Kapetani i Rimljani: Jedinstvena priča Rome traje već 35 godina!

Domaći dečko, nekoć dječak koji je jurio loptu po prašnjavim gradskim ulicama pa se upisao u voljeni klub, te s vremenom postao kapetan istog? Zvuči sjajno. I tako idilično, tako romantičarski, nažalost pomalo i naivno... A nekada, prije pošasti zvane moderni nogomet, bilo je normalna "pojava".

Iznimka je Roma. S ne jednim, nego čak pet primjera. I tradicijom dugom nevjerojatnih 35 godina. Nećemo krenuti redom, jer prva asocijacija, logično, jest Francesco Totti. Momak rođen i odrastao u dijelu Rima pod nazivom Porta Metronia, koji se nogometom zarazio, prema riječima majke, već u 10. mjesecu života. U strahu da se u opasnom kvartu ne prepusti ulicu, roditelji su malenog Tottija upisali u najbližu omladinsku školu. Nije dugo trebalo da ga zapazi, ni manje ni više, bogati i slavni Milan. Ponuda sa sjevera Italije bila je izdašna, ali gospođa Fiorella Totti odigrala je tada ključnu ulogu i, pokazat će se, Romi osigurala najvećeg igrača u povijesti.

„Moj sin nikada neće napustiti Rim“, inzistirala je mama Totti.

I doista, Francesco nije izdao majčine ideale. Potvrdio je svoj potencijal, debitirao za prvu momčad voljenog kluba još kao tinejdžer, a traje i dan danas. U 40. godini života! Kapetansku vrpcu dao mu je Zdenek Zeman, čovjek koji u karijeri možda nije osvojio trofej, ali na veliku scenu pogurao je brojne mladiće. Pitajte Verrattija, Immobilea ili Insignea, ne tako davne primjere... A pogotovo je „češki boem“ napravio sjajne stvari za Romu, od spomenutog promoviranja Tottija u Il Capitana, pa do davanja šanse Alessandru Florenziju koji je i povod ove priče. Ali, polako, doći ćemo do njega, držimo se zasad Tottija...

On ne samo da je bio „romano o romanista“, iliti u prijevodu Rimljanin i navijač Rome, nego je i izrastao u ponajboljeg talijanskog nogometaša u povijesti. Vrhunsku klasu. Svjetskog prvaka, osvajača Scudetta, Zlatnu kopačku, drugog golgetera svih vremena Serie A i najstarijeg strijelca u Ligi prvaka. Čovjeka na čija su vrata kucali mnogi europski velikani. Čovjeka koji je, po vlastitom priznanju Florentina Pereza – „Realova neprežaljena želja“.

„Ne treba napuštati svoje siromašne roditelje kako bi živjeli s bogatim strancima“, odgovorio je Totti jednom novinaru na pitanje zašto je odbio Kraljevski klub.

Ako bi ga netko i dalje priželjkivao, svaku nadu ubila je još jedna kultna rečenica Francesca:

„Odrastao sam igrajući za Romu i želim umrijeti igrajući za Romu, jer oduvijek sam bio navijač Rome.“

Kako je Totti izrastao u takvo božanstvo kod navijača Rome? Sasvim sigurno da je „pomoglo“ ravno 300 golova u najdražem dresu, asistencije koje se ne mogu pobrojati, više od tisuću uspješnih odigravanja petom (čuveni „il tacco di Totti“), sva ta silna genijalnost, vidljiva i danas iako mu „biološki sat“ opasno otkucava... Međutim, da bi se shvatio fenomen Tottija i općenito rimskih kapetana, treba se vratiti u 80-e godine prošlog stoljeća.

„Ima nešto specifično u tim okorjelim romanistima. Skloni su krajnostima. U igrača se zaljubljuju na prvi pogled ili ga nikada ne prihvate kao svog. Idolopoklonstvo je posebna priča i taj grijeh s njihove strane malo igrača je doživjelo“, briljantno je poentirao kolega Predrag Dučić s Mozzarsporta u ovom tekstu.

Tekstu o Agostinu di Bartolomeiju. O onome od koga je cijela priča i krenula... Samo 18 godina imao je Ago kada ga je legendarni švedski trener Nils Liedholm ubacio u prvi sastav. I to pod cijenu izbacivanja kapetana i ljubimca navijača, Franca Cordove. Ni kriv ni dužan, nastradao je mlađahni Di Bartolomei. Na povratku s jednog gostovanja, Romini ultrasi su ga presreli i išamarali jer je istisnuo klupsku legendu.

Da bi se udovoljilo navijačima, Ago je ekspresno poslan u Vicenzu, a Cordova vraćen u prvih 11. Rijetko tko je tada mogao zamisliti da će taj isti Cordova završiti u Laziju, a Di Bartolomei postati njegov nasljednik.

Di Bartolomei je bio vuk samotnjak. Atipičan nogometaš jednako takvih afiniteta. Zanimali su ga muzeji, opera i Dostojevski. Nije puno pričao i vjerojatno je i taj incident potisnuo u sebe. Tada je ta "taktika" pomogla, ali kasnije ga je koštala života.

Liedholm ga je vratio u Vječni grad i početkom osamdesetih od njega napravio predvodnika moćne Rome. Bila je 1980. kada mu je dao kapetansku vrpcu. Roma je za kapetana dobila Rimljanina i romanistu. Krenulo je...

S vođom Di Bartolomeijem stigao je drugi Scudetto, osvojeno je i nekoliko Kupova, ali konačna kruna je izostala. Imala je Roma čudesnu priliku, igrala finale Kupa prvaka protiv Liverpoola na svom stadionu. Poslije 120 minuta bilo je 1:1, ali na penale su sretniji bili Englezi. Ago je zabio, no promašili su Conti i Graziani.

Drugi su možda taj poraz s vremenom zaboravili, ali Di Bartolomeija je progonio. I odveo, u kombinaciji s nekim drugim događajima, u grob. Uskoro mu je isticao ugovor, no bio je previše ponosan da bi sam zatražio produženje. Omiljeni trener Liedholm bio je na putu povratka u Milan, a stizao je njegov sunarodnjak Sven Goran Eriksson. Za kojeg je Di Bartolomei bio „bivši igrač“.

One koje najviše volimo, priznajte, često znamo i najteže povrijediti. Tako je bilo i u ljubavi Agostina Di Bartolomeija i Rome. Il Capitano se zainatio i otišao s Liedholmom na San Siro.

„Ago, pušta te Roma, ali ne i tvoja Curva Sud“, uzaludne su bile poruke navijača na njegovoj posljednjoj utakmici.

Svoju ljubav prema klubu dokazao je na najtragičniji mogući način. Na 10. godišnjicu poraza od Liverpoola i „utakmice svog života“ kako je kasnije opisivao tu nogometnu tragediju, počinio je samoubojstvo. Pucao si je ravno u srce uz jednu jedinu ostavljenu rečenicu: „Nalazim se u tunelu iz kojeg ne vidim izlaz“.

Ako nisu one nesretne 1984. kada je kretao za Milano, Rimljani su definitivno izvukli pouke te, još nesretnije 1994. godine kada je Ago završio svoj životni put. Ali i otvorio put nekim novim domaćim momcima s vrpcom oko ruke, te stvorio legendu o rimskim kapetanima.

Drugi domaći kapetan nakon Di Bartolomeija bio je njegov suigrač iz šampionske generacije 1982/83, Giuseppe Giannini. Veznjak ofenzivnih sklonosti s „desetkom“ koji je prvi ponio nadimak „Princ Rima“, kojim se danas često naziva i Tottija. Baš je Giannini bio njegov idol u djetinjstvu, a Totti je od njega naslijedio mjesto u sastavu, a kroz godine i broj 10 na leđima, te dakako kapetansku vrpcu oko ruke.

Poput Di Bartolomeija i Gianninija, Totti također ima jedan Scudetto, onaj iz 2001. godine. U to vrijeme oko prve momčadi „motao“ se i nadareni Daniele De Rossi, ali ipak nije upisao nijedan nastup u šampionskoj sezoni. Debitirao je iduće godine i vrlo brzo postao nezamjeniv, pokazavši da se radi o svjetskoj klasi. Svojedobno je De Rossi bio među najboljim defenzivnim veznjacima svijeta, no i on je redom odbijao najbogatije klubove.

Postalo je izvjesno da će cijelu karijeru ostati vjeran Romi i zato je dobio nadimak „Capitan Futuro“. Budući kapetan De Rossi je, pomalo apsurdno, i s 32 godine. Jer Totti se ne da. Ali De Rossiju je i to čast:

„Prošlog ljeta po prvi puta sam kazao čelnicima Rome da bih volio poslušati ponude drugih klubova. Ali ipak nisam otišao, jer ne bih mogao prihvatiti da je moja posljednja utakmica za Romu bio poraz od Lazija. Da sam otišao u neki drugi klub, vjerojatno bih osvojio više trofeja. Ali onda pomislim na ljubav koju dobivam od navijača i shvatim da je moja priča ista Tottijevoj. On je srce i duša ovog kluba, a činjenica da ću preuzeti kapetansku vrpcu kada on objesi kopačke o klin uopće me ne veseli, kao niti navijače. Nitko tada neće slaviti De Rossija kao novog kapetana, jer svi ćemo biti tužni što ćemo ostati bez najvećeg nogometaša u povijesti Rome“, kazao je De Rossi u jesen 2013. godine.

Kod Tottija je to s godinama nestalo, no popularni DDR i danas energično slavi golove i pobjede. Pa i pokazuje „srednjaka“ Lazijevoj Curvi Nord nakon pobjede u derbiju.

„Con la mentalita di un ultras in campo, Daniele De Rossi il nostro vanto“, česta je poruka Romine Curve Sud.

Igrač s mentalitetom ultrasa na terenu, Daniele De Rossi je ponos Rominih navijača. A to postaje i Alessandro Florenzi. Prekjučer je Roma s 3:1 pobijedila Udinese, a Florenzi je po prvi puta izveo momčad na travnjak s kapetanskom vrpcom. Zbog ozljeda Totti i De Rossi nisu bili u kadru...

Za njegovu pojavu najzaslužniji je – Zdenek Zeman. Igrao je Florenzi na posudbi u drugoligašu Crotoneu, zabio kao 20-godišnjak čak 11 golova, ali radili su slične stvari i mnogi drugi prije njega, pa nisu dobivali šansu. Dolaskom Zemana na klupu Rome 2012. godine otvorila se šansa i za Florenzija.

Na prvu je bilo jasno da je riječ o dečku koji, stvarno nije ona uobičajena frazetina, uvijek daje 150 posto. Međutim, tehnika mu nije bila jača strana, pa su se čak i među Rominim navijačima pojačavale priče da ga ne bi bilo šteta prodati i zaraditi koji milijun. Kao da ih „slučaj Di Bartolomei“ nije naučio...

Florenzi je bio omiljen Zemanu, Luisu Enriqueu i Rudiju Garciju. Trojici trenera, a oni valjda znaju nešto. U četiri godine u prvoj momčadi Rome valjda nije igrao (još) samo jednu poziciju – vratara. Danas je najčešće desni bek iznimno ofenzivnih sklonosti ili veznjak koji se bespoštedno daje u oba smjera. Napredovao je u tehničkom smislu, zabija golove sa centra (pitajte Ter Stegena), zabija škarice, voleje, bilježi asistencije, iznenađuje „pirlovskim“ proigravanjima, oduševljava hrvatsku javnost golom Norvežanima, a svjetsku dirljivom proslavom pogotka za Romu s bakom na tribinama...

„Alessa, zamisli kako ćeš jednog dana davati Tottiju loptu nogama, a ne rukama“, otkrio je Florenzi što mu je otac govorio kada je bio Romin sakupljač lopti.

I ne samo da je Florenzi počeo igrati s Tottijem, nego je eto, baš kao i on, ponio kapetansku vrpcu. I tako nastavio jedinstvenu povijesnu baštinu. Tradiciju koja traje 35 godina i kojom se ne može pohvaliti nitko osim Rome.

Florenziju su samo 24 godine i bude li „vječan“ poput idola Tottija, ova romantičarska priča mogla bi dostići i gotovo pet desetljeća. Ili, zvuči još moćnije - pola stoljeća! A tada, doći će netko novi, uopće ne sumnjamo. Kandidati? Teško je reći, puno je talentiranih klinaca na rimskim ulicama. Jedan od njih, u pogonu Rome, jest i Cristian Totti. Nosi „osmicu“, a ne „desetku“ kao tata, ali uredno pobjeđuje Lazio i već sad kažu da ima „ono nešto“. Ako ništa, Rimljanin je i romanista.

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!

(Foto: Action Images)