Jakirović je pronašao put

Jedan od silnih štoseva, koji se vrte po društvenim mrežama nakon Derbija i kojima se navijači zabavljaju tiče se i Sergeja Jakirovića. Netko ga je oslovio 'kraljem lavova', s prigodnom fotomontažom, uz komentar: Prva mačka, koja ima 10 života! Šala, valjda, neće nikome krivo sjesti, aluzija je jasna, Jakirović je, doista, na Dinamovoj klupi ove sezone imao više od devet života. Preživio je što mnogi njegovi prethodnici nisu. Prag, Priština, Gorica, Varaždin, Plzen, Lokomotiva, Solun... Puno je bilo tih crnih rupa, puno trenutaka u kojima su mu već odbrojavali. I tko zna, da je u rukovodećim strukturama kluba bila jasnija slika, da je bilo ljudi, da se nisu vodile bitke za vlast i da su se, oni koji vladali, odlučili povući poteze i da su imali rješenje, vjerojatno Jakirović ne bi dočekao ova dva Derbija na Poljudu kao Dinamov trener. Koliko je još bilo onih Osijeka, Rudeša, opet Varaždina i Lokomotive, Rijeke..., gdje se sve, u zadnjim minutama prelomilo na njegovu stranu. A moglo je otići u drugom smjeru.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Nakon svega, nešto više od mjesec dana prije kraja sezone, Jakirović i Dinamo su tamo gdje su željeli biti. Dobro, navikao je Dinamo biti u puno komotnijoj situaciji početkom travnja, usamljen na vrhu HNL-a i s mislima u novoj sezoni. No, kakva je ovo sezona, što se sve događalo i kakvim smo sve turbulencija svjedočili, da je netko nakon tog poraza od Lokomotive (0-3) u Maksimiru ponudio ovakvu situaciju nakon Uskrsa, svi bi je u Maksimiru potpisali. Jakirović prvi! Dinamo odlučuje sam o sebi, živ je u borbi za oba trofeja, 'ubio' je entuzijazam i pobjedničke snove najvećem rivalu, pobijedio ga dvaput u njegovu dvorištu. I, bez obzira što u onoj prvoj utakmici Dinamo nije izgledao vrhunski, što i u Kupu nije znao finalizirati dominaciju i strepio je od Sigurova udarca u nadoknadi, pripisati sve samo sreći i igračkoj inspiraciji, a ne priznati zasluge Jakiroviću bilo bi pogrešno i nepošteno. Jer sve, ipak, kreće od trenera.

Jakirović je mogao danas biti u koži Mislava Karoglana. Mogao je on biti taj, o čijoj će se ostavci raspravljati, u čija će prsa udarati strijele sa svih strana. Mogla je, nogomet je to, presuditi možda jedna lopta, da Nevistić 'ono' ne obrani, da Sigur 'ovo' zabije. Ali, generalno, kad se sve stavi na papir i pogleda šira slika ipak nije slučajno što se to nije dogodilo. Jer, svaki put kad se 'lomila' njegova sudbina i sad, kad je bilo najvažnije, kad više nije bilo prostora za išta osim pobjede, Jakirović je pronalazio put. Ne znamo potpunu istinu o Hajduku i stanju u tamošnjoj svlačionici, iako se zadnjih dana u eter nešto i probilo, govorio je o tome i sam Karoglan, o nekakvim problemima, međusobnim odnosima. Imao ih je, naravno, i Jakirović, kao što oni postoje u svakom klubu na svijetu. Uvijek je netko nezadovoljan, uvijek neki igrač misli da bi trebalo drugačije, da trener krivo radi. Naljutit će se Petković kad ga Jakirović zamijeni protiv Rijeke u 70.minuti, naljutit će se i Baturina na Poljudu i neće to skrivati, kad ga trener pozove na klupu nakon sat vremena. Ne igra Dinamo uvijek lijepo i efikasno, ne igraju uvijek oni, koje bi 90 posto navijača stavilo na travnjak, nisu svi igrači nerazdvojni i najbolji prijatelji. No, ova Dinamova grupa, sa senatorima i kapetanom Ademijem na čelu, uistinu je jedna uglavnom homogena, zdrava, karakterna skupina. I nije floskula da svi žive za zajednički cilj, da je većina njih sprema i odsjediti na klupi poneku utakmicu, progutat će vlastiti ego, ako je to dobro za konačan rezultat.

A Jakirovićev je veliki plus, što je tu svlačionicu uspio 'zadržati' na svojoj strani. I kad su mnogi počeli sumnjati u njegove trenerske kvalitete, a tada, vjerujte, počinju sumnjati i sami igrači, za koje će mnogi treneri uvijek reći da su kvarna roba, uvijek je nalazio način da iz njihovih kvaliteta izvuče rezultat. Jasno, veliki dio toga leži i u tom, njihovom karakteru. Ali, znao je Jakirović mijenjati pristup prema starijima i prema mlađima, kad je shvatio da treba više i drugačije komunicirati s njima, to je činio, kad je vidio da njegova ideja brzog, okomitog, agresivnog nogometa ne odgovara njihovom stilu, prilagodio se tim zahtjevima. I kad je bilo najteže, najvažnije, uglavnom su pobjeđivali. Kao sad, dvaput u četiri dana na Poljudu. Možda su, nogometno, presudile nijanse, ali, definitivno, nije slučajnost.

Dečko koji je zaslužio!

Hajduk je imao sve, a sad nema ništa, Dinamo - obrnuto! Derbiji su okrenuli sezonu naglavačke!

Jakirović: „Skoro mi je otišla zadnja loža kada smo bježali s terena, mislim da bi nam izmjerili brzinu veću od 35 na sat”

Puno je puta Jakirović ove sezone primao kritike, u Dinamu je to, jednostavno, tako. Ako se mučiš s Varaždinom i nemaš igru, malotko će se sjetiti da si nedavno pobijedio Betis. Ako izgubiš od Lokomotive, moraš otići, jer to je 'sramota'! Ako stvaraš šanse i zabiješ samo jedan gol, nije dobro, ako igraš blijedo, ali pobijediš 2-0, opet nije dovoljno dobro. Odigraš sjajnih 45 minuta i loše drugo poluvrijeme, nitko ne priča o ovom prvom poluvremenu... Svega je bilo ove sezone, raznih anomalija, toliko prekretnica, koje to na kraju nisu bile, korak naprijed, nazad dva, malo optimizma i puno sumnje. Jakirovićev CV modernog, proaktivnog trenera, često je bio na kušnji, prefiks 'defenzivnog trenera' i stratega za manje klubove počeo ga je u stopu pratiti. Ali, Jakirović je u Splitu, u Kup Derbiju, pokazao jedno drugo lice. Možemo reći, napokon je izišao iz nekih okvira, promijenio postavke momčadi, pokazao da može razmišljati drugačije, napadački, postaviti se hrabro. I nadigrati Hajduk, koji samo zahvaljujući Lučiću nije na poluvremenu zaostajao više od jednog gola. Iako, naravno, opet će se pričati i onih zadnjih pola sata Dinamove igre, koja nije nudila ushit. No, kad ovako završi, kad i suparnik prizna da je iznenađen, nadigran, onda ipak treba pričati o tom, prvom poluvremenu. Jednom od najboljih, koje je Jakirovićev Dinamo odigrao ove sezone.

Jakirović je, dakle, tamo gdje je priželjkivao biti. Sam krojač svoje sudbine, u dvoboju s Rijekom (Hajduk matematički nije otpao, ali ne izgleda kao kandidat za naslov). Igrom sudbine, za konačnu nagradu, za dvostruku krunu borit će se protiv momčadi, koju je i sam slagao, koju je napustio na šokantan način, što su mu mnogi tamo zamjerili. I svjestan je da nije još napravio ništa, da će ove pobjede nad Hajdukom biti tek statistička fusnota, ako se na kraju ne okruni trofejima. Ili barem, naslovom prvaka. Međutim, u Splitu je pokazao da ima neke ideje, da je spreman mijenjati, slušati signale iz svlačionice. Krenuti s dvojicom napadača, s promijenjenom obranom i Pierre-Gabrielom, koji je i bek i krilo u jednom, sa Špikićem, koji bi trebao biti nešto slično, s Baturinom koji igra po cijelom terenu i koristi svoju nepredvidljivost, to su odluke koje donose pobjede i trofeje. Jakirović s početka mandata teško bi se za takvo što odlučio, sad je prelomio i - pogodio! Dinamo, kakav smo gledali u prvom poluvremenu na Poljudu, to je Dinamo kakav svi žele gledati. Stalno, ili barem često! Možda je moglo prije, ali nikad nije kasno. I nema razloga da tako ne nastavi i do kraja sezone.