INTERVJU: Drugi topnik 2. lige koji redovito mjeri puls: Ivan Šaranić nakon Emirata pronašao sebe u Sesvetama!

Dan poslije stigla je – kazna. Poraz protiv Hrvaca, nakon osam uzastopnih pobjeda Sesveta. Domaćin je u sat vremena uzeo mjeru Racovim igračima, autoritativno, bez respekta prema seriji pobjeda koju je gost donio u Sinjsku krajinu. Nakon šezdeset minuta – 4:0 za Hrvace. Tek je tada progovorio drugi topnik lige: dva gola Šaranića tek su ublažila poraz.

Šaranića pratimo već dugo, iz onih maksimirskih dana kad smo naslonjeni na ogradu često gledali one koji dolaze, pa se pitali tko će preživjeti put od juniorske svlačionice do one seniorske u podnožju južne tribine Maksimira. Bio je briljantan. Odmah uz Baturinu, rame uz rame na hijerarhiji talenata. Bio je tu i Duvnjak, Crnac, na golu Zadro – generacija koja je izgledala kao lijepi katalog Dinamove budućnosti. No iskorak u seniorski nogomet uvijek je težak. Za neke postaje tek stepenica, za druge litica u kojoj padaju snovi i nade…

“Igrao sam u B momčadi Dinama pa otišao u slovenski Bravo. Činilo se da je to ispravan put. Da se nametnem u Sloveniji pa se vratim u Maksimir. I dobro je krenulo. Igrao sam šest utakmica, ali onda iz nekog meni nepoznatog razloga maknut sam sa strane. Nikada mi nije bilo jasno zašto”, govori Šaranić, bez gorčine u glasu, onako kako pričaju oni koji su se već pomirili da odgovori na neka pitanja rijetko stižu. Nakon toga Varaždin, kratka epizoda u Ukrajini, i onda – poziv iz Emirata.

“Zvao me agent Matej Škegro, izvrtjeli smo opcije i nekako mi se svidio plan. OK, neki će reći da su Emirati nogometna egzotika, ali koliko novaca ulažu i kakvi su uvjeti tamo – jasno je zašto velikim koracima grabe prema naprijed.”

U Emiratima je živio u hotelu u Dubaiju, u gradu koji nikad ne spava. No on je živio ritam čovjeka koji je sve podredio nogometu.

“Šest mjeseci sam dolazio prije svih na trening, radio na sebi, trudio se nametnuti. No nije bilo efekta. Jednostavno nisam legao Goranu Tomiću koji je tada bio trener Al Bateha. Igrali smo neku prijateljsku utakmicu, dobio sam udarac u ložu i jedva sam stajao na nozi kad mi je došao i rekao: ‘Ti se ozlijediš, a taman sam ti htio dati priliku u sljedećoj utakmici’. Ej, pa nisam baš klinac…”, prisjeća se Šaranić, pa se samo nasmije na spomen te epizode.

Odgovor zašto je završio u zapećku nikad nije dobio.

“Ma nisam niti tražio. Bolje da ne znam jer vrijeme ionako ne mogu vratiti.”

Nakon sedam poraza u nizu, jednog remija pa opet poraza, Tomić je postao bivši. Došao je Iranac, trener koji je odmah odvojio nekoliko igrača koji su došli s bivšim trenerom. Šaraniću je bilo jasno da je kraj blizu.

“Sjeli smo i dogovorili rastanak. Nije mi baš u interesu da živim u Dubaiu, treniram i gledam kako mi prolazi vrijeme. OK, možda bih zaradio, ali karijera kratko traje. Trebao sam novi izazov. Vratio sam se u Zagreb, trenirao sa Stipom Marinom i otvorila se opcija Sesveta. Osjetio sam da me trener Rac želi. Osjetio sam to povjerenje i na koncu je ispalo odlično.”

Sesvete su se neko vrijeme tražile. A onda je ovo proljeće sve kliknulo. Od Cibalije početkom prosinca do Hrvaca prošlog vikenda – osam pobjeda u nizu, serija kakvu druga liga ne pamti često. Šaranić je na proljeće zabio osam golova, tri je dodao u jesenskom dijelu.

“Glupo mi je pričati o sebi, ali mogu o momčadi. Kliknuli smo jednostavno. Tražili smo se u jesen, bilo je tu puno novih igrača i trebalo je vrijeme da se posložimo. Onda su došle zimske pripreme na kojima smo kliknuli. Stvorilo se zajedništvo i neka kemija i to se vidjelo na rezultatima.”

Kemija – ta riječ kojom se u hrvatskom nogometu obično maskira izostanak sustava – ovog je puta doista imala pozitivan epilog na semaforu i na ljestvici. Utrka s Rudešom mogla bi trajati do posljednjeg kola i međusobnog derbija.

“Slažem se, ali puno je još bodova u igri. Dugo pratim drugu HNL i mogu reći da nikada nije bila izjednačenija. Tu svatko može uzeti bodove svakome. Kamo sreće da potraje i da u zadnjoj riješimo pitanje prvaka”, nada se Šaranić, koji ima ugovor do ljeta, pa njegov daljnji put također ovisi o tome hoće li Sesvete napraviti iskorak ili ostati u svojoj skromnoj realnosti.

“Ne zamaram se, ne razmišljam o tome već idem dan po dan. Fokus je na nogomet i teren, na ove ostale stvari ne želim trošiti vrijeme niti energiju. Jasno da bih htio iskorak i prvu ligu, ali ne bih imao ništa protiv da to bude sa Sesvetama. No, ajmo to ostaviti po strani.”

Marko Lukunic/Pixsell

Vrijeme u BBS-u je curilo, trebalo je polako krenuti prema Sigetu. Priča je skrenula na njegovu generaciju.

“Baturina? Zaslužio je sve što mu se događa. Ne iznenađuju me njegove igre u Serie A. Drago mi je zbog Zadre koji brani na Cipru u kontinuitetu. Duvnjak je u Varaždinu, Crnac ima problem s koljenom u Norwichu, ali vratit će se jači i bolji”, nabraja Šaranić, kao da prolazi kroz nekadašnju svlačionicu i provjerava tko je gdje završio. Svaki od njih nosi svoj križ karijere, svoj tempo uspona i padova.

A Šaranić je ove sezone postao prepoznatljiv i po slavlju gola. Kad zabije, prste stavi ispod vrata, kao da mjeri puls, na isti onaj način kako je Davor Šuker uoči penala protiv Rumunjske u Francuskoj 1998. zaustavio dah nacije.

“Puno me ljudi pitalo je li to razlog, a zapravo je priča drugačija. Naime, moj najbolji prijatelj Tomislav Đurić igrao je neke turnire tijekom zime pa je redovito nakon gola na taj način slavio. U stilu – hladan sam! Pitao sam ga je l’ bi mu smetalo da to uzmem, nije imao ništa protiv i tako je to nastalo. Tek kasnije sam išao gledati Šukera i tu snimku iz Francuske.”

U hrvatskom nogometu ništa ne može proći bez usporedbe sa Šukerom, ali kod Šaranića je sve krenulo s prijateljstvom, ne s mitologijom. U trenutku kad smo sjedili na Kajzerici, Šaranić je devet puta mjerio puls nakon gola. U Sinjskoj krajini dan kasnije još dva puta, pa je zaokružio brojku na 11.

“Neka bude toga što više do kraja, pa i u zadnjem kolu. Sesvete pišu lijepu priču u ovoj sezoni, sretan sam što mogu biti dio toga”, zaključio je Šaranić.