Evertonu. Toliko da, kad su Petera Schmeichela pitali po kom detalju će najviše pamtiti Robbieja Fowlera, legendarni golman 'Crvenih vragova' je obrisao znoj s čela i uz uzdah olakšanja priznao:
„Po onom kad je otišao u mirovinu“.

Fowler je odrastao u kraju grada pod nazivom Toxteth, u kojem je, kažu, vladala velika nezaposlenost. Još kažu da je kao dečkić navijao za Everton, međutim, kad ga je na školskom turniru – ima legenda da je na jednoj utakmici dao 16 golova, mada to nigdje nije dokumentirano – spazio skaut Liverpoola Jim Aspinall život mu se promijenio iz korijena. Napustio je školu u 16, a već u 17. godini debitirao za prvu momčad.  I odmah su ga zavoljeli. Prva utakmica – gol. Druga – pet komada. I to na Anfieldu. Zvijezda je rođena!

Ispod nevinog dječačkog krilo se lice ubojice. Golmana, naravno. Istančan osjećaj za prostor i gol, sjajna suradnja sa Steveom McManamanom, koji mu je gurao lopte sa sredine terena i do tančina izgrađen odnos poštovanja sa Stanom Collymoreom napravili su od Robbieja prvu zvijezdu momčadi i najboljeg strijelca Engleske sredinom devedesetih. Stoji još kao rekord podatak da je tri uzastopne sezone završio s najmanje 30 preciznih hitaca. Bilo bi ih i više da jedne noći 1997. na tadašnjem Highburyju nije pokazao kakav je, pre svega, čovjek.

Opet Arsenal i Liverpool, opet on i David Seamen i čuveni penal koji to nije bio...
„Još na terenu pričao je: sam sam pao, nije me ni taknuo. Čak me i pitao: što da radim, da samo dodam loptu golmanu? Rekao sam mu: šuti budalo, daj gol“, prisjetio se njegov tadašnji suigrač Neil Ruddock detalja koji će obilježiti Robbiejevu karijeru kao sportaša.

Naočigled cijelog svijeta, priznao je da nije prekršaj, nagovarao suca da preinači odluku. Nije vrijedilo, ali se, ima i ta teorija, svojski potrudio da ne savlada Seamena, pa ga je UEFA nagradila priznanjem za fair-play te godine. Ljudski, nema što.

Možda su baš zbog toga navijači Liverpoola kupovali dresove, ali iznad „devetke“ tražili da se umjesto FOWLER odštampa – GOD.

E sad: daleko od toga da je Robi Fowler bio 'cvijeće'. Naplaćao se kazni, sjedao na tribinama i kad nije bio ozlijeđen (a to što su mu ozljede uradile posebna je priča), sve zbog toga što je vodio neku svoju politiku. Pred navijačima Leicestera je „mrtav-hladan“ skinuo šorc, UEFA ga je kaznila jer se na majici ispod dresa slao poruke podrške štrajkačima na dokovima Liverpoola, a za vijeke vjekova pamtit će se njegova dva prijestupa iz proljeća 1999. Najprije se na Stamford Bridgeu podsmijevao Graemeu Le Sauxu, pozivao na seks zaprepaštenog lijevog beka Chelseaja, kojem su u tim trenucima supruga i djeca bili na tribinama, pa je optužen za homofobiju.

A daleko veću buru izazvala je gesta s Merseyside derbija i čuveno „šmrkanje“ gol-aut linije. Originalan odgovor navijačima Evertona (kakve li ironije, njegovog omiljenog kluba iz djetinjstva) na optužbe da se drogira, pa je Robbie odlučio da se – pošto je zatresao protivnički mrežu iz penala – počasti „bijelim“.  To ga je ukupno koštalo šest utakmica pauze, a stvar je postala toliko ozbiljna da je morao da se pojavi na televiziji kako bi objasnio da se samo - šalio!?
„Ljubomorni ljudi šire glasine da se drogiram. Čim ste nogometaš, narod misli da ste automatski glupi, ali tko je toliko glup da uradi nešto što će svi u klubu saznati. Vjerujte mi, da sam ja ili bilo tko drugi iz momčadi koristio opijate, siguran sam da bismo odavno završili na naslovnim stranama tabloida“, pričao je Fowler.

Doduše, ako mu je vjerovati, nevolje je pravio samo na terenu. Tvrdi da, za razliku od Faustina Asprille, nije vodio raskalašan život. Najtežim „prekršajem“ na tom planu smatrao je farbanje kose u „plavo“.
„Bio sam dijete, nikad nisam išao u noćne klubove ili radio stvari za koje ljudi misle da nogometaši rade. Odmah poslije treninga žurio sam kući jer sam znao da se moram spremiti za sljedeće jutro i biti prvi na treningu. Čak i kad sam došao do novca, nastavio sam da se vozim malim us... automobilom. Tako su me roditelji odgojili“, pravdao se.

Jedini problem je bio što mu skoro nitko nije vjerovao. Razlog: krajem devedesetih bio je u vezi s Emmom Bunton, jednom od članica mega popularne grupe Spice Girls. Kako su u to vrijeme i njegove kolege iz Liverpoola (McManaman, Redknapp, James i McAteer) zajedno s njim važili sa seks simbole u očima ženskog svijeta Velike Britanije sve češće su se pojavljivali na stranicama žute štampe, koja ih je zbog sličnosti sa spomenutom grupom krstila Spice Boys. Tako da poruka kako se vozio u nekoj krntiji nije baš doprla do ušiju navijača, svakodnevno zagledanih u naslove i fotografije koje svjedoče kako se oblače i gdje izlaze najveće zvijezde Liverpoola.

Usprkos tome, Fowler je nemilice tresao mreže i njegova karijera je dostigla vrhunac proljeća 2001. Pod komandom Gerarda Houlliera, koji će mu samo nekoliko mjeseci kasnije doći glave, Liverpool je osvojio čak tri trofeja (Liga kup, FA kup i UEFA kup). Plus, osigurao plasman u Ligu prvaka. Činilo se da je Fowler dotakao zvijezde... A onda mu je incident na treningu – rekli smo već da nije cvijeće – kad je nasrnuo na pomoćnog trenera promijenio karijeru. Houllier je stao u zaštitu kolege i praktično otjerao Fowlera iz kluba (u tome je imao pokriće, jer su dobro igrali Owen i Heskey).

Pogađao je on i u Leedsu, ne može se reći da je bio loš ni u Manchester Cityju, ma da ni te epizode, ni kasniji povratak na Anfield na insistiranje Rafe Beniteza, nisu bili plodonosni kao ranije. Mlađi su se potrudili da ga zasjene, stariji vjerovali da će uskrsnuti na mjestu gdje je jedino mogao igrati, ali je poslije jednoznamenkastog broja golova poslije samo jedne sezone odlučio opet otići i ustupi mesto bržim igračima (Kuyt, pa Torres).

Postalo je jasno da više ne može da izdržati premijerligaški tempo. Smucao se po Cardiffu, Blackburnu, nižerazrednom North Queenslandu. Nije vrijedilo. Egzotične destinacije poput Australije i Tajlanda su mu dobrodošle da malo „nabaci ten“, ali ozbiljnog nogometa nije bilo.

Doduše, ovaj vanvremenski junak Liverpoola nije rekao posljednju riječ. Povremeno organizira humanitarne utakmice na kojima, onako bucmast, odigra poneku minutu, a u siječnju je pokrenuo Akademiju za obrazovanje i nogomet koja nosi njegovo ime.  Uči djecu kako da daju golove, ali i kako da istrpe bol.
“Od Tonyja Adamsa i Martina Keowna (svojevremeno stoperski tandem Arsenala) sam na jednoj utakmici dobio toliko batina koliko nisam za cijelo djetinjstvo. A bio sam nestašno dijete”, smije se Robbie Fowler.

Bog.

Piše: Aleksandar Joksić/MozzartSport

(FOTO: Action images)