INTERVJU - Nenad Bjelica: Pokušavaju minorizirati sve što sam napravio u Dinamu, Osijek je najstabilniji klub u Hrvatskoj

Nenad Bjelica je pisao povijest Dinama, a sad želi preko Dinamovih leđa ispisati budućnost Osijeka.

Ponajbolji trener koji je radio u hrvatskom nogometu posljednjih godina je na mala vrata i ružan način ispraćen iz Dinama kada nije pristao na ultimatume. I kroz nekoliko mjeseci se vratio biti Dinamova noćna mora koja će ga proganjati tokom cijele sezone. Nikad bitnije sezone u hrvatskom nogometu jer prvaku ide sve i put do Lige prvaka, a poraženi ide u trećerazrednu Konferencijsku ligu.

Dok je Dinamo ove sezone na europskim merdijanima pisao nove stranice klupske povijesti, Bjelica mu je u Hrvatskoj disao za vratom. I diše mu sve više. Miriše na još jednu spektakularnu završnicu HNL-a u kojoj bi Bjeličin Osijek mogao napraviti čudo i svrgnuti Dinamo s trona.

Uz sav respekt prema lijepoj nogometnoj priči u Osijeku, ozbiljnim investitorima na čelu kluba i kvalitetnom igračkom kadru, Osijekova najveća snaga je Bjelica. Dokaz za to su njegovi rezultati i potezi do sad. Čovjek koji je poslije pola stoljeća srušio Dinamovo prokletstvo o europskom proljeću, koji je zgazio Atalantu s 4:0 i jedini koji je u ovom formatu Lige prvaka bio blizu da sa Dinamom prođe grupnu fazu Lige prvaka. A usput je lansirao igrače poput Danija Olma, Luke Ivanušeca, Joška Gvardiola i afirmirao iskusnije igrače poput Bruna Petkovića i Mislava Oršića napravivši ih reprezentativcima.

Bjelica je ostavio neizbrisiv trag na Maksimiru, ali je otišao onako kako nije zaslužio. Ostao je vjeran svom stručnom stožeru, svojim ljudima i zajedno su otišli iz Dinama kad nisu pristali na neke ultimatume Zdravka Mamića.

Nekoliko mjeseci kasnije se vratio „proganjati” Dinamo sa svojim Osijekom u kojem je živuća legenda. Tamo je počeo igračku karijeru, tamo je igrao pri njenom kraju, a tamo se sad vratio i kao trener.

Ambiciozni slavonski klub je atraktivan projekt financijera iz Mađarske koji je zacrtao visoke ciljeve, ali Bjelica je na pragu da to ostvari prije nego što je to bilo tko očekivao. Baš u sezoni kad je Dinamo u Europi napravio povijesni uspeh, „partibrejker” Bjelica je riješio da mu se u prvenstvu osveti tako što će s Osijekom osvojiti titulu. Malo tko je u Osijeku mogao i u najluđim snovima sanjati da će Bjelica već u prvoj sezoni ravnopravno trčati šampionsku utrku s velikim Dinamom i biti u igri do samog finiša. Da je došao ranije, čak bi možda i bio ispred Dinama.

Osijek je u prva tri kola sezone osvojio samo bod. Tad je došao Bjelica. Danas je njegov Osijek bodovno izjednačen s Dinamom devet kola prije kraja. A sad zamislite da Bjelica nije ušao sa zaostatkom od minus osam bodova u utrku s Plavima.

Posjetili smo Bjelicu u Osijeku i pričali o svemu.

Je li vam žao što niste od početka bili s momčadi i prošli ljetne pripreme?

„To je tako. Moglo je biti drugačije, ali ne treba tražiti alibi u nečem. Bez obzira što nisam bio od prvog kola, obavio ljetne pripreme i pravio ekipu, opet smo uspjeli svi skupa dovesti klub na nivo na kojem želimo biti“.

Nakon sjajnih rezultata u Dinamu očekivalo se da završite u nekoj jačoj ligi, možda i u nekom klubu iz top pet liga, ali ste vi odabrali Osijek.

„Iskreno, nisam ni ja mislio da ću doći u Osijek. Imao sam dosta ponuda iz istočnih zemalja, a to mi zbog ove situacije s koronom nije bilo u prvom planu. Iako su bile financijski dosta izdašne. Međutim, uvijek bi se nešto u pregovorima ispriječilo. Nekad financije, nekad nemogućnost vođenja mojih ljudi u stručnom stožeru... Nisam čovjek koji isključivo ide prema novcu. Da sam to htio, otišao bih u neki emiratski klub i danas zarađivao velik novac. Ali želio sam dobar i zdrav projekt i dobio sam ga u Osijeku“.

Šta je presudilo?

„Dobio sam velike ovlasti, dobio sam mogućnost dovesti svoje suradnike sa sobom, a nije nebitno ni to da sam blizu obitelji. Došao sam u zdravu sredinu koju poznajem i gdje mene ljudi isto poznaju. Odmah smo startali sa šest pobjeda. Iako smo krenuli u reformu ekipe i neke promjene unutar kluba. To što sam Osječanin i što sam iz ovog kluba mi je vjerojatno olakšalo posao, ali me i stavilo u još veću odgovornost jer nikad nisam skrivao ljubav prema klubu i gradu“.

Treneru je u pravilu teško prihvatiti prijelaz iz „većeg“ kluba u manji, posebno nakon sjajnih rezultata.

„Slažem se. Nakon Dinama, koji je dominantan ne samo u Hrvatskoj nego i na ovim prostorima Europe pa i svim zemljama nekog drugog i trećeg nogometnog ranga, nije jednostavno doći u klub koji je malo nižeg ranga. Naravno da su tu kod mene puno odlučivale emocije, kao i zdrav projekt. Kad idete u neki klub morate pogledati kako je i u prošlosti živio, radio, funkcionirao. Ako je klub promijenio pet trenera u sezoni ili tri sportska direktora, onda znate u što idete. Bio sam u situaciji da sve to mogu sagledati i odbijati neke ponude. Iz privatnih ili financijskih razloga. Gledati sebe, svoju obitelj, svoje suradnike, gledati ovlasti u klubu, financije, atmosferu u gradu, u klubu… Sa svim tim sam se vodio kad sam stavljao stvari na vagu, pluseve i minuse. A jedini minus je da je Osijek na neki način klub nižeg ranga u odnosu na Dinamo. Ali sve ostalo je bilo pozitivno. Iako Osijek nije bio najveći klub koji me je tražio ovog ljeta“.

Koliko su vas privukle ovlasti koje ste dobili u Osijeku?

„Puno je to veća odgovornost. Radio sam to u Wolfsbergu, kojeg sam za tri godine praktički uveo iz regionalne lige u Bundesligu, gdje je u prvoj sezoni uzeo peto mjesto, a Europa nam je izmakla za samo bod. Čak i u Speziji sam u drugoj sezoni imao dosta velike ovlasti, ali ovdje definitivno imam najveće. Nemam problem s tim već imam problem kad nemam odgovornost. Što imam veću odgovornost, više sebe stavljam pod pritisak. Na razgovoru mi je predsjednik u startu rekao kako od mene očekuje da preuzmem cijelu sportsku politiku kluba. Znači i sportski direktor, trener, čovjek koji nadzire sve što se događa u omladinskoj školi i ima slobodu odlučivanja unutar tog sportskog segmenta. Radim s ljudima s kojima sam na istoj valnoj dužini, koje poznajem, u koje imam povjerenja i stvarno mogu reći da ovaj sportski dio kluba dosta dobro funkcionira u ovih sedam mjeseci. Volim biti odgovoran. Imao sam situacija u karijeri kad sam to očekivao dobiti od trenera. Onda sam bio puno bolji nego kad sam bio jedan od 22“.

Na našim prostorima taj engleski tip menadžera nekako nikad nije zaživio. Kao da smo naviknuli imati gazdu…

„Pa dobro, ima i ovdje gazda iznad trenera i sportskog direktora. Predsjednik gospodin Ferenc Sakalji, pa investitori... Oni su mi dali veliku slobodu u odlučivanju, formiranju svega unutar kluba i to su sve oni zahtijevali od mene. Ja ništa od toga nisam postavljao kao uvjet. Ja sam to prihvatio i za sad to ide dobrim putem. Bio je i u Dinamu donedavno trener i sportski direktor Zoran Mamić. Tako da vjerojatno ima primjera, ali nije baš često“.

U Italiji je to nemoguće…

„U Italiji trener ne odlučuje ni o čemu osim o terenu. Sportski direktor vam dovede igrače za koje on misli da ih treba dovesti, uopće vas ne pita ništa i to je to. Mislim da to nije zdrav i dobar odnos i nije u interesu kluba. Što će treneru igrači koji se sviđaju samo sportskom direktoru? Nema baš nekakve logike. Kad su tu dvije osobe, mora biti nekakav konsenzus, neko zajedništvo i na kraju slični pogledi na nogomet. A kad je to u jednoj osobi i kad ona to ne zloupotrebi, onda to može izvrsno funkcionirati“.

Osijek nikada u povijesti nije bio drugi, sad je gotovo sigurno kako to ne može izmaći, međutim sad je i u prilici uzeti naslov pa možda to drugo mjesto i ne zvuči kao što je zvučalo prije na primjer godinu dana.

„Osijekov postavljeni cilj je svake godine igrati u europskim kvalifikacijama. Sad je i matematički jako teško da izgubimo povijesno drugo mjesto, ali ukoliko nam se pokaže prilika pokušat ćemo biti i bolji od tog drugog mjesta. Blizu smo. Kad sam preuzeo klub, imali smo bod. Tad sam izjavio kako ćemo se boriti za najviše ciljeve i to sam u tom trenutku mislio. Nisam uopće razmišljao o tome da bi se Osijek trebao boriti za treće ili četvrto mjesto pa i u ovoj sezoni. Vjerovao sam da je to moguće s ovom momčadi. Naravno, uz određene preinake, koje smo i napravili. Doveli smo 10-ak igrača, što u ljeto, što sad na zimu i evo tučemo se s protivnikom koji je u svim segmentima moćniji od nas. Ali evo uspijevamo i nadam se da će tako biti do kraja.“

Koliko vas osobno motivira činjenica da vodite borbu baš protiv Dinama?

„Lagao bi kad bi rekao da ne. Najviše zbog mog rastanka kakav je bio i nakon svega što sam ostvario u Dinamu. A i ovog post perioda u kojem te njihove izjave u mom pravcu nisu bile korektne i pokušavalo se da se minorizira sve ono što sam ostvario u Dinamu. A to me sve skupa dodatno motivira. Ponosan sam čovjek, a osim toga radim za klub čiji sam navijač, tako da to sve skupa ima jedno s drugim veze. Način kako smo otišli moji pomoćnici i ja iz Dinama i sve ono što se događalo u tom nekom periodu našeg odlaska, naravno da nas motivira da budemo najbolji“.

"NEKE POSLOVE NISAM UZEO JER MI NISU DOZVOLILI MOJE POMOĆNIKE"

Iz svake vaše izjave se vidi koliko ste privrženi svom stručnom stožeru. To je fascinantno.

„Pitali su me puno puta nakon odlaska iz Dinama, koji je trenutak bio kad sam ja odlučio otići? To je bilo kad su moji pomoćnici smijenjeni na brutalan način. Ni krivi ni dužni. Tad sam izgubio povjerenje u ljude s kojima sam surađivao dvije godine. Kad su oni bili spremni poniziti moje pomoćnike na taj način, ja sam odlučio otići iz Dinama. Time sam sve rekao. Neke poslove nisam ni uzeo, a bili su za mene vrlo atraktivni, poznati i veliki klubovi, jer mi nisu dozvolili dovesti moje pomoćnike. Osijek mi je odobrio šest pomoćnika. Evo, prošle godine sam imao operaciju leđa i nisam bio prisutan u Osijeku mjesec dana. A ekipa i klub su funkcionirali perfektno. Sve utakmice smo pobijedili i sve su vodili moji pomoćnici. To su ljudi koji su kao prvo vrhunski profesionalci, a kao drugo vrhunski ljudi. Jedno bez drugog ne ide. Koliko god ih budem mogao imati uz sebe ja ću ih imati“.

Koliko su oni u konačnici bitni za rezultate?

„U segmentu sportskog direktora su mi još važniji jer, kao što ste i danas na treningu vidjeli, oni ga odrade uz moje minimalno sudjelovanje. Bez da moram nešto previše tu sudjelovati. Naravno da mi svi zajedno dogovorimo trening, ali oni ga odrade dok su meni prepustili da u ulozi sportskog direktora imam više vremena i energije“.

Ukoliko bi se netko od njih u nekom trenutku odlučio na samostalnu karijeru ili neku drugu promjenu da li biste im zamjerili ili bili ponosni na njih?

„Apsolutno da bih bio ponosan. Imao sam pomoćnika u Wolfsbergu, kojeg sam zvao kad sam odlazio u bečku Austriju, ali je dobio ponudu da ostane prvi trener i on se za to odlučio. Ja sam to ispoštovao i nikakav problem nisam imao s tim. Razumijem da netko ima ambicije postati prvi trener i to je apsolutno legitimno, a ja ću se pokušati snaći kao što sam se i u toj situaciji snašao i poveo sa sobom Renea Pomsa. I onda na putu od Austrije skupljao Martina Mayera pa sam došao u Dinamo i dobio Ninu Bulu pa dobio Karla Reinholza, Jasmina Osmanovića, Silvija Čavlinu i sad su svi sa mnom u Osijeku. Imamo respektabilnu ekipu, ali svi oni bi dobili moju podršku da se jednog dana odluče raditi s nekim drugim. Takav sam slučaj imao u Dinamu kad je Leo Sovina otišao s gospodinom Čačićem u Egipat jer je dobio bolju financijsku ponudu. Dan danas smo u kontaktu i nema tu ljutnje. Sad nas je tu sedam jer smo dobili Marina Vučka koji je isto sjajan. Baš smo dobra ekipa“.

Koliko traje radni dan Nenada Bjelice i njegovih pomoćnika?

„Zavisi kako kad, ali recimo da moj traje negdje oko pet - šest sati. Imamo jedan trening dnevno. Uglavnom od devet do tri odradim trening i sve sastanke koje imam. Njima radni dan traje nešto kraće, dođu sat i pol pred trening i odrade ga, ali otprilike između četiri i pet sati. A kod mene oko šest sati. Naravno, to je vrijeme koje provedem tu. Nakon toga odem kući pa gledam utakmice, analiziram sebe, ali to ne računam. Imao sam neke intervjue u njemačkim klubovima gdje je ljudima važno da dođeš u osam ujutro i da odeš s posla u 16 sati. Drugim riječima da otvoriš i zatvoriš stadion. Mislim da to nije važno i da je to samo ispunjavanje forme. To ne mora biti produktivno. Ja sam, ono što kaže floskula, 24 sata u nogometu. Gledam svoje utakmice, protivnika, druge igrače… Puno puta radim od kuće, tako da je radni dan cijeli dan“.

Ostavljate dojam velikog radnika, fanatika…

„To drugi najbolje mogu reći o meni. Pokušavam se ne razboljeti od nogometa jer ima puno kolega koji malo polude od njega. Nije nogomet sve u životu, za mene je familija na prvom mjestu i puno svog slobodnog vremena provodim s obitelji. Volim nogomet, nisam nikad ni zamišljao da ću biti nešto drugo osim nogometaš ili poslije trener. Ali pokušavam da ne filozofiram previše i da skupa sa suradnicima uživam u ovom poslu. Ima trenera koji vole analizirati noć i dan, što postaje dosta naporno za neke ljude. Ispadaju veći fanatici nego ja, ali možda nisu produktivni toliko kao ja. Puno trenera koji dođu gledati moje treninge kažu 'ti radiš jednostavne stvari, pričaš jednostavno i mi te razumijemo'. Mislim da je to važno jer ima trenera koju puno pričaju, ali ih nitko ne razumije“.

S kim najčešće razgovarate o nogometu?

„Ne pričam previše o nogometu izvan njega. Volim diskutirati s kompetentnim ljudima, a njih je jako malo i to su uglavnom treneri. Al pari možeš s trenerom nešto diskutirati, čim počneš s nekim navijačem ući u raspravu, njega vodi srce i nema tu diskusije. Netko tko nije trener, tko nije osjetio miris poraza ili pobjede, ne može ni razumjeti što je to izgubiti ili pobijediti utakmicu u 93. minuti. To može samo trener i zato o nogometu najviše volim razgovarati s kolegama".

Jedna od trenerskih karakteristika Nenada Bjelice je da svaki trening pretvara u natjecanje…

„Volim da postoji taj natjecateljski duh. To dobivate s iskustvom, a ja sam to dosta rano shvatio kao igrač. Volio sam pobijediti i najjednostavniju igricu na treningu. A i drugi su voljeli igrati sa mnom. Takav sam kao i trener, volim igračima praviti vježbe natjecateljskog karaktera jer se s tim povećava intenzitet treninga“.

Naprimjer?

„Ako igračima u najjednostavnijoj vježbi završnice date samo da zabijaju golove, oni će raditi na 70 % intenziteta. A ako im kažete da jedan par igra protiv drugog para, onda njihov intenzitet odmah raste na 85 % jer bi jedan pobijedio drugog, a ako im još na kraju kažete da će za pobjedu dobiti čokoladu ili morati platiti pet kuna u klupsku blagajnu, onda to ode na 100 %. Naočigled je vidljiva ta razlika u intenzitetu i koliko igrači više žive tu vježbu ili trening. Na kraju tu je uvijek neka zezancija, zabava, tako gradimo momčadski duh i zajedništvo. To sve skupa poboljšava atmosferu unutar ekipe“.

Koliko se ta žica može zatezati da nekad ne dođe blizu pucanja?

„Volim taj postotak igrača kao Ramon Mierez kojeg strahovito naljuti kad izgubi neku igru, ali to sve govori o njegovom karakteru. Ja isto nisam volio izgubiti, ali onda to prođe nakon određenog vremena. Kad igrač ne voli izgubiti to govori puno o njegovom karakteru“.

Držite to jako dobro do sad, tablica sve govori, još malo je ostalo…

„Da, mi smo s utakmicom manje u odnosu na Dinamo, koji je sad iznad nas. U periodu od kad sam ja u klubu smo osvojili osam bodova više. To puno govori o tome kako ova ekipa igra. Svi ljudi u klubu jako puno rade i svi smo kao jedno. Borit ćemo se da to tako ostane do kraja pa ćemo vidjeti što će nam donijeti.“

Vaša bilanca protiv klubova iz donjeg doma je sjajna. Inače se zna dogoditi kod favorita opuštanje u takvim susretima, a stara izreka kaže da se trofeji osvajaju na malim utakmicama.

„Zahtijevam od igrača da budu fokusirani na svaku prvu sljedeću utakmicu. Te utakmice protiv 'malih protivnika' dobivamo dosta suvereno i to puno govori o karakteru ekipe. Naravno da smo mi tu malo u prednosti jer igramo samo prvenstvo u odnosu na Dinamo koji ima i Kup i Europu. I normalno je da im se dogodi nekad da se negdje pokliznu. Bio sam i sam u takvom ritmu pa znam da to baš nije lagano. Na nama je da to iskoristimo i da stavimo Dinamu što veći pritisak do kraja“.

Nebitno iz kojeg motiva, ali navijate li za Dinamo u Europi?

„Navijam za svaki hrvatski klub. Iz našeg interesa i Osijekovog interesa da hrvatski klubovi budu uspješni i da se koeficijent povećava, jer to onda garantira više mjesta u Europi za hrvatsku ligu. I normalno je da se radujemo uspjesima hrvatskih klubova. Nebitno jesu li to Rijeka, Hajduk, Dinamo, Osijek, Lokomotiva ili Gorica. Na kraju, svi imamo i financijski interes jer igranje Dinama u Ligi prvaka donosi svakom klubu u Hrvatskoj određena sredstva. Nekima koji imaju manje budžete su ta sredstva jako važna da bi uopće preživjeli. To je 500 – 600 tisuća eura, a još nigdje nisam pročitao da je netko odbio te novce. Svakome to dobro dođe, pa na kraju i Osijeku koji ima vrlo stabilan budžet. Treba biti pošten i ne biti licemjer. Kao ne voliš Dinamo, ali uzmeš novce. To baš ne bi bilo u redu.“

Ostalo je devet kola do kraja HNL-a, čeka vas pakleni ritam od četiri utakmice: Slaven i Hajduk u gostima, pa derbi doma i onda Rijeka. Lomi li se sve sad na ove četiri?

„Ja uopće ne razmišljam o ove četiri već samo o Slaven Belupu. Znam da je floskula, ali idemo utakmicu po utakmicu. Ne možemo razmišljati o utakmici s Rijekom, a imamo prije toga Dinamo, Hajduk i Belupo. Pokušavamo s fokusom na prvu sljedeću utakmicu smanjiti pritisak koji stvaraju mediji, prijatelji, rodbina, navijači… Mi kao klub nemamo nikakav pritisak, ali možemo ugroziti Dinamo. Hoćemo li uspjeti, vrijeme će pokazati. Nije lagano ni Dinamu kad mu netko ovako puše za vratom kao mi, ali nije ni nama lagano budući da Osijek nikad nije bio u situaciji da se bori za ovako visoke ciljeve“.

HNL izgleda dobro ove sezone, djeluje kao nikad jači.

„Ove godine HNL je izuzetno interesantan. Svatko se bori za nešto. Mi i Dinamo za prvo mjesto, Gorica je tu da obrani to treće mjesto protiv Hajduka i Rijeke, koji se bore isto za četvrto mjesto, a svi ostali za ostanak. Vrlo je interesantna liga tako da možemo biti ponosni jer se igra jako dobar nogomet. Svatko svakoga može pobijediti i iznenaditi. Ono s čime ja nisam presretan je praćenje HNL-a. Zaslužuje medijski puno bolje praćenje, iako je bolje u odnosu na prije pet ili tri godina. Zainteresiranost za HNL bi se povećala ukoliko bi bilo više emisija, ukoliko bi se više živio taj HNL, pratio… Po uzoru na ligu u Poljskoj koja je slabija, ali zbog medijskog praćenja izgleda kao Bundesliga. Ili Austrija isto koja je al pari s HNL-om, ali puno bolje medijski praćena i onda to sve skupa upakirano izgleda puno bolje“.

Jaki HNL garantira utakmice jačeg intenziteta. Koliko je važno da igrači igraju što više takvih susreta?

„Da bi bili konkurentni u Europi morate imati teške utakmice unutar svoje lige. Nositi se s puno moćnijima nije lagano. Vidimo da su u nogometu razlike između ovih klubova 'lige petice' i drugih sve veće i da je jako teško uopće ugroziti te klubove. U zadnje dvije sezone izvan 'lige petice' jedino je Porto prošao grupnu fazu Lige prvaka. Treba vam veliko srce da pobijedite tako nekog moćnijeg protivnika koji ima budžet puta 10 i vrijednost igrača puta 15. Zato je važna liga, a da bi liga bila moćnija klubovi bi morali biti financijski puno stabilniji. Automatski time bi igrači ne bi na prvu ponudu odlazili van“.

"NAMA IGRAČ AKO NE ODE S 21 GODINOM, ON JE VEĆ KAO STAR"

Bjelica navodi i konkretan primjer.

„U 'ligama petice' svi žive od televizijskih prava, a ona su u Hrvatskoj do sad bila „smiješna“ jer u najboljem slučaju možeš pokriti 10 % budžeta. I to ovi klubovi koji imaju najmanje budžete. Zamislite vi što je za Dinamo 400 tisuća eura na budžet od 40 milijuna? Što je to ako ne smiješno? Igrali smo u jednom trenutku s Dinamom protiv Manchester Cityja, a taj City je u tjednu prije pobijedio Watford 8:0. A taj Watford je te godine od TV prava dobio 120 milijuna eura. I sad mi idemo igrati protiv tog Cityja i svi u Hrvatskoj se nadaju kako ćemo mi otkinuti nešto. I držimo taj Manchester City do 92. minute na 1:0, a mi smo dobili 400 tisuća eura od televizijskih prava i to ljeto smo prodali tri najvrjednija igrača. Kako ti možeš njima biti konkurentan? To je nemoguće i to je naša sudbina. Proći će vremena da bi neki klub, ne samo iz Hrvatske nego iz ovog dijela Europe, bio konkurentan. Prije dvije, tri sezone je bio Red Bull Salzburg, ali oni imaju veliki koncern iza sebe, koji je financijski jak, ima dobar scouting sustav, dobru školu. Ali i oni dođu godinu, dvije do četvrtfinala neke Lige Europe i onda opet 10 godina ništa“.

Za razliku od tog RB Salzburga koji za tinejdžera zna izdvojiti milijunske iznose, Hrvatska ima talente.

“Istina, ali taj talent uglavnom iz Hrvatske izlazi sa 19,20,21 godinom. Nama igrač ako ne ode s 21 godinom, on je već kao star. Kako star igrači 98. godište?! Pa u Italiji dok nisi napunio 25 godina, ti si već prošao pet, šest posudbi po drugim ligama. Tek s 25 godina postaješ konkurentan da bi igrao u nekom klubu Serie A. Kod nas ako igrač s 22 godine već nije otišao van, on 'ne valja'“.

Vidite li tu perspektivu u Osijeku?

“Mi ćemo sigurno imati tu stabilnost, jer smo mi najstabilniji financijski klub u Hrvatskoj. Zašto smo najstabilniji? Zato što imamo 80 posto našeg budžeta isfinacirano. Mi ne moramo prodavati igrače da bi preživjeli. Ponašat ćemo se tržišno kao biznismeni. Ukoliko postignemo cijenu za naše igrače koja zadovoljavaju ono koliko mi mislimo da vrijede, mi ćemo ih prodavati. Ali ne moramo da bi preživjeli. Nama treba za budžet oko dva do tri milijuna da bi bio isfinanciran, a to ćemo izrealizirati s prodajom jednog igrača. Ali kažem, ako bude ponude za trojicu i to nama donese 15-ak milijuna, mi ćemo ih prodati i pokušati ih zamijeniti s isto tako dobrima“.

U zimskom prelaznom roku od Osijeka se očekivala neka zvučnija pojačanja, kupovine, a radili ste vrlo proračunato i prošli jeftino?

„Mi nismo platili odštetu za ni jednog igrača, a doveli smo šestoricu. Doveli smo igrača koji je igrao Seriju A i Seriju B kao što je Brlek, portugalsku ligu kao Miloš, Čeberko koji je igrao ukrajinsku i austrijsku ligu, doveli smo Santinija koji je prošao francusku, belgijsku, kinesku, hrvatsku ligu, Gyurcsa koji je mađarski reprezentativac, a igrao je u Poljskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj i Topčagića koji nije možda nivo napadača Santinija po svom CV-u, ali je igrač kojeg ja znam i koji bi nam pomogao da se nije ozlijedio. I to sve besplatno. Dovesti igrača isključivo za novac ne mora značiti da ćeš dovesti nekoga tko će pomoć tvojoj ekipi. To znam iz iskustva jer su u Dinamu, bečkoj Austriji i Speziji najveća pojačanja bili igrači koji nisu bili isključivo najskuplji. Veliku većinu ovih igrača sam znao i s nekim sam radio tako da sam znao da tu nema greške. Kad kažem da nema greške, onda je to u karakteru. Mogu malo pogriješiti u kvaliteti, ali u karakteru ne smijem pogriješiti. Jako puno se informiram o igraču kojeg ne znam i mislim da smo tu doveli visoko karakterne igrač“.

"AKO POGLEDATE ZADNJE KOLO HNL-a NAJSTARIJA MOMČAD JE DINAMO"

To su sve različita tržišta, to nisu lige koje su Vam stalno pred očima?

„Neke znam, neke pratim, neke mi predlože pa pogledam. Imam skautsku službu koja mi tu puno pomaže da ne pogriješim, jer ne mogu ni ja sam sve ispratiti – slušam te ljude što mi govore. Na kraju ja moram donijeti odluku. Kad dobijem 10 imena, oni ih sve pogledaju i daju mi filter od tri - četiri i onda ja to isto pogledam i donesem odluku o tome tko dolazi, a tko ne dolazi. Preferiram igrače s većim karakterom, a manjom kvalitetom .“

Neku večer je Zdravko Mamić gostovao u podcastu i jedan dio se ticao Vas: „Bjelica je vrhunski trener, tako je počeo, ali Vam je zamjerio da ste niste gurali mlade igrače“?

„Ako pogledate zadnje kolo HNL-a, najstarija momčad u ligi je Dinamo. Prvih 11. Kao drugo, sa mnom je debitiralo u Dinamu sedam, osam mladih igrača koji su iz druge momčadi dobili šansu. Netko manje, netko više. Kao treće, ja sam revolvizirao vrijednost igrača kao što je Moro '98 godište, Dani Olmo '98, Šunjić '97, Gojak '97 godište… Kod mene je debitirao Antonio Marin sa 17 godina. Ne znam na osnovu čega je to izrečeno. To je njegovo mišljenje koje ja poštujem. Međutim, ja sam jako vodio računa da mladi igraču dobivaju šansu. Na kraju, tu su transferi Šunjića, Rrahmanija, Olma, More pa i Gvardiola kojeg sam ja uveo, vodio ga na pripreme, debitirao je kod mene, zabio prvi gol kod mene... Razlika je u toj politici prije Bjelice u Dinamu i kad je Bjelica bio u Dinamo. Kod mene su mladi igrači dobili šansu onda kad su to i zaslužili i kad su bili spremni. Nisam baš previše vidio mladih igrača u ovih godinu dana da su dobili šansu u Dinamu, osim Franjića koji je bio u treninzima sa mnom i samo zbog nekih ozljeda nije debitirao. Ne vidim mlade igrače koji su dobili u međuvremenu veću šansu, a nisu je dobili s Bjelicom, tako da je to vrlo diskutabilna izjava. Oni pokušavaju minorizirati sve što sam napravio u Dinamu. Ja sam dobro surađivao s ljudima u Dinamu dok sam bio tamo, a ovo sve poslije nek ide njima na čast, ne bi to previše komentirao. “

Bjelica u dahu pojašnjava tu podjelu na stare i mlade igrače…

“Uopće ne dijelim igrače na stare i mlade, nego na one koji mogu i one koji ne mogu. Tako da može biti jedan igrač koji ima 31 godinu i da može više nego neki mladi od 20 i suprotno. Nisam pobornik da mladi igraju samo zato što su mladi, nego kad to zasluže. Ne samo u Dinamu, ne samo u Osijeku. Bio sam u poljskom Lech Poznanu i imali smo mladu ekipu u četvrtoj ligi, a klub je htio da igraju mladi igrači. E sad, vi se borite za prvaka Poljske, a oni traže da vam igraju mladi igrači koji su u četvrtoj ligi na osmom mjestu. Je li to realno? Klubovi i njihova očekivanja nekad dosta nisu realni.. Smatram da sam u Dinamu Gvardiola točno dozirao koliko sam trebao. Pomalo sam ga uvodio u seniorski nogomet, on je pokazao progresiju i evo došao je trenutak kad je on spreman igrati više i pokazuje više. Puno takvih igrača mladih koji su isforsirani i igrali sa 16,17 godina je negdje izgorjelo zbog pritiska familije, javnosti, kluba. Nisu spremni, to su djeca“.

Kad je pravi moment?

„Mora doći trenutak da su ti igrači spremni, da pomognu momčadi, a s druge strane da ti njima ne naštetiš. Najlakše je staviti nekog s 18 godina da igra Ligu prvaka. A što kad on nestane nakon tri mjeseca? Da li si njemu napravio uslugu ili medvjeđu uslugu? Gurnuti samo mlade gurnut jer su mladi nije dobro ni za klub, ni za ekipu, ni za hijerarhiju u ekipi. A na kraju krajeva ni za te dečke. Imamo jako puno loših primjera, koji su sa 16, 17 godina gurnuti u vatru i jednostavno su izgorjeli i nisu dostigli svoj nivo koji su mogli s obzirom na svoj talenat i kvalitetu. E sad što je bolje...“

Afirmirali ste Oršića i Petkovića, koji su dočekani skeptično jer nisu imali neki CV?

„To je isto pitanje o kojemu je on govorio u podcastu. Ja ih nisam doveo, Oršić je došao prije mene tj. u prijelaznom roku kad sam ja došao, ali već je bio dogovoren u Dinamu. A Petković je došao u Dinamo na moja sugeriranja, ali ga je predložio Zdravko Mamić. To su dva igrača koja su došl i koje je klub predložio. Mogu samo reći da sam uspio izvući iz njih maksimum i to je to. Oni su vrlo kvalitetni dečki, vrlo kvalitetni igrači koji su htjeli raditi, poboljšavati, htjeli biti dio tima. I doveo sam ih na neki viši nivo nego kad su došli u Dinamo.“

Što im je nedostajalo prije Bjelice?

„Ti dečki su rano otišli van. Nekome treba malo vremena da sazre, netko sazre s 23, netko 24, netko s 25…. Oršić je dečko koji je imao jedan jako težak put. Preko talijanske druge lige, Slovenije pa je bio u Koreji... Isto tako Petković koji je otišao kao dijete sa 17 godina u surov talijanski nogomet i seljakali su ga po posudbama vamo-tamo. Kao dijete je bio jednom jako teškom putu gdje je i na neki način i sazrio. I onda kad je došao u jednu zdravu sredinu, što smo mi bili i došao je do trenera koji mu je vjerovao, jednostavno je iskoristio sav svoj talent i svoju kvalitetu. Treba cijeniti da su zadnje tri godine postali to što su postali, a stvarno su postali vrhunski igrači.“

Argumentirali ste nam te neke stvari u Dinamu. Ima li nešto za čime žalite, da niste dobro procijenili, da niste izvukli maksimum iz igrača?

„Ne, ne žalim za ni za čim. Mislim da sam izvukao maksimum iz velike većine. Iz nekih to nije bilo moguće zbog spleta okolnosti, zbog ozljeda, zato što na toj poziciji imate nekog drugog igrača koji je također vrlo kvalitetan... Meni prebacuju Lovru Majera da nisam iz njega izvukao maksimum, ali to je splet okolnosti zbog kojeg nije igrao na nivou na kojem možda sad igra. Pa su tu ozljede, konkurencija koja je bila nemoguća na njegovoj poziciji, sustav koji smo mi igrali, teški protivnici na koje on nije bio naviknut… Ali evo sad dolazi. Netko nadođe s 20 godina, netko s 22. Meni je recimo u odnosu Ivanušec - Majer, adaptacija Ivanušeca bila puno brža i bolja na taj europski nogomet, nego od Majera kojem je malo više trebalo. Ali svaki od njih ima svoje kvalitete. To je relativno, nekom se više sviđa Ivanušec, nekom Majer... Mislim da sam u globalu iz svih izvukao maksimum, podigao na nivo Kadziora, Dilavera, Perića, Petkovića, Livakovića, Oršića, pa i Gojaka, Olma,Šunjića, Rrahmanija… Ti su svi dečki danas puno bolji nego što su bili prije tri godine”.

U Osijeku ste od jednog igrača izvukli nešto što nitko nije do sad. Riječ je o Bočkaju. Kako?

„Tu isto pokušavamo sve igrače dovesti na nivo više, da li je to Bočkaj, Lončar, Igor Silva, Škorić… Ja bi rekao da smo ih sve podigli na neki način. Bočkaj ima jedan talenat koji nemaju drugi – ima odličnu lijevu nogu. To je jedan jako zdrav dečko, jako pošten koji je možda imao te svoje male eskapade. Proces sazrijevanja kod njega možda duže traje. Sličan je tip Petkoviću u Dinamu pa sam isto s njim uspostavio dobar i pošten odnos i izvukao iz njega maksimum. Tako i Pero u ovom trenutku daje više nego je davao prije, ali ja očekujem od njega još i više, jer ima potencijal za još više“.

Tko je najveći potencijal u Osijeku?

„Ne bih sad nekoga izdvajao. Imamo vratara koji ima najviše čistih mreža u ovoj sezoni, imamo Bočkaja koji ima najveći broj asistencija u ligi, imamo Miereza koji je najbolji strijelac, imamo Žapera koji je zadnji vezni s najviše golova i asistencija u ligi, imamo Igora Silvu na desnom beku koji ima najveću uspješnost ostvarenih driblinga u HNL-u, imamo sad Čeberka koji je vrlo interesantan igrač u dvije, tri pozicije. Imamo stvarno jako puno dobrih igrača i veliki je potencijal na našim igračima”.

Spomenuli ste golmana... Danas je golman sa najmanje primljenih lopti u mreži. Jeste li ste očekivali da barem dobije poziv u reprezentaciju?

„Pa dobro, zbog statistike je trebao dobiti poziv. Ali i zbog kvalitete. On ne brani samo ove godine tako jer je i u prošloj sezoni branio na vrlo visokom nivou. U ovom trenutku izbornik pored Livakovića preferira neke druge vratare i mi to moramo poštivati. Na Ivušiću je da se nametne kroz igre u Osijeku. Hoće li će jednog dana dobiti poziv - to je na izborniku koji će morati odlučiti. Ja ne želim napraviti nikakav pritisak na izbornika. To je na njemu jer on najbolje zna što traži u vrataru i onog trenutka kad mu on bude dovoljno dobar vjerojatno će ga pozvati, ali on to sa svojim igrama, statistikama i svojim ponašanjem apsolutno zaslužuje.“

U reprezentaciji imate samo Škorića. Je li to mana Osijeka da ga drugačije gledaju zato što je kao manji klub?

“On je isto povremeni reprezentativac. Ne znam, stvarno ne znam. Mi ćemo se potruditi natjerati izbornika da malo više pogleda u naše dvorište. Ali ne s izjavama u novinama nego s igrama na terenu. Ekipa smo koja se bori rame uz rame s moćnijim protivnikom u svakom segmentu. I financijski i organizacijski i utjecajno u hrvatskom nogometu. Klub koji u Europi radi odlične rezultate da njegov konkurent nema niti jednog reprezentativca je više nego čudno. Ali poštujem odluke izbornika i ne želimo mu raditi nikakav pritisak. On mora živjeti sa svojim odlukama, kao što i ja moram sa svojima.”

"BILO MI JE POTREBNO DA BUDEM U TOJ SEZONI NAJBOLJI HRVATSKI NOGOMETAŠ"

Slična je situacija bila i s Vama kad ste bili igrač, budući da ste imali odličnu karijeru, a u A reprezentaciji samo devet nastupa i to prvi poslije 30. godine?

„Da, s 30 godina sam debitirao. I taj debi je bio onako na mišiće. Jedva sam debitirao kod Jozića. Bilo mi je potrebno da budem u toj sezoni najbolji hrvatski nogometaš. Znači ne najbolji nogometaš hrvatske lige, nego najbolji nogometaš Hrvatske lige i najbolji hrvatski nogometaš uopće, a tada su još igrali Prosinečki, Boban, Bokšić, Šuker, Asanović, braća Kovač ...Znači oni su svi tada bili aktivni i igrali su u klubovima kao što su Arsenal, Real Madrid, Lazio, Bayern itd., pa sam dobio na kapaljku onako. Postao sam to igrajući za NK Osijek. Nikad se nije dogodilo da igrač iz kluba koji nije Dinamo ili Hajduk ili neki veliki europski klub, osvoji jednu tako prestižnu nagradu. Ni to sve nije bilo dovoljno da dobijem poziv. Prvo sam dobio poziv za B reprezentaciju, igrali smo u Puli protiv Rumunjske (2:2), i nakon toga sam dobio prvi poziv za A reprezentaciju u svojoj 30. godini. Ali dobro, to je moj put. Iza mene nikad nije bilo nekih čudnih tipova koji su ti mogli osigurati igranje u reprezentaciji. Sigurno je tad bilo 5-6 igrača koji su u reprezentaciju ulazili na taj način. Ja to nisam htio, želio sam imati zadovoljstvo igranja za reprezentaciju i da je to ostvareno isključivo mojim zaslugama i mojim radom. Tako da tih mojih 9 nastupa je kao nečijih 50. Svojim znojem sam to ostvario. Morao sam biti hrvatski nogometaš godine ili najbolji u svome klubu igrajući u jakoj ligi kao što je Kaiserslautern u Bundesligi, e tek onda sam bio neka opcija za reprezentaciju. A čim bi sjeo na klupu u klubu, odmah više ne bi bio opcija ”.

Pričali ste kako Vas je Otto Barić gledao kad ste s lijevom zabili?

„Da, protiv Hanse sam zabio lijepi gol i onda me pozvao. Ali kako sam ja razmišljao, pokojnom sam gospodinu Bariću, koji je rekao da ozbiljno razmišlja o meni, rekao da me ne vodi na Europsko prvenstvo u Portugal da bi bio na posteru. Ja na posteru ne moram biti, vodite me ako mislite stvarno da ću ja vama pomoći tamo i da ću igrati. On me poveo, igrao sam dvije utakmice od početka protiv Švicaraca i Francuza i stvarno je bio predivan osjećaj. Općenito tih 9 utakmica je apsolutno zasluženo mojim radom, uspjesima, rezultatima, a nikako zbog nekog poguranca. Da bi više igrao za reprezentaciju trebao mi je malo poguranac. Bilo je igrača kao što su Šuker, Prosinečki, Boban, Asanović, Stanić, Vlaović, Bilić, Štimac… Njima nije trebao poguranac jer su bili vrhunski hrvatski nogometaši. To je bila grupa od 12, 13 igrača koji igrali ili ne u klubovima, bili u reprezentaciji. Onda imate grupu igrača 6,7,8 koji ovisno o tome je li igraju, ne igraju, ima neki interes za njega ili nema, menadžera iza njega pa bi upadali u reprezentaciju. A oko mene nikad nije bilo nekog interesa i zato i imam samo 9 nastupa. Ali ponosan sam na tih devet. I što misam izgubio nijednu. Pet pobjeda i četiri neriješena“.

Kad smo se već dotakli reprezentacije, ove kvalifikacije nisu dobro izgledale. Što Vi mislite da li će se to do Eura posložiti?

“Puno velikih reprezentacija je kiksalo, tako i mi. Teško je jako. Nenormalan je ritam utakmica, nenormalno je da igraš u sedam dana tri utakmice, nenormalno je da je ovaj ritam utakmica srijeda - nedjelja tijekom sezone. Svi ti igrači reprezentacije igraju neke europske utakmice, zgusnuta prvenstva, raznorazni Kupovi koje igraju, nenormalna je situacija zbog korone. Tako da za sve to ima nekakvo opravdanje, kako za druge tako i za nas. Ja se nadam da ćemo doći onako fizički i mentalno svježi na Euro i tamo dati svoj maksimum. Ne zabrinjava me jedna ili dvije slabije utakmice, jer naša reprezentacija uvijek kad je bilo najteže je bila najbolja, pa vjerujem da će tako biti i na Euru“.

Kako komentirate mladu reprezentaciju i ovaj povijesni uspjeh?

„Ovo je sjajan uspjeh, ne samo zato što smo igrali protiv tri velike europske reprezentacije, nego što smo bili izuzetno oslabljeni na tom Euru. Falilo nam je 4,5 mladih reprezentativaca i to standardnih bi rekao i reprezentativaca koji stvarno mogu napraviti razliku u reprezentaciji. Time je uspjeh Bišćana i njegovoga stožera i igrača još veći i na tome im čestitamo“.

Kad ste spominjali pojačanja, većina je iz inozemstva. Da li ne cijenite domaće igrače ili su nedodirljivi?

„Igrači iz HNL-a su skupi. Ako hoćete kupiti igrača Gorice to vam je već nekih 700 tisuća ili milijun. Igrača Šibenika je Dinamo kupio za 2,5 milijuna eura. Mi to niti želimo niti možemo. Nije naš budžet takav da mi to sebi možemo dozvoliti. Uglavnom tražimo igrače koji su povoljni, a imaju dovoljno kvalitete. Tu se apsolutno racionalno ponašamo i pokušavamo sa najmanjim mogućim novcem dovesti najveću moguću kvalitetu. Nekad nam to uspije, a nekad ne. Ali mislim da smo s ovih deset što smo doveli kod velike većine pogodili. Kad pogodiš 70-80 posto to je već veliki postotak, a mislim da smo mi na tom putu“.

Da li ima neki igrač u HNL-u da znate da ga ne možete dovesti, a željeli bi ga u momčadi, ali da nije iz Dinama?

„Ne bi sad nikome reklamu pravio, ali sigurno ima u HNL jako puno igrača. Ima i u Rijeci, Hajduku, Dinamu, Gorici vrlo interesantnih igrača koji bi zasigurno imali mjesta igrati u Osijeku. Nekad je nešto moguće ostvariti, doveli smo Gržana, kojem istječe ugovor u ljeto, a najbolji je igrač Istre. Gledamo da su to uglavnom igrači s našeg govornog područja pa smo tako doveli dva Slovenca, doveli smo jednog bosanskog igrača, četiri - pet hrvatskih igrača koji su igrali vani. Oko 70 posto igrača smo doveli s ovog govornog područja i to je vrlo važno zbog kohezije unutar momčadi. Možda će biti netko i iz HNL-a, možda u nekoj razmjeni nekih igrača s nekim klubom, neki koji kod nas manje igraju. Danas malo boljeg hrvatskog igrača ispod 500 tisuća eura ne možete dovesti“.

Zanimaju li vas igrači na primjer iz Srbije?

„Ne biramo igrače po nacionalnosti, ali Makedonija, Slovenija, Srbija su naše tržište jer to su igrači koji razumiju naš jezik i brzo se adaptiraju na Osijek, koji je i inače sredina koja prihvaća ljude sa strane bez ikakvih problema i tu su svi dobrodošli. Ukoliko bude neki interesantan igrač iz Srbije mi ćemo ga dovesti“.

Poznato je vaše mišljenje o VAR-u, sjećamo se utakmice protiv Šahtara…

„Ljudi znaju moj odnos prema VAR-u od te utakmice, ali ja sam bio u Poljskoj dvije godine gdje smo imali VAR i bio sam veliki protivnik. Tako da, nije to ništa zato što je tu u Hrvatskoj ili zato što mi se to dogodilo u Dinamu. Jednostavno, meni se ta tehnologija ne sviđa jer nije perfektna. Ona ima svoje dobre i loše strane. Ja bih uveo tehnologiju samo u nekim situacijama. Recimo da li je lopta prešla liniju gola. Možda kod ofsajda, ali kod onih gdje je to očigledno, a ne kod ofsajda koji se gledaju pet minuta i povlače crte da se vidi da li je nokat bio u ofsajdu. I dalje imamo diskusiju oko jedanaesteraca, oko ruke, intenziteta faula, ne intenziteta, a toga će biti uvijek“.

Mislite li da VAR radi pritisak na suce?

„Radi, nisu oni slobodni na terenu jer vječito imaju pritisak da im netko može nešto sugerirati sa strane. Zamislite kad je na terenu najbolji sudac u toj ligi i u VAR sobi mu sjedi neki sudac koji je tek dvije godine aktivan ili početnik i ima veliki respekt prema tom sucu. Hoće li taj sudac u VAR sobi u stanju ugroziti autoritet glavnog suca jer je ovaj pogriješio dva, tri puta u procijeni? To su neke stvari koje su vrlo diskutabilne. Ja sam doživio u Poljskoj da se najboljem tamošnjem sucu ne usude sugerirati kod pogreške”.

"NEĆU BITI ZA VAR JER NAM ODUZIMA EMOCIJE, A JA SAM ČOVJEK KOJI ŽIVI OD EMOCIJE"

Kad je VAR ušao u HNL gledao se za baš svaku situaciju, sad se to ipak smanjuje.

“Smanjivat će se vrijeme koje je njima potrebno u VAR sobi za procjenu situacije. Doživio sam u Poljskoj da smo čekali sedam minuta na odluku VAR-a. Pa znate li vi što je to za igru, za momčad koja napada, koja treba izjednačiti ili zabiti pobjednički gol? To je katastrofa. To nema nikakve više veze s nogometom. I u Hrvatskoj se za neke odluke predugo se čeka, ali s vremenom će se vjerojatno to vrijeme skratiti i bit će taj VAR neprimjetniji. On mora biti neprimjetan, kao sudac koji je najbolji kad je neprimjetan na utakmici. Čim je VAR važniji od glavnog suca to sve skupa nema smisla i zbog toga bar u ovoj formi neću biti njegov pobornik nikad. Uzeo nam je emocije brate mili… Daš gol u 94. minuti i onda razmišljaš hoće li će ti ga sudac priznati ili ne. Nije mi to perfektna tehnologija i zbog toga sam protiv toga jer nam je oduzeo totalno ritam igre, emocije i čak mislim da se može jako puno manipulirati. Ne kažem da se to događa u Hrvatskoj, ali vidio sam situacije nekim ligama koje su mi ono… Gledam i ne vjerujem da tu postoji VAR i da ne korigira greške suca. Razmišljaš 'Pa čekaj, manipulira se'. Tako da neću biti za VAR jer nam oduzima emocije, a ja sam čovjek koji živi od emocija i moja momčad ulaže puno energije, puno emocija na terenu. Ali poštujem svakog tko misli da je to dobro”.

Greške sudaca treba prihvatiti kao i greške ostalho sudionika, smatra Bjelica.

„Smeta me kad meni ljudi žele nametnuti mišljenje da je VAR nešto perfektno. Poštujem to, ali želim i da drugi poštuju moje mišljenje, a ja ga argumentiram. Da se mene pita ja bi više poštovao neku grešku suca koja se dogodila jer je ljudski griješiti. Griješimo svi: igrači, treneri pa mogu i suci. Činjenica je da griješe i dalje. Imamo i sljedeće pitanje u vezi VAR-a - kriterij suca na terenu i kriterij suca u VAR sobi. Imaju li svi suci isti kriterij? Kad znam tko mi sudi utakmicu u subotu znam točno koji kriterij će biti suđenja. Svojim igračima kažem kako se trebaju ponašati na terenu. Onda mi dolazi drugi sudac i potpuno drugačije suđenje. Ima sudaca koji puštaju igru, a ima ih koji svaki dodir sviraju fau. E pa tako isto može biti u VAR sobi jedan za kojeg je sve faul, a ima drugi koji pušta mušku igru i kod kojeg je faul kad se krv vidi“.

Otkriva Bjelica i zanimljivu priču iz njegovog okruženja, 

„Meni je Ivica Kulešević pomoćnik sportskog direktora i on kaže 'ti si od prvog dana bio protivnik, a ja sam bio pobornik VAR-a'. Čudio sam ti se što si govorio, a sad vidim mane'. Ja sam na svojoj koži u Poljskoj doživio sve te ne perfektnosti VAR-a i zato i jesam protiv. Vidio sam u kojim situacijama on odlučuje. Znači dobijete gol iz kornera, koji nije bio i tu VAR ne reagira. Ili protiv Šahtara, kad nama zabiju gol iz akcije iz faula na centru koji nije bio faul i to omogućuje njihovom vrataru da dođe u naš šesnaesterac i dobije jedanaesterac. Znači VAR ne može reći 'e pa to nije bio uopće faul za Šahtar'. A da ga nije dosudio, ne bi on došao u šesnaesterac. Znači to su neke mane VAR-a. Na primjer, protiv Young Boysa smo izgubili utakmicu iz kornera, a prije toga je bila situacija gdje sudac nije vidio da je njihov igrač igrao rukom na 17 metara ispred njihovog gola. Ruka za nas na rezultatu 1:1, 70. minuta, čista ruka iz čega oni dobivaju kontru i zabijaju za 2:1 i ulaze u Ligu prvaka. A da smo mi dobili ruku i zabili gol, mi bi vodili 1:2. VAR nije perfektan i nelogičan je u puno situacija i zato mi se ne sviđa”.