Jel' vam sad jasno?

Kaže ona narodna: "Možeš sve ljude lagati neko vrijeme, možeš neke ljude lagati svo vrijeme, ali ne možeš sve ljude lagati svo vrijeme." Kad bismo je samo malo prilagodili aktualnom trenutku hrvatskog nogometa, mogli bismo reći: "Možeš neko vrijeme lagati sam sebe talentom, tradicijom i rezutlatima A reprezentacije da si nogometna velesila. Ali, vrijeme će ti kad-tad pokazati pravu istinu." A ona je doista - brutalna! Rijekina blamaža, sramota ili što već, u Ljubljani, poraz od Olimpije (0-5) i sve ono što se događalo na tribinama Stožica, samo su zaokružili sliku tužnog ljeta hrvatskog nogometa. Počevši s Eurom do, eto, te ružne večeri u Ljubljani, stižu, uglavnom, samo skupe lekcije iz kojih učimo da sve više zaostajemo za modernim nogometom, da su nam samodopadnost i pogledi svisoka prema nekim 'nogometnim liliputancima' potpuno bez pokrića. I da, svejedno, srljamo u definitivnu propast. Poput putnika, koji odmiče sve dalje u krivom smjeru, ali zadovoljno, bez prestanka, pjevuši staru, otrcanu pjesmu.

Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

Hajduk, Osijek i Rijeka ovog su se ljeta propisno osramotili u europskim dvobojima, ispali od klubova iz zemalja, koji su nam, ne tako davno, bile mušterije. I još jednom upozorili da hrvatski nogomet doista treba razmisliti o samome sebi. Može se, dakle, da se vratimo na početak, neko vrijeme igrati na očajnim travnjacima, može se igrati bez pravog stadiona i pomoćne infrastrukture, može se, neko vrijeme u prvi plan stavljati 'nepresušan talent', igrati na emociju i tjerati strah u kosti protivnicima drugim i trećim mjestima na svijetu. No, iza svega toga stoje priča o neradu, neznanju, bahatosti, puno praznih obećanja i promašenih vizija i populizma. Sve to sad dolazi na naplatu, na svim razinama. Ne, nije uopće čudno da hrvatski klubovi ispadaju od onih iz Azerbajdžana, Slovenije ili Slovačke, da se ne mogu namentuti niti igrom niti kvalitetom, da ničime ne mogu pokazati da su bolje. Naravno, iz te priče izuzimamo Dinamo, koji je priča za sebe, 'spasitelj' hrvatskog klupskog nogometa, koji svojim rezultatima održava nacionalni koeficijent i puni blagajne ostalim HNL klubovima. Nekima kao da je to i dovoljno, plješću Modrima i čekaju da kapne novac, da popuni poneku rupicu u proračunu. Kad ih već sami ne znaju puniti, ili ih ne zanima.

HNS kreće u gradnju kampa: „Ovo je značajan korak prema našem strateškom cilju“

Smolčić: „Bolja smo momčad, ali to trebamo pokazati na terenu“

SRAMOTA!

Dakle, nakon što smo ljetos zaključili da nam i reprezentacija igra staromodan nogomet i da se tim problemom, zapravo, uopće ne bavimo, nakon što se U21 reprezentacija izblamirala i sve teže hvata korak za vršnjacima iz Europe, one, još mlađe selekcije više ničime i ne odskaču od mladića iz 'trećeg nogometnog svijeta', sad su nas prizemljili i klubovi. Je li to dovoljan alarm, je li dovoljno upozorenje za ljude u hrvatskom nogometu, u Savezu i klubovima, da se trgnu, da zaustave taj slobodan pad? Hoće li klubovi i njihovi vlasnici i predsjednici konačno shvatiti da bez struke nema kruha, da hirovite i iznenadne smjene trenera dugoročno ne donose ništa. Kao što ne donose niti 'ad hoc' slagane momčadi, sumnjivi i isluženi stranci ili brže-bolje prodaja ono malo preostale domaće kvalitete. Shvaćamo, treba popunuti budžete, isplatiti plaće, preživjeti sezonu, novac se mora 'vrtjeti'. No, neke granice trebaju se povući, zbog dugoročnog opstanka hrvatskog nogometa. Uzet ćemo, recimo, primjer baš iz Ljubljane. Olimpija je znači, razbila Rijeku kao nitko dosad, doista je izgledalo kao da je s druge strane madridski Real. Riječkim zvijezdama, reprezentativcima i onima koji misle da bi to trebali biti, lekciju su, između ostalih, očitali Peter Agba, Raul Florucz i Thalisson. Prvi je ne tako davno igrao u Dubravi Tim Kabel, drugi u Jarunu, a treći u niželigašu, varaždinskoj Slobodi. Hrvatskim klubovima i hrvatskoj struci prošli su ispod radara. Je li razlog neznanje, nedovoljna stručnost, nezainteresiranost ili, jednostavno, previsoko i iskrivljeno mišljenje o tome kakvi bi igrači trebali igrati u HNL klubovima (nećemo valjda dovoditi neke drugoligaše, kamo li četvrtoligaše), u konačnici potvrđuje istu tezu o krivom smjeru kojim ide hrvatski nogomet i potpunom gubljenju vremena. Bolje je dovoditi sportske direktore izvana, padati na njihove skupe vizije i odavno pročitane priče, nego 'proizvoditi' vlastite nogometne djelatnike, sportske direktore i skaute. Jer, to iziskuje neko vrijeme i trud. Zašto bi, primjerice, Goran Boromisa dobio priliku u Hrvatskoj, zašto imati strpljenja za takve kad možemo dovoditi razne 'botove', ako može svoj put graditi u Sloveniji? Nama ne treba, jer, što on zna, to je ipak 'samo' Olimpija?

Mladih igrača, od kojih bi klubovi trebali živjeti, u seniorskom je nogometu sve manje. A dok do seniora i dođu, sve manje odskaču i talentom, a pogotovo fizikom, od svojih vršnjaka iz drugih zemalja. Kako će i odskakati kad se stožeri mladih reprezentacija slažu po raznoraznim ključevima i lobijima, kad strategija razvoja igrača ne postoji, sve se provodi stihijski. HNS sve nijemo promatra sa strane, uvijek ponavljajući kako ćemo i u budućnosti imati nove 'modriće, perišiće, kovačiće', jer, zajedno s dijasporom mi smo neiscrpni izvor nogometne genijalnosti. Diže, naravno, HNS ruke od neuspjeha klubova, nije to njegov posao. Ali, kad je u nečijem interesu trebalo ukinuti B momčadi klubova u drugom rangu klupskog nogometa, tu je HNS bio promptan. I dalje ne shvaćajući kakav je 'nogometni zločin' napravio. I nikako da ga ispravi, iako je to trebao učiniti - jučer.

Ništa manje suicidalno za ligu nije niti igranje na uništenim, opasnim travnjacima. Umjesto da su nam tereni sve bolji, sve kvalitetniji, infrastruktura HNL-a iz godine u godinu izgleda sve očajnije. I dok su sami stadioni neka druga, tužna i sramotna priča svih razina društva i politike, tereni su ono oko čega ne smije biti kompromisa, esencija nogometnog proizvoda. HNS prstom upire u klubove, gradove i državu, a pritom svoj proizvod, HNL, svoju tvornicu, od koje bi trebao živjeti, reklamira i prodaje dopuštajući igranje na oranicama i močvarama. Sve dok će za HNL licencu važniji biti broj parking-mjesta i reflektori od kvalitete travnjaka, dok će se u licenciranju gledati kroz prste, tko će uopće i zašto ulagati u infrastrukturu? A kvaliteta nogometa dodatno će stagnirati.

Dolazimo konačno i do te navijačke problematike, koja je svoj novi čin imala u Ljubljani. Prekinuli su Rijekini navijači utakmicu, sasuli teren bakljama, gađali stolcima i pirotehnikom i domaće navijače. Naravno da Rijeka može očekivati tešku kaznu iz UEFA-e. Nećemo se praviti većim katolicima od Pape, znamo da navijačkog nasilja ima u većem dijelu Europe, ono je, generalno, u porastu. No, upozoravajuće je da u Hrvatskoj ono opet postaje trend, a da sve ono što je po tom pitanju napravljeno zadnjih godina, ima sve manje efekta. Svi će navijačke nerede osuditi, a neće ništa poduzeti da bi ih doista iskorijenili. Kazne, koje se izriču klubovima u HNL-u zbog navijačkih delikata, uglavnom su simbolične, nekad manjeg, nekad većeg novčanog iznosa i očito ne djeluju. A prave sankcije, koje bi natjerale klubove da se bave svojim navijačima, same navijače da se 'okane ćorava posla', u biti postoje samo na papiru. Dakako, u toj se priči vrlo oportuno ponaša i HNS. Ne propušta se, primjerice, pohvaliti sjajnu atmosferu na svakoj utakmici Eura, posebnu energiju i sinergiju domovine i dijaspore, a pritom prešućuje da je upravo HNS bio daleko najizdašniji 'donator' UEFA-e kaznama, koje je platio zbog ponašanja tih istih navijača na tom istom Euru. Kao i u priči o samom nogometu, prozvodnji igrača, struci i ovdje se ide linijom manjeg otpora, kratkoročno i uskogrudno.. Zato i jesmo tu gdje jesmo?

No, najvažnije je pitanje nako svega: Jesu li sve to sad shvatili oni koji bi trebali shvatiti? Bojimo se da je pitanje samo retoričko...