Kad se igra za momčad

Po linijama, slika izgleda ovako: sigurnost Ivušića podignula je cijelu zadnju liniju. Mladi Hodak odigrao je kao da iza sebe ima nekoliko prvoligaških sezona, Hrgović je jurio po lijevom boku poput TGV-a, dok je Mlačić iznosio loptu kao da su mu u kopačke ušle uspomene mladog Lucija. Krovinović je davao ritam, Pajaziti radio ono što je u šampionskoj Rijeci radio Selahi – kupio otpatke, držao sredinu i razigravao kao da ga Garcia navodi joystickom s klupe. Rebić? Red pogrešaka, red sjajnih poteza. Ali kada dođe na 100 posto, znamo svi da je u Bundesligi i Serie A razbijao bekove i stopere, pa zašto ne bi i u HNL-u? Pukštas je opet radio ono što radi najbolje, napadao prostor i rušio strukturu zadnje linije. I ništa i nije forsirao, nego je pustio da utakmica dođe k njemu. A Almena? Došao na mala vrata, kao potpuni anonimus, a već sada se pokazao kao igrač koji zna. Istovremeno igrač sistema i igrač lucidnosti. Ne, nije on zbog ovog pogotka nikakvo svjetsko čudo, nikakav 'novi Messi', ali njegova igra ima smisao. I temelj. A na temelju se gradi.

Kad se priprema onaj savršeni, instagramovski čokoladni shake (barem u američkim filmovima), onda na kraju uvijek dolaze dvije stvari: šlag i trešnjica. Ove nedjelje šlag je bio Gonzalo Garcia. Njegov Hajduk bio je moćan, jasan i precizno odmjeren – zasitan taman onoliko koliko treba da utaži veliku glad navijača. A trešnjica? Michele Šego. Ni prvi ni drugi gol ne konkuriraju za ljepoticu kola, ali ni Inzaghi nije zabijao remek-djela pa je bio nezamjenjiv. Ono što vrijedi više od pogodaka je gard ‘mogu ja, ali može i moj suigrač’. Ono slavlje poslije pogodaka. To je ove nedjelje bio Hajduk. I zato je rezultat bio tako ‘snažan’.

Kao što Splićane nakon nekih očajnih rezultata nije trebalo gaziti, tako ih se ni nakon jedne vrhunske utakmice ne treba dizati u nebesa. Pula je bila izvanredna. Karakter izražen, ideja svima potpuno jasna, a kolektiv – iznad svakog pojedinca. Ove nedjelje je iskočio Šego, sutra će netko drugi. To je ispravno razmišljanje.

Ako je Hajduk iz Pule nagovještaj, a ne iznimka, onda Bijeli napokon imaju pred sobom pravac koji vrijedi slijediti. Jer kada je pristup čist, um neopterećen, a vjera u suigrača veća od straha od pogreške, tada ovakve večeri ne postaju bljeskovi, nego navika. Hajduk je pokazao kako može izgledati kada igra oslobođen, gladan i prepun samopouzdanja. Sada je jedino pitanje – mogu li to ponoviti? Ako je odgovor pozitivan, Pula neće ostati uspomena, nego početak. A to je, pretpostavljamo, ono što svi u Splitu žele.