Kucamo na vrata... Georgea Weahe (VIDEO)

Jači od Drogbe, brži od Eto'oa, s tehnikom Yaya Tourea u stanju preći cijelu protivničku momčad i postići gol, bio je i ostao najveći nogometaš kojeg je Afrika podarila. Jedini je igrač s Crnog kontinenta koji se uspio okititi titulom najboljeg na svijetu. Zlatna lopta iz 1995. godine u njegovim rukama nije samo luksuzni nogometni trofej već dokaz pobjede talenta, vjere, odgoja i ostvarenje sna jednog dječaka koji je preživio užase ratom razorene zemlje. George Tawlon Manneh Oppong Ousman Waeh je jedna od najčudesnijih priča u povijesti nogometa. I definitivno nešto najbolje što je svijetu dala nesretna afrička država Liberija.

George Weah je rođen 1966. godine u selu nadomak liberijske prijestolnice Monrovije. Otac mehaničar i majka ulična prodavačica su se razveli kada je bio dječak te krenuli svatko na svoju stranu. U straćari koja ne ispunjava najosnovnije potrebe života, odgojila ga je pobožna baka s još 12 unučadi. Život Georgea Weahe bio je surova borba od kada je potrčao za loptom. S 11 godina je počeo zarađivati prodajući sve što bi našao i skupljajući plastične boce koje je nosio na otpad,. Nogomet je bio jedina radost i olakšanje, ali imati velike nogometne snove u bijednoj Liberiji nije baš najbolji put za dijete koje se bori za goli život.

Kada je imao 13 godina, prisustvovao je jezivom prizoru u susjedstvu u kojem su pripadnici vojne hunte Samuela Doea masakrirale 13 časnika i suradnika ubijenog predsjednika Williama Tolberta. Mali George je, kao i mnogi, očekivao da slijede bolji dani poslije Tolbertove diktature da bi vrlo brzo saznao i osjetio da je u državi počela još gora tiranija.

Nogomet je igrao s krpenjačama po prašini i nije ni slutio gdje će ga ta prelijepa igra na kraju odvesti. Jednostavno, nije bilo normalno da netko iz Liberije napravi pristojnu nogometnu karijeru. Zemlja siromaštva, kriminala, bolesti i korumpiranih političara nije pista s koje uzlijeću sportaši.

Baka koja ga je odgajala mu je bila sve. Njen jedini smisao života je bio da unučad nešto naprave i pobjegnu iz te napaćene zemlje. Zato je pred Georgea i ostalu djecu škola postavljena kao prioritet. Studirao je na strogom muslimanskom koledžu, završio tečaj i zaposlio se kao serviser u jednoj telekomunikacijskoj kompaniji. Nogomet je igrao onako usput... Kao tinejdžer je igrao za amaterske lokalne klubove, ali o nekoj velikoj karijeri nije mogao ni sanjati.

„Svaki slobodan trenutak sam iskoristio za igranje nogometa. Nismo imali ni trenera, zagrijavali smo se na svoju ruku i izmišljali vježbe, a ono palo novca što bi imali za sebe smo stavljali u fond uz kojeg bismo kasnije kupili lopte i opremu“, prisjećao se Weah teških početaka.

I tako je u 20. godini potpisao za Mighty Barrolle, a već poslije 10 utakmica za Invincible Eleven. To su dva najveća kluba u Liberiji, ali su na poluamaterskom nivou. Ipak, mogao je kući donijeti novac od kojeg će se obitelj prehraniti. Zaraditi taj novac od nečeg tako trivijalnog kao što je nogomet u Liberiji – puna kapa. Novi predsjednik Doe je bio ljubitelj nogometa i vrlo brzo je 'snimio' Weahu. Čak je dao novac za odlazak Invinciblea u Brazilu! Epski trenutak za tamošnji nogomet. Ubrzo je Weahu pomovirao u kapetana reprezentacije.

Priča o talentiranom momku koji ima više golova nego utakmica u klubu prešla je granice Liberije, pa je George prvo odigrao nekoliko utakmica za Africa Sports, klub iz Obale Bjelokosti, da bi u jesen 1987. po njega došao čovjek iz kamerunskog Tonnerrea, profesionalnog kluba u kojem je prije igrao čuveni Roger Milla. Weah je eksplodirao u jednoj sezoni za taj klub i netko je u Europi čuo za to. Taj netko će se kasnije ispostaviti kao istinski genij za pronalaženje talenata. Ime mu je Arsene Wenger, kao mlad trener tek je počeo u Monacu.

„Pozvao sam prijatelja u Africi i pitao ga ima li nekog napadača za preporučiti. Javio se nakon par dana i rekao mi za Weahu. Poslao sam nekoga da ga pogleda i povratna informacija je bila da ga moramo što prije dovesti. Bio sam malo skeptičan pa sam pogledao video materijal. Nakon toga smo ga doveli, a platili smo ga 50 tisuća funti“, objašnjavao je Wenger kako je povukao jedan od najboljih poteza karijere.

Monaco je dobio 'suhi talent' do tada neviđenih fizičkih predispozicija, a trebalo je od talenta napraviti modernog nogometaša. Weah je bio visok, brz i imao je sjajan šut. Ali i tehnički nepotkovan i taktički nepismen. Wenger je znao da od takve prirodne sile ne može napraviti golgetera predatora kakvi su u to vrijeme vladali Europom. Počeo je brusiti dijamant i izbrusio centarfora koji je na neki način i dio revolucije u europskom nogometu. Romario, Weah, nešto kasnije i Ronaldo, su bili napadači koji su se osjećali podjednako dobro van šesnaesterca kao i u njemu. Imali su ogroman individualni potencijal i sami sebi stvarali šanse za gol. U vrijeme kada su i nogometni stručnjaci i nogometne analfabete predviđale da će Afrikanci zavladati nogometom, Weah je bio nogometaš koji se pomno promatrao i za njegov uspon se gledalo kao na početak dominacije afričkih nogometaša.

Weah je bio igrač oko kojeg je Wenger stvorio divnu momčad u kojoj su bili sjajna portugalska desetka Barros te mladići Djorkaeff, Petit, Thuram... U ljeto 1991. ova ekstremno talentirana momčad osvaja Kup Francuske pobijedivši u finalu 'Dream team' Marseillesa za koji su igrali Pepe, Papin, Piksi... Sljedeće godine su dogurali do finala Kupa pobjednika kupova gdje ih je zaustavio Alofsov Werder. Weah he posebno blistao u eurokupovima i već tada se upisao u skautske bilježnice bogatijih i jačih europskih klubova.

Poslije sloma Tapijevog Marseillea, u Francuskoj se rađa nova sila. Medijski gigant Canal+ upumpava ogroman novac u PSG koji po Francuskoj počinje kupovati sve što poželi i naravno da u ljeto 1992. uzimaju Georgea Weahu, a već sljedeće godine na Park prinčeva stiže pehar. Weah u tandemu s Ginolom ima ključnu ulogu u uspjesima 'Svetaca', a kao u Monacu, i ovdje blista na europskoj sceni.

U posljednjoj sezoni u dresu PSG-a Weah he bio najbolji strijelac Lige prvaka, a njegov gol protiv Bayerna ostat će upisan u povijest nogometa. Te večeri u studenom gledatelji na legendarnom Olimpijskom stadionu u Münchenu prisustvuju čaroliji. George Weah poput uragana kreće k golu Bayerna ostavljajući pustoš iza sebe. Helmer bespomoćno leži i guta prašinu, Jorginho također, Matthaus pokušava zatvoriti prostor, a mladi Mehmet Scholl se izgubljeno okreće ne znajući gdje je lopta koja u tom trenutku završava u rašljama Olivera Kahna koji bezuspješnom paradom samo dodaje završni ton ovom nogometnom remek djelu.

Gol je uvršten na listu najljepših 60 u izboru UEFA-e, a najluđe je što će Weah ubrzo postići još ljepši. Za klub s kojim u tom trenutku pregovara o transferu...

Milan te sezone posrće u Serie A i vrlo brzo ispada iz trke za naslov s Lippijevim Juventusom. Berlusconi je ljut, ali mu Ariedo Braida šapće na uho da je George Weah igrač koji će sljedeće sezone sve promijeniti. Silvio se razmišlja, a Galliani već tada ima svoju listu na kojoj su Bokšić, Casiraghi i Šuker kao kandidati za dres Rossonore kojima je nužno osvježenje u napadu poslije srceparajuće vijesti da Marco van Basten definitivno više nikada neće igrati nogomet.

Milan i Weah su se tog proljeća susreli ranije nego što su planirali. U polufinalu Lige prvaka. Situacija postaje paklena jer svi pričaju o dolasku najboljeg igrača Parižana u redove sljedećeg rivala, a Berlusconi je čak trijumfalno objavio da je sve završeno?! Canale + sipa otrov u eter i tvrdi da od posla nema ništa, prijeti tužbama Milanu i spominje iznos od 20 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Sve oči uprste su u Weahu uoči dvoboja PSG-a i Milana. Kralj George, kako mu je već tada glasio nadimak u Francuskoj, uspijeva samo jednom doći u šansu u dvije utakmice, a i to mu je čudesnom obranom zaustavio Sebastian Rossi. PSG je eliminiran ukupnim rezultatom 0:3 u jednom od najljepših plesova Dejana Savićevića koji je simultankom začepio usta glasnom Bernandu Lami. Weah je bio pod rafalom kritika i prozivki, ali nije odustao od transfera u Milan.

Tog ljeta je Berlusconi dobro zavukao ruku u džep. Prvo je eksplodirala bomba o dolasku Roberta Biaggija iz Juventusa, a potom je stigao i Weah zbog kojeg su 'pomicane planine' kako bi dobio francuski pasoš jer je Milan imao višak stranaca u momčadi. „Doveli ste mi konobara umjesto nogometaša“, našalio se Fabio Capello kada je pretposljednjeg dana svibnja Weah u bijelom odijelu predstavljen u Milanu.

Dolazi kolovoz i jedna od najtužnijih noći za navijače Milana, ali i svjetski nogomet. Uoči početka prijateljske utakmice s Juventusom, u cipelama, trapericama i kožnoj jakni, posljednji krug oko San Sira otrčao je Marco van Basten kojeg su proklete ozljede poslale u mirovinu.

Najbolja Milanova devetka odlazi u povijest, a iste večeri za Rossonore s brojem devet na leđima debitira Weah. Milan je pobijedio na jedanaesterce, a odlučujući udarac s bijele točke je izveo Weah. Prvi i posljednji. Nikada više nije pucao jedanaesterce za Milan.

Da je pucao i 'penale', Weahin golgeterski opus sigurno bi bio bogatiji, ali statistika i brojke ne igraju nikakvu ulogu kada je u pitanju ovaj as. Njegov prosjek golova nije zapanjujući. Samo dva puta u sezoni prebacio je granicu u 20 golova u svim natjecanjima. Ali golove koje je davao Weah, ostali nisu mogli. Došao je u Serie A kada ta liga nije imala konkurenciju u Europi, igrao protiv najboljih obrana svijeta i izluđivao ih. Njegova snaga i brzina, pomiješana s tehnikom, osjećajem za gol i smrtnosnom završnicom, bili su smrtonosno oružje od kojeg nije bilo obrane.

Povlačenjem u sredinu i izletima van šesnaesterca je razvlačio savršeno postavljene talijanske šablone kao žvaku.

„George Weah je imao najveći utjecaj na mene. Najbolji napadači su on, Ronaldo i Van Basten. Ali Weah mi je bio idol iz djetinjstva. Trudio sam se da ga kopiram i pokupim ono najbolje od njega. On je čovjek koji je izmislio novi način igranja za napadače“, opisao je Thierry Henry, bolje od bilo kakvog statističkog podatka, tko je bio George Weah.

Fenomenalnu godinu iz Pariza Weah je nastavio i u Milanu. Jednostavno je bio nezaustavljiv te, 1995. godine i na kraju kao vrhunac stiže Zlatna lopta! Weah je za izabran za najboljeg igrača svijeta. Kao prvi igrač van Europe koji je osvoji ovo laskavo priznanje, on je primajući Zlatnu loptu pokazao i kakav je čovjek.

„On me je napravio ovim što jesam. Naučio me je da ustrajem, da živim kao pristojan čovjek, da budem fer. Pokazao mi je put europskog života, ali je uvijek razumio moje afričke korijene i poštovao ih. Pustio me je da igram nogomet na svoj način. Ovaj trofej posvećujem Arsenea Wengeru“, poručio je Weah u emotivnom govoru na svečanoj ceremoniji.

„Sjedeli su tamo Capello, Lippi i mnoge nogometne veličine. Bili su zapanjeni da jedan nogometaš govori takve stvari i napravi takvu gestu. On je fenomenalna osoba koja posjeduje neke vrijednosti koje igrači u Europi nemaju“, zahvalio se Wenger svojem učeniku.

Već u njegovoj prvoj sezoni na San Siru Milan je odmah uzvratio udarac Juventusu i vratio prijestolje u Italiji, a Weah je sezonu završio kao prvi strijelac momčadi.

Druga njegova sezona u Milanu tek je počela kada je postigao Onaj Gol. Standardni termin nedjeljom u tri, sunce probija krov San Sira tek toliko da prošara sjenku koja je pala na travnjak. Rival je Verona. Netko iz gostujuće momčadi je baš loše izveo korner i debelo prebacio i drugu stativu. George Weah je primio loptu u svojem šesnaestercu i krenuo... Gdje? Direktno na gol Verone! Poput geparda, s loptom zalijepljenom na crvene kopačke, 'guta' metre pred sobom i dolazi na centar gdje nailazi na jednog pa na drugog protivničkog igrača koji se sudaraju u nemogućem cilju da ga zaustave. Ovaj drugi čak ne stiže ni povući ga za dres. Decibeli s tribina rastu kao da je u pitanju lansiranje rakete. Na dvadesetak metara od gola nailazi i na trećeg igrača Verone i šalje loptu s jedne, a njega pretrčava s druge strane. Na kratko se odvojio od lopte i opet se, kao nekom magnetnom silom, spojio s njom dok ulazi u šesnaesterca Verone odakle ispaljuje neobranjiv projektil u suprotni kut.

Dok proslavlja gol čini se odmornim i svježim kao da je laganim kasom malo trčkarao ispred kuće, a ne kao da je sprintao od gola na gol i na kraju zakucao loptu u mrežu. Umornije djeluju suigrači koji su prišli da mu čestitaju... Tribine San Sira su u nevjerici što su upravo vidjele. Mnogi veliki majstori su sprintali tim legendarnim terenom, ali nitko prije njih nije uradio ovo.

Pored magičnog gola protiv Verone, Weah je te sezone bio u centru pažnje i zbog jednog incidenta. Točnije, jednog slomljenog nosa. Milan i Porto su se susreli u Ligi prvaka, a nerijetko prljavi stoper Jorge Cotsa, s izgledom gangstera više nego nogometaša, nije birao sredstva da zaustavi Weahu. I tako ga je u jednom trenutku namjerno nagazio dok je Weah ležao poslije postignutog gola i slomio mu prst.

U revanšu je situacija potpuno izmakla kontroli, a Costa je uz rasne uvrede pokušavao isprovocirati Weahu i izbaciti ga iz takta. Završeno je tako što je pobijesnjeli Afrikanac uhvatio Costu u tuneli, 'prebio ga k'o vola' i polomio mu nos, a Portugalac je odmah potrčao pred TV kamere da se požali.

Ta i sljedeća sezona će za Milan biti prilično loše, mnoge stvari će se promijeniti, ali Weah nikada nije bio slaba karika. U ljeto 1998. iz Udinesea u Milan je stigao novi trener Zaccheroni i sa sobom poveo svojeg ljubimca i gol-mašinu Olivera Bierhoffa. Weahi je stavljeno do znanja da je Nijemac prva napadačka opcija. Bierhoffovi nebeski skokovi su opet vratili Milan na vrh, ali i u toj šampionskoj sezoni Weah je imao veliki utjecaj i postizao neke od ključnih golova poput onoga u derbiju s Juventusom.

Dolazak Ševčenka sljedećeg ljeta bio je znak da je Kralj George završio svoje u Milanu. Ostao je još polusezonu, oprostio se golom za pobjedu protiv Intera i u siječnju prešao u Chelsea.

Bila je to ona era čudnih Chelseajevih transfera. Zadržao se samo šest mjeseci na Stamford Bridgeu, potom isto toliko u Manchester Cityju, pa još jedna polusezona u Marseilleu i to je bio kraj. Karijeru je zaključio u Aziji. Počeo je u Africi, zablistao u Europi, a završio u arapskoj Al Jazeeri gdje je otišao samo zbog novca.

Posljednjih godina karijere više je bio posvećen svojoj Liberiji i humanitarnom radu nego nekom ozbiljnom nogometu. Kada je bio na vrhuncu slave u Liberiji je bjesnio građanski rat koji je odnio više od 100 tisuća života. Njegova popularnost je bila toliko da su građani Liberije poželjeli da postane predsjednik države što je on i najavio tijekom jednog govora u UN-u 1996. godine. Ali zemljom je vladao surovi diktator Charles Taylor. Tri dana nakon spomenutog govora 70-ak pripadnika Taylorove policije je upalo u Weahinu kuću u Liberiji. Pretukli su njegove rođake, silovali ženske članove obitelji i odnijeli sve vrijednosti iz kuće. Poruka je bila jasna.

Weah se borio protiv svega što su propagirali Taylor i ostali korumpirani političari. Donirao je ogroman novac u humanitarne svrhe i pomoć najugroženijima. Pojavljivao se u narodu, angažirao na razoružanju zaraćenih strana, vodio kampanju protiv sudjelovanja maloljetnika u ratu, borio se protiv širenja HIV virusa...

Konačno, 2003. godine, poslije pada Taylorove tiranije i njegovog odlaska u Haag, Weah je ušao u politiku i bacio rukavicu moćnicima koji su razorili Liberiju. Na vlast su se tada vratili pripadnici starog režima i Weah im je stao na crtu. Kandidirao se na predsjedničkim izborima 2005. godine i imao najviše glasova u prvom krugu, ali poslije kampanje širenja straha i terora koju je provodio njegov protukandidat, poražen je u drugom. Istog tog protukandidata je prethodne godine 'počistio' na izborima za parlament Liberije osvojivši 78% glasova.

Weah je idol Liberije i, kako kažu, 'ljepilo' koje drži tu zemlju da se totalno ne raspadne. Njegova karijera je dokaz da ove zemlja može proizvesti i nešto lijepo osim užasnih ratova i epidemija teških bolesti poput ebole. Liberija je prva afrička zemlja koja je stekla neovisnost, a George Weah je prvi Afrikanac koji je postao najbolji nogometaš na svijetu. Narod ove napaćene zemlje čeka dan kada će Weah zagospodariti zemljom kao što je to radio na terenu protiv Bayerna ili Verone. Vjeruju da Weah može sve sam. U nogometu je zaista mogao...

Napisao: Aleksandar Gligorić/Mozzart Sport

(Foto: Action Images)