Kako su Rog i hrpa otpadaka zaludili Italiju

Abbiamo un sogno nel cuore. Cagliari campione, dočekali su zapjevati navijači Cagliarija. 

„U srcima imamo jedan san, Cagliari šampion“, glasi prevod sve popularnije krilatice na tribinama stadiona Sant'Elia. Ali i kod nekih običnih ljubitelja nogometa na "čizmi" koji vole ovakve bajke.

San se neće ostvariti. Uz sve sličnosti s povijesnom generacijom Leicestera, Cagliari ne može postati talijanski prvak. Na Apeninima ta priča nije moguća. Iz sportskih i nesportskih razloga. Moćna konkurencija neće dozvoliti nikakve bajke. Atalanta je plasmanom u Ligu prvaka otišla najdalje kad su u pitanju tople sportske provincijske priče, ali Cagliari bi mogao biti sljedeći. Činjenica jest kako je ova generacija kluba sa Sardinije omogućila navijačima barem san o Scudettu, neizmjeran ponos i zadovoljstvo koje je sasvim dovoljno svakom ljubitelju nogometa na Apeninima da se u njih zaljubi.

Cagliari djeli treće mjesto na tablici, ima treću odranu lige po broju primljenih golova, četvrti je po broju postignutih, nema poraz na gostovanjima, a išao je na noge Napoliju, Romi, Atalanti… Cagliari ima čak 10 bodova više nego u isto doba lani, što je najveći skok u ligama petice. Eto koliko dobre rezultate imaju...

Ali više od svega zadivljuje ono što ne možete zapakirati ni u kakvu statistiku. Nogomet koji igra Cagliari ove sezone. Mamma mia!

Tko je pogledao barem dvije utakmice Sarda ove sezone, nije ostao ravnodušan. Ne umiru od ljepote, ali igraju lijepo. Njihov nogomet je zabavan, ali i moderan. Znaju napadati, ali se još bolje brane. Gotovo svaki igrač iz rotacije je nekako iskočio. Sve djeluje savršeno zapakarino u momčadi Rolanda Marana. Očitali su lekciju Atalanti u gostima, dali pet komada Fiorentini koja je bila u dobroj formi, pobijedili u Napulju, nesretno izgubili od Intera koji se grčevito branio na kraju utakmice… Mogu igrati protiv svih i pobijediti svakog. Koliko će izdržati u ovom tempu…

Cagliari je prije pola stoljeća servirao jedno od većih iznenađenja u  povijesti talijanskog nogometa. Tadašnja generacija predvođena mitskim Luigijem Rivom je do danas ostala jedna od najdražih u Italiji. Gigi je vjerojatno najbolji nogometaš u  talijanskoj nogometnoj povijesti koji je igrao za neki mali klub, odbio sve moguće velikane i na kraju mu donio naslov. Kažu da taj njegov Scudetto vrijedi više od nečijih 10. Priča o Udaru groma kako su zvali Rivu se i danas prepričava...

Ipak, ovoj generaciji nije opterećenje što je uspoređuju s Rivinim Cagliarijem ni s Leicesterom. Ona ima svoj put, tek je na njegovu početku i nagoveštava kako je spremna za veliki iskorak i velike stvari. A jedan od dva najveća otoka u Mediteranu je upao u nogometni trans poslije dugo.

Cagliari i Sardinija su specifična sredina. Cagliari je jedan od rijetkih klubova u Italiji koji se poistovjećuje s pokrajinom. Koja je također posebna kao jedna od četiri u italiji koje imaju specijalni status. Dok u Piemontu ljudi navijaju za Juventus i Torino, u Lombardiji za Milan, Inter, Atalantu, Bresciju, u Rimu za Romu i Napoli, na Siciliji za Palermo i Cataniu, na Sardiniji postoji samo jedan lokalni klub za koji se navija – pogađate Cagliari. I u košarci za Sassari. Ima tu i dosta Juventina, Rossonera, Nerazzurra, ali Cagliari je jedini lokalni nogometni simbol.

Sardi su pak posebna vrsta. Talijani su, ali i nisu. Sami sebe nazivaju Sardima. Kroz povijest su bili najviše vezani za Katalonce koji su ih pod španjolskom krunom pokorili u 12. stoljeću. Poslije pada španjolskog kraljevstva i raspodjele teritorija, Korzika je pripala Francuskoj, a Sardinija je ušla u sastav Italije. Ipak, Sardi su ostali autonomni. Sardo, jezik kojim govore, i danas  je nerazumljiv većini Talijana. Sardi nose aureolu ponosnih, tvrdoglavih i zadrtih ljudi. Ne govore mnogo izuzev kad im netko kaže nešto protiv Sardinije, tad postaju jako prgavi.

Kad bismo njihov mentalitet uspoređivalo s narodima u regiji, reklo bi ste - talijanski Crnogorci. Također, poznati su kao vrijedni i odgovorni. Iako su „boduli“, povijest ih pamti kao gorštake koji se najčešće bave stočarstvom. Po načinu ishrane ne nalikuju Talijanima. Specijaliteti su im meso, a posebno svinjetina za razliku od ostatka Italije. Poznati su i po mafiji specijaliziranoj za otmice. Kad sardinijska mafija otme nekoga, možete se oprostiti s njim jer nema teorije za njihov pronalazak u tim planinama. Za djevojke sa Sardinije kažu kako su najljepše Talijanke. Visoke, lijepe, lukave, znaju izluditi muškarca. Kad bi ih ponovo željeli usporediti s nekim u regiji, rekli biste Dalmatinke. 

Iako okružena morem, Sardinija je sve do 70-ih bila siromašna i zapostavljena. Tada kreće turistički bum i ekonomski procvat. I Berlusconi je imao slavu vilu na Sardiniji u kojoj je snimljen češki premijer Topolanek potpuno gol zbog čega je morao podnijeti ostavku. Poslije tog incidenta Berlusconi je od vile napravio tvrđavu kojoj se ne može prići. Gomilu hotela, rezorta i vila su posljednjih godina pokupovali Arapi i Sardinija je danas turistička destinacija broj jedan u Italiji.

Nerazvijenost i neka vrsta izoliranosti utjecali su na debeli zaostatak Sardinije za ostatakom Italije u sportu. Tek 1964. godine Cagliari je prvi put zaigrao u Serie A i šest godina kasnije uzeo taj famozni Scudetto s Rivom. Držao se još koju godinu u sredini tablice pa postao jo-jo klub koji ispada i vraća se u talijansku elitu. Sve do početka 90-ih kad ih je kupio lokalni poljoprivredni tajkun Massimo Cellino. Kontroverzni biznismen poznat po praznovjerju i čestim smjenama trenera napravio je stabilnog prvoligaša, a Cagliari je 1994. dogurao do polufinala tadašnjeg Kupa UEFA-e u kojem je eliminiran od Intera. Za vrijeme njegove vladavine, Cagliari je 17 sezona igrao u Serie A i pet u Serie B. Ispunio je i san navijačima i u klub na kraju karijere vratio najvećeg nogometaša kojeg je Sardinija rodila – Gianfranca Zolu.

Poslije 24 godine, pomalo i zasićen, Cellino je prodao klub Tommasu Guliniju, modernijoj vrsti biznismena, čistije biografije, koji se obogatio u kemijskoj industriji. Gulini je iz Milana, a cijeli život je odrastao pod skutima porodice Moratti i bio član Interovog Upravnog odbora. Cagliari je kupio za 45.000.000 eura u ljeto 2014. godine i započeo zaokret. Doveo je Zdeneka Zemana na klupu kako bi Cagliari igrao dobar nogomet, ali je to bio neuspješan eksperiment. Cagliari je ispao u Serie B, ali se odmah vratio sljedeće sezone.

Gulini je odlučio napraviti zaokret u klupskoj politici i više pažnje posvetiti razvoju lokalnih mladih igrača, umjesto se krpati stalnim dovođenjima prosječnih, ali prekaljenih prvoligaških igrača. Da se radu s mlađima pristupilo ozbiljno, govori i pogled na današnju tablicu talijanske “primavere”. Cagliarijevi klinci dijele prvo mjesto na ljestvici s Atalantom. Sudeći po transferima u rezultatima u zadnjih nekoliko godina, jasno vam je kakvu školu ima Atalanta.

Jedan od prvih plodova takve vrste rada jest Nicolo Barella, veznjak kojeg je Cagliari ljetos prodao Interu u transferu koji sa bonusima može dostići 50.000.000 eura. Inter je već platio 12.000.000 eura za posudbu poslije koje ide obavezan otkup za fiksnih 24.000.000 eura uz moguće bonuse od još 12.000.000 eura. Nisu mogli izabrati bolji trenutak za prodaju Barelle kojeg su dugo ganjali Napoli i Roma, ali je Cagliari čekao pravi trenutak i izvukao maksimalnu cijenu. I izašao u susret Interu s posudbom.

Ništa čudno jer Gulini i dalje ima velike simpatije prema Interu, još je usko povezan s Morattijevima koji su se pak obogatili na nafti sa Sardinije. Dva kluba danas imaju odlične odnose zahvaljujući svim tim vezama, ali Gulini donosi odluke samostalno. Sav novac od Barelle, Cagliari je uložio u pojačanja.

Poslije šest meseci natezanja uspjeli su slomiti Boca Juniorse i za klupski rekord od 18.000.000 eura doveli urugvajskog veznjaka Nahitana Nandeza. Igrača koji je još ranije zaslužio transfer u Europu. Mnogima ni danas nije jasno kako se baš Cagliari uspio dočepati omalenog veznjaka. Kako je Gulini učinio uslugu Interu za Barellu, Inter je uzvratio s Nainogglanom. Poslali su belgijskog Nindžu na besplatnu posudbu kad ga je Conte otpisao. Doduše, razlog Nainggolanovog povratka u Cagliari (koji ga ja proslavio) nije nogomet, nego nešto mnogo više. Ljudski.

Nainggolan je preko ljeta saznao kako mu je supruga Claudia obolela od raka. Ona je rođena i odrasla u Cagliariju, a za Belgijca se udala dok je još bio nogometni anonimac. Željela se lječiti na svojoj Sardiniji i okružiti se voljenim ljudima. Unatoč ponudama mnogih drugih većih i bogatijih klubova, Nainggolan je Interu priopćio: Idem jedino u Cagliari! Inter nije imao kuda i izašao mu je u susret, a Cagliari je neočekivano dobio ogromno pojačanje.

Bilo je pitanje kako će izgledati na terenu i koliko je to rizična oklada zbog svega što prolazi, ali Sardinija je opet iz njega izvukla ono najbolje. Vratio se u nekadašnju formu, gospodari sredinom terena, pakira golove kao nekoć projektilima iz velike udaljenosti… Tri asistencije i golčina u demoliranju Fiorentine u prošlom kolu pokazali su koliko je Nindža motiviran za nogomet. I dalje puši kutiju dnevno, ali igra fenomenalno.

Poslije dolazaka Nainggolana i Nandeza, trojac veznih igrača zbog kojeg Cagliari uspoređuju s Leicesterom upotpunjen je još jednim pametnim transferom.

Iz Napolija je za 2.000.000 eura posuđen Marko Rog. Nekadašnje čudo iz RNK Splita zbog kojeg je Zdravko Mamić srušio sve rekorde u Hrvatskoj i doveo ga za 5.000.000 eura u Dinamo. U svom stilu ga je kasnije preprodao Napoliju po tri puta većoj cijeni, ali mirni, letargični, pasivni i povučeni Rog se nikad nije nametnuo u Napulju. Ni Sarriju, ni Ancelottiju. Njegov talent nije bio upitan, ali nitko ga nije želio istrpiti i probuditi zvijer u njemu. Slali su ga na posudbu u Sevillu, ali izostanak trenerskog povjerenja mu je potpuno ubio samopouzdanje.

U Cagliariju su se okladili na Roga i zasad pogodili. Na spomenutu posudbu sljedećeg ljeta platit će još 13.000.000 eura za obavezan otkup ugovora. Kad im legne novac od Barelle. Na Sardiniji mu konačno vjeruju, a on im to uzvraća...

Trokut Rog – Nainggolan – Nandez je srce Cagliarija. Mnoge podsjećaju na Leicesterov vezni red Kante – Drinkwater – Albrighton. Trkački su nadmoćni, imaju ravnotežu u oba smjera, mijenjaju pozicije i melju suparnike. Rog je uglavnom na desnoj, Nandez na lijevoj strani, a Nainggolan nabliži golu u formaciji 4-3-1-2. Belgiju je upravo to nedostajalo u Interu gdje su ga koristili previše povučeno.

Ipak, tu je još jedna karika… U srcu veznog reda sjedi „direttore“, redatelj koji loptama hrani spomenutu trojicu, mijenja ritam igre, vraća se po loptu.

Luca Cigarini je jedan od nikad nedokazanih talijanskih talenata. Samo jedan u nizu “nasljednika Andree Pirla” koje je promovirala talijanska javnost i mediji. Najprije se očekivalo od Montoliva da naslijedi legendarnog talijanskog veznjaka pa od Cigarinija kada se pojavio u Parmi, a kasnije od Marca Verrattija, jedno vrijeme čak i od Roberta Gagliardinija, a danas se to breme nameće Sandru Tonaliju iz Brescije. Cigarinija je ta etiketa možda i koštala bolje karijere. Spor, mekan, preuvjeren u viziju lijepog nogometa, Cigarini nije iskoristio priliku karijere u Napoliju kod Donadonija koji je dobio otkaz ubrzo nakon što ga je doveo. Novi trener Mazzari je više volio trkački vezni red s jačim nogama i marginalizirao je Cigarinija. Nije uspio i vratio se u Atalantu gdje je ponovo proigrao, ali u Sampdoriji se ponovo ugasio. U ljeto 2016. je stigao u Cagliari, počeo uživati u nogometu i dobio ključeve veznog reda. Savršeno mu odgovara uloga dubokog plejmejkera dok mu leđa pokrivaju Rog i Nandez, a Najngolan otvara prostor u završnoj trećini.

Poker spomenutih veznjaka pokretač je sveg dobrog u Cagliarijevoj igri, a s klupe su uvijek spremne zamene, iskusni Ionita, mladi južnoamerički talent Oliva i nepredvidivi Lucas Castro. Cigarini iz pozadine diktira jak tempo koji ostatak veznog reda dobro drži i zato Cagliari igra brz i uzbudljiv nogomet. Trojica novaka su potpuno izmijenili krvnu sliku Cagliarija i bili društvo koje je Cigarini čekao kako bi se razmahao u punom kreativnom zanosu.

Međutim, svi planovi Cagliarija mogli su se srušiti kao kula od karata ljetos pred sam početak sezone. Dvojica ponajboljih igrača su doživjeli teške ozljede.

Golman Alessio Cragno, koji je izrastao u jednog od najboljih u Italiji, pred samo početak sezone ozljedio je rame i ispao iz momčadi do sledeće godine. Udarna igla Leonardo Pavoletti potrgao je ligamente u prvom kolu u domaćem porazu od Brescije. Kasnije je usljedio i poraz od Intera na svom terenu, ne baš zaslužen. Dva kola u sezonu Cagliari nije imao ni bod. Sve je izgledalo tužno i sivo za Sarde…

Ipak, gazda je reagirao u završnici prijelaznog roka i doveo zamjene za ozljeđeni dvojac... Najprije je odriješio kesu i kupio Giovanija Simeonea iz Fiorentine, a još dugo nitko neće shvatiti što je prvi čovjek Cagliarija napravio da bi doveo tako dobrog igrača tako povoljno. Platio je 3.000.000 eura za posudbu i obavezao se platiti još 13.000.000 eura na koncu sezone. Cholito je sjajno reagirao i sjeo u Cagliarijevu momčad kao budali šamar...

Rupu među vratnicama zapunio je Robin Olsen, koji je potjeran sa Olimpica nakon očajne debitantske sezone u dresu Rome. Vučica ga je jedva čekala nekom iskrcati, Cagliari se kockao jer nije imao drugog izbora i pogodio.  Šveđanin se preporodio na sardinijskom suncu, jedan je od golmana s najboljom statistikom u ligi i debelo je zaslužan za samo 12 primljenih golova u toliko utakmica. I u ovom slučaju ih se može usporediti s Leicesterom. Tamo je Danac Schmeichel, ovdje Šveđanin Olsen. Manje su primili samo Juventus (9) i Verona (11).

Pored trkački moćnog veznog reda i odličnog golmana, naravno, zasluge za sjajnu obrambenu bilancu idu i na račun obrane. Iako je često bilo problema s ozljedama pa trener Maran nije uspijevao uvijek izvesti idealnu četvorku Cacciatore – Ceppitelli – Pisacane – Pellegrini.

Luca Pellegrini je još jedno ljetno pojačanje, ako ga se tako može nazvati. U Italiji već dugo tvrde kako je on njihov najtalentiraniji lijevi bek. Potekao je u Romi i odmah upao u ergelu Mina Raiole. Prošlu sezonu je posuđen Cagliariju, da bi prošlo ljeto bio dio velike trampe između Juventusa i Rome. Juve se odrekao Leonarda Spinazole kako bi doveo Pellegrinija kao opciju za budućnost. Ipak, bilo je još rano za igre u jakoj momčadi Bianconera i ponovo su ga poslali na posudbu. On je izabrao Cagliari. Pellegrini će vjerojatno otići na kraju sezone, jer kluvžb nema velike šanse zadržati ga, ali i njegova zamena Lykogiannis odrađuje pristojan posao.

Na desnom boku je preiskusni Fabrizio Cacciatore koji je sa Maranom radio u Chievu i bio jedna od njegovih prvih želja. Pravi veteran Serie A i Maranov talisman s obzirom na to kako Cagliari s njim na terenu ne zna za poraz.

Stoperski dvojac u idealnim uvjetima sačinjavaju iskusni kapetan Luca Ceppitelli (30) i veteran Fabio Pisacane (33). Već petu sezonu igraju zajedno i poznaju se u dušu. Navijači na Sardiniji ih obožavaju i prihvaćaju kao lokalce.

Fabio Pisacane je odrastao u siromašnoj obitelji iz predgrađa Napulja. S 14 godina ga je otkrila Genoa i dovela ga na sjever. Ukazala mu se prilika za bijeg iz bijede i sve je išlo lijepo dok se jednog jutra nije probudio – paraliziran! Od vrata do peta!

Otkriven mu je rijedak sindrom koji u težim oblicima izaziva trajnu paralizu i na koncu smrt. Liječničke prognoze nisu bile optimistične, ali se mladi Napolitanac lavoski borio i pobijedio bolest. Polako se vraćao na teren, ali u Genoi nisu vjrovali u „happy end“ i digli su ruke od njega. Morao je krenuti od samog dna preko posudba u niželigašima, da bi 2011. u Lumezzaneu još jednom pokazao kakav je karakter. Ravenin sportski direktor Giorgio Buffone mu je ponudio 50.000 eura da proda utakmicu. Fina lova za trećeligaškog igrača… Pisacane ne samo da je odbio prljavu ponudu, već je sve prijavio policiji, a Buffone je uhićen, osuđen na pet godina zatvora i zauvijek potjeran iz nogometa. Dobio je pusta priznanja za pokazano poštenje, a UEFA ga je uvrstila u neki etički odbor. Od tada je Pisacaneu krenulo dobro i 2015. je prešao u sadašnji klub. S 30 godina je prvi put zaigrao u Serie A! Pobijedio je…

Njegov partner u obrani i kapetan Ceppitelli je slična priča. I on se godinama mučio po niželigaškim terenima i plesao na granici između Serie C i Serie B. Kad se prvi put odvojio od kuće, otišao je iz Perugije na jug u ozloglašenu Pugliu i potpisao za tamošnju Andriju. Sve što je imao je bio stari Alfa Romeo i sportska roba s opremom te nešto malo odjeće. Prvu večer ukrali su mu automobil, kasnije ga jurili vatrenim oružjem poslije poraza, ali kako sam kaže, očvrsnuo je i u Pugliji postao muškarac. Zablistao je u Bariju i dobio poziv Cagliarija u kojem je od 2014. godine.

Ceppitelli i Pisacane strašno podsjećaju na Leicesterov legendarni stoperski tandem Huth – Morgan, dvojicu nogometno ograničenih mišićavih momaka kojima nitko nije davao puno šanse, ali su u slavnoj Leicesterovoj 2015. godini bili zid na kojem su mnoge „beštije“ polomile zube. I u ovom slučaju talent je ograničen, ali srce je kao planina. A u slučaju da netko iz tog dvojca zašmrca, uskače Ragnar Klavan, čovjek kojeg je Klopp osobno doveo u Liverpool. Nije bio dovoljan za ambicije Redsa, ali za Cagliari je savršen.

Na koncu cijele priče, treba istaknuti najboljeg – Joaa Pedra. Nije ni devetka ni desetka, Brazilac je druga špica koja radi između linija i otvara obranu, spretan u kaznenom prostoru, ali i izvan njega. Dugo se tražio, dugo je tražio pravi klub, probao je u Palermu, Portugalu, Urugvaju, vratio se u Brazil pa ponovo pokušao u Europi. Cagliari je još jednom riskirao s njim i pogodio. Stigao je 2014. za nešto više od milijun eura, bio s klubom u B ligi, ali ga je kao Capocannoniere druge lige vratio natrag u elitu i od tada mu nema zamjene. Ove sezone već je zabio šest komada i prvi je klupski strijelac, zabija kako poželi, ali i namješta golove suigračima.

Zahvaljujući njegovoj polivalenciji Cagliari lakoćom prelazi iz sustava 4-3-1-2 u 4-3-2-1 kad on i Nainggolan igraju ispod napadača.

Sve te osebujne karaktere i tužne životne priče trener Rolando Maran uklopio je u skladnu momčad koja trenutačno sjedi na četvrtom mjestu talijanskog prvenstva. Šef je ipak bio jedna od Gulinijevih najvećih krađa. Cagliari je dugo tražio pravog šefa struke, Zeman je bio promašaj, Rastelli, Diego Lopez također, a 2018. godine Guliniju se konačno ukazao Maran, koji je dotad godinama čudesno držao skromni Chievo iznad vode u Serie A.

Riječ je o čovjeku čija fotografija stoji kraj izraza „potcijenjeni trener“ u riječniku stranih riječi. Ne zna s novinarima, ne pravi si promociju kroz medije, ne trudi se biti dobar sa svima, nije bio poznat igrač, nije dugo imao agenta, ima užasnu narav kad gubi, nije salonski tip trenera...

Međutim, sa Sardinije je u osvajanje Italije krenuo i Max Allgeri koji je dobrim radom u Cagliariju zaslužio poziv Milana. Za Marana kažu kako će unatoč dobrim rezultatima teško dobiti priligu kao Allegri.

Trenutno ga tapšaju po ramenima i hvale na sva usta, ali smiješi mu se sudbina Francesca Guidolina koji je bio sjajan provincijski trener, ali u nedostatku karizme i imidža nikada nije dobio priliku u velikim klubovima. Teško ga je zamisliti kao trenera Ronaldu ili Lukakuu. Ipak, primeri Sacchija, Allegrija i Sarrija, daju nadu i Maranu kako nakon 18 godina karijere izgrađene kroz niželigaška bespuća, borbu za ostanak u Serie A i bez karijere poznatog igrača, možete dobiti poziv većeg kluba.

Maranov Cagliarije je izastao u simpatiju nesvrstane Italije. Ono što je nekoć bila Atalanta, danas je simpatični klub sa sardinije.

Inače, na kraju ove sezone, proslavit će stogodišnjicu postojanja kluba, 50 godina od povijesnog naslova prvaka Italije. Da je ovo posebna godina, govori to što je Gigi Riva nedavno proslavio 75. rođendan. Koliko simbolike, jubileja, sudbinskih prstiju pokazuje – ovo će biti OSOBITA sezona za Cagliari.

Kako će završiti, možemo samo nagađati i navijati za njih usput...

(FOTO: Reuters)