
Kome treba struja kad je zabava na razini?
Vrijeme Čitanja: 3min | pon. 22.09.25. | 18:35
Ogled između Vukovara 1991 i Rijeke vratio nas je u neka davno zaboravljena vremena… Koja, izgleda, ipak žive i danas...
“Mladići, kakva vam je baterija na laptopu?”, prvo je pitanje koje smo dobili kada smo zakoračili na stadion Cibalije u Vinkovcima.
“Možemo o nekim ljepšim temama”, odgovorili smo, s tim da smo pritom očekivali nastavak zabavnog razgovora s predstavnicima medija koji su nešto ranije od nas stigli na stadion kraj Bosuta.
“Onda ćete utakmicu pratiti iz Press centra. I dobro je što se danas niste odlučili na bijele hlače”, poručeno nam je s prilično ozbiljnim tonom, nakon čega smo shvatili ‘koliko je sati’.
Utakmica Vukovara 1991 i Rijeke za nas je počela kojih sat vremena prije nego što je mladi i prilično nesigurni Ivan Vukančić dao znak da lopta s centra dotrajalog stadiona Cibalije može krenuti. Na tribinama, tamo gdje je predviđeno mjesto za novinare, nema struje, dok su stolci i stolovi zadnji put prebrisani još kada je Cibalija bila u HNL-u. I s tom konstatacijom ne pretjerujemo, jer doslovno je svako sjedalo na sebi imalo tragove ptičjeg izmeta te zavidnu količinu paučine.

Ispred stadiona – Silvijo Čabraja. Sa širokim osmijehom na licu. Njegova Kranjčevićeva je otišla u dobra sjećanja, a uskoro se očekuje i da ga se službeno imenuje novim trenerom Vukovara. Kako nam kažu, na službenim bi stranicama današnjeg domaćina potvrda se očekuje nakon utakmice. Nije dugo bio sam, s čestitkama i dobrim željama prilazili su mu mnogi, a jedan od njih je i Damir Mišković. Koji, odavno to znamo, o Čabraji ima jako visoko mišljenje te ga je u jednom trenutku ozbiljno razmatrao za klupu Rijeke. Tada je, ipak, u utrci za tu poziciju pobijedio Željko Sopić...
Armade se na utakmici skupilo 50-ak, s tim da nam dobro obaviješteni govore da ih je u nedjelju u Vinkovcima bilo barem duplo više. No, obaveze zovu, stoga nisu baš svi mogli u ovom ne baš najnogometnijem terminu ostati podržati svoju momčad.
Rijeka je utakmicu otvorila bolje, ali Vukovarce je strašno ‘digao’ gol Puljića. Koji, iz poštovanja prema svojem bivšem klubu, pogodak nije htio slaviti. I to je u redu, Puljić je nekada u dresu Rijeke zabijao protiv Milana, stoga je njegov potez prilično razumljiv.

Inače, svi gledatelji na današnjem ogledu imali su prilike ‘uživati’ u krikovima jednog prilično raspoloženog navijača, a možemo slobodno pretpostaviti i najvećeg simpatizera Vukovara 1991 ikada. Svaka situacija, svaki duel, svaka ničija lopta... “Naša, mi, hajmo, golman, aut, hajde Vukovar!”. I tako bez prestanka,
Vuvuzele su bile melem za uši.
Bilo kako bilo, Rijeka je već nakon 20 minuta shvatila da u Vinkovcima neće ‘tek tako’ do pobjede. Vukovarci možda zaostaju kvalitetom, ali ne i željom da preokrenu stvari u svoju korist. I to je jedna od stvari s kojima Čabraja može biti itekako zadovoljan. Iako, pred njim je dosta posla, baš dosta...
Struja? Pa ne rade ni sva svjetla na reflektorima, kako onda očekivati da laptopi budu puni tijekom cijele utakmice? Možda smo se i mi malo razmazili, ipak je ovo onaj stari, zaboravljeni HNL. Koji, očigledno, živi i danas...