Kucamo na vrata zaboravljenih asova ... Carlos Valderrama (VIDEO)
Vrijeme Čitanja: 6min | pet. 13.03.15. | 15:05
“Bio je toliko talentiran da smo loptu - u trenucima kada nismo znali što ćemo s njom – uvijek gurali njemu u noge. Naprosto, znali smo da je neće izgubiti. Često bi se događalo da onda on s njom uradi nešto o čemu smo svi ostali mogli samo da sanjati“
Izgledao je kao klaun s tom frizurom. Ali onima koji su se tijekom njegove 22-godišnje karijere nalazili preko puta Carlosa Valderrame ta čudnovata pojava nije bila nimalo smiješna. El Pibe je imao sve ono što treba krasiti tipičnog južnoameričkog asa. Tehniku, izraženu crtu vođe, stav i prije svega vic u igri zbog kojeg su ga ljubitelji bubamare obožavali. A i taj ’žbun’ je pomagao. Jednostavno ga niste mogli ne primijetiti. I to gromko ime - Carlos Valderrama. Ikona južnoameričkog nogometa.
S ponosom je na tri svjetska prvenstva nosio kapetansku traku Kolumbije, zapamćen je kao jedna od najboljih “desetki“ u povijesti nogometa iako to zapravo nije bio u klasičnom smislu. Playmaker da, ali ne klasična desetka. Ima i onih koji su skloni reći da je njegovo umijeće zapravo preuveličano zbog tog izgleda pop zvijezde i pažnje koju je privlačio taj upečatljivi ’žbun’ na glavi. U Europi se nije proslavio. Za tri godine u Montpellieru i još jednu u Valladolidu osvojio je samo francuski Kup. Kako je to primijetio njegov suigrač iz dana u Ligue 1, sada trener PSG-a Laurent Blanc...
“Nije mu uvijek bilo lako u brzom i žestokom europskom nogometu“, govorio je svojevremeno Blanc, ne zaboravljajući pritom istaknuti prirodne Valderramine kvalitete.
Prije svega osjećaj za “toque“, što je španjolski izraz za igru kratkih pasova – po mogućnosti uz jedan dodir - koja je tek nedavno evoluirala u čuvenu tiki-taku. Ipak, ono što je iznad svega karakteriziralo El Pibea bilo je nešto sasvim drugo. Možda je Zinedine Zidane to radio bolje.
“Bio je toliko talentiran da smo loptu - u trenucima kada nismo znali što ćemo s njom – uvijek gurali njemu u noge. Naprosto, znali smo da je neće izgubiti. Često bi se događalo da onda on s njom uradi nešto o čemu smo svi ostali mogli samo sanjati“.
Naučio je to, kako je sam pričao, na prašnjavim ulicama Pescaita u rodnoj Santa Marti, drugog najstarijeg grada španjolskih konkvistadora u Južnoj Americi. Želio je postati zubar, ali teško je odoljeti zavodljivoj igri u kraju koji je Kolumbiji podario više od 50 reprezentativaca. Tih godina talentirani nogometaši su na Pescaitu nicali kao kruške. Nije Valderrama bio tikva bez korijena. Nogomet su igrala i njegova braća i rođaci, a otac Jaricho je bio profesionalac u Union Magdaleni, kasnije i trener u klubu u kojem je Carlos i počeo profesionalnu karijeru. U kojem je, pošto ga je otac još kao dječaka dovodio na treninge, i zaradio nadimak El Pibe – Dječak.
“Hej, gdje je dječak?“, pitao je Jaricha jednom prilikom tada trener i igrač kluba, Argentinac, Ruben “El Turko“ Deibe. Primilo se. Carlos je postao El Pibe.
Ljeta su prolazila i konačno 1981, 20 godina po Valderraminom rođenju, dječak je debitirao za Union u prvoj ligi Kolumbije. Majica izvučena iz hlačica, štucne spuštene do zglobova. Nije djelovao zaplašeno, ali nije djelovalo ni da će od njega ispasti jedan od, po zvaničnom izboru Fife, 100 najboljih nogometaša u povijesti igre. Te 1981. četiri dana je s ubojicama proveo u zatvoru zbog toga što je udario policajca. Poslije tri godine u Unionu odlazi u Millonarios. Nije se snašao. Samo godinu kasnije nova stanica je Deportivo Cali. Za iste pare za koje ga je Millonarios kupio – za 10.000.000 kolumbijskih pezosa što je u to vrijeme bio ekvivalent sumi od tričavih 25.000 američkih dolara. Kakav posao Deportiva!
U Caliju je Valderrama sreo Bernarda Redina. Zajedno su činili strašan tandem i zajedno se domogli mjesta u reprezentaciji. Na Copa Americi 1987. svijet je upoznao El Pibea. Vodio je četu profesora Francisca Maturana do trećeg mjesta. U polufinalu ga je zaustavio Čile, u borbi za brončanu medalju Valderrama je na kultnom Monumentalu u Buenos Airesu dirigirao pobjedom nad domaćom Argentinom, tada aktualnim svjetskim prvacima s Diegom Armandom Maradonom i Claudiom Caniggiom. Valderrama je proglašen za najboljeg igrača turnira.
“Čarobnjak nogometne inteligencije. On bez gledanja zna gde su mu suigrači. Lopte dijeli kao rukom“, komentirao je legendarni argentinski stručnjak Cesar Luis Menotti, tada već bivši selektor Gaučosa i Barcelone.
Jedan argentinski novinar je napisao...
“Magija na Monumentalu. Nogometnu umjetnost slikao je žuti dres i gusta plava kosa. Mršav, nekad povijen, ruke su visile kao da nisu prikačene za ramena. Izgledao je čudno, ali je s loptom u nogama bio briljantan. Precizan na prvu, u driblingu, u pasu. Tako treba izgledati desetka“.
Bogati Europljani nisu puno čekali - za 2,5 milijuna dolara El Pibe se preselio u Francusku. Pre njega Ernesto Diaz je bio jedini Kolumbijac koji je dobio priliku da se okuša na Starom kontinentu. Igrao je za Standard u belgijskoj drugoj ligi. Ovo je bio sasvim drugi nivo.
U Montpellieru nije sve išlo kao po loju. Valderrama je kupljen usprkos protivljenju trenera Pierrea Mosce. Prvu sezonu Kolumbijac je proveo u ulozi rezerve, bilo je utakmica u kojima nije bio ni u zapisniku. Kod Aimea Jacqueta bilo je tek nešto bolje. Ali je njegov kultni status u Belgiji nastavio da raste. Do Mundijala 1990. El Pibe je zaslužio kapetansku traku. U grupi s Jugoslavijom, Nemačkom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima Kolumbijci su prošli kao jedna od četiri najbolje trećeplasirane ekipe. Zaslugom gola Freddyja Rincona na maestralan i Valderrami tako svojstveno dodavanje u remiju s Njemačkom.
U osmini finala ona čuvena greška nonšalantnog Renea Higuite prokrčila je Kamerunu i Rogeru Milli put do mjesta među osam najboljih. Nitko se nije ljutio. Pobjeđivali su i gubili kao momčad. Maturana im je dozvolio da se igraju fudbala. Zbog toga ih je nacija i obožavala. Ah, kako se samo situacija obrnula četiri godine kasnije. Balon euforije poslije epske pobjede od 5:0 nad Argentinom u ključnoj utakmici kvalifikacija, ponovo na Monumentalu, pukao je na Svjetskom prvenstvu u SAD. Rat s kriminalom bjesnio je u domovini, a igrači nisu ostali imuni.
“Nikada nisam ovako podbacio. Ovo je najtužniji trenutak u mom životu“, iskren je bio Valderrama poslije poraza od SAD koji je raspršio snove o ataku na titulu.
Nekoliko tjedana kasnije kriminalci su ubili Andreasa Escobara, tragičara te utakmice, strijelca čuvenog autogola. Valderrama će još jednom kao kapetan voditi Kolumbiju na planetarnoj smotri, ali više nije bilo isto.
Na klupskom planu je dobio drugu šansu. Ni u Valladolidu mu nisu cvjetale ruže, iako ga je na Pirineje doveo upravo Maturana, tada na klupi tog španjolskog prvoligaša. El Pibeov boravak u Primeri vjerojatno će se ponajviše pamtiti po onoj “razmijeni nježnosti“ s legendom Reala Michelom. Valderraminu reakciju teško je zaboraviti.
Za 500.000 dolara vratio se u Independiente, za duplo veći iznos je 1993. potpisao za Atletico Junior. Potez uprave kluba mnogi su kritizirali. El Pibeu je bilo već 32 godine. Te iste 1993. drugi put u karijeri je proglašen za najboljeg igrača Južne Amerike. Junioru je donio dva naslova prvaka Kolumbije. I za kraj SAD u kojoj je radost fudbala pronosio davno prije Davida Beckhama i Thierryja Henryja. Sa 114 asistencija za Tampu Bay i Colorado i danas je statistički drugi najbolji dodavač MLS lige.
Trenerski kruh nije bio za njega. Probao je u Junioru, ali je odustao kada je nezadovoljan odlukom jednog suca mahao sa 50.000 pezosa aludirajući da je potkupljen. Stoga se zadovoljio radu sa djecom na Floridi. Povremeno radi i kao stručni konzultant na bogatim televizijskim stanicama. Nedavno je čuvenu frizuru skratio. Pre toga je i ofarbao u rozu kako bi skrenuo pažnju na problem raka dojke.
Piše: Dejan Stanković/MozzartSport
(Foto: Action Images)
Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!
