INTERVJU - Kristian Fućak: "Osijek mi je promijenio život, ali Rika je prvi klub u našoj kući. Poljska? Talent mi, fizika oni"

„Onda, kako je gore? Je li zima?“, jedno je od prvih pitanja koje smo uputili Kristianu Fućku, odnedavno članu poljskog Stal Mieleca, na što nam ne on odgovorio sljedeće:

„Ma znaš ča, ni to neš' veće od Grobnika. Vrijeme? Bil' je minus, ma kad kod nas zapuše... Mene se čini da nigdi ne more bit tako mrzlo kao tu“, nasmijan, kao i uvijek, poručio je 27-godišnji napadač kojeg smo uspjeli uhvatiti – baš na Kvarneru.

„Dobili smo malo slobodnog, s tim da ja svakako preskačem sljedeću utakmicu zbog kartona. Dugo nisam bio kod kuće, više od tri mjeseca, naravno da su mi nadostajali obitelj i prijatelji. I to da mogu u kafiću naručiti mali machiatto pa onda malo 'proćakulati'. S druge strane, u neku ruku mi je odgovaralo da budem malo izoliran. Nema distrakcija, samo rad, trening, utakmice. I dokazivanje. Stavio sam si u glavu da idem u Poljsku napraviti posao, napraviti taj iskorak. U klubu su zadovoljni s mojim igrama, a i situacija je sada malo stabilnija nego kad sam tek došao. Mislim da smo došli na pravi put, ali nije to dosta, sada moramo do kraja prvenstva nastaviti u ovom ritmu. U Poljskoj nema pravila, čak ni kad igraju prvi i zadnji, stvarno je nepredvidiva liga. Ja svakako vjerujem da ćemo uspjeti ostvariti cilj i ostati u ligi. Ugovor? Do kraja sezone. Klub je stvarno dobar, ali ne želim trčati pred rudo. Prvo da mi završimo sezonu pa ćemo onda sjesti i razgovarati."

Foto: Privatna arhiva/Germanijak

Kristian Fućak je poseban tip. I jedan od onih koji brzo uđu pod kožu. U svlačionici najčešće omiljen, što i ne čudi budući da je najveći mogući generator smijeha i dobre atmosfere. I zato je lako stekao prijatelje u svim klubovima u kojima je igrao. Za sve će reći da ih vjerno prati, da za njih navija.

„Nekad bih da jedni i drugi pobijede, što znači da često moram navijati da bude neriješeno, ha, ha“, dodao je, što zapravo najbolje opisuje njegov karakter.

U razgovoru za Germanijak okrenule su se brojne teme. Počeli smo s Poljskom, nahvalio je trenera Bjelicu, za Osijek rekao da mu je promijenio život. Za koga navija? Kratko i jasno – Riku. I zato ga i boli što mu neki i danas spočitavaju odlazak u Osijek nakon sjajnih igara u Orijentu. Ozljede su stvar prošlosti, 'glava' nikada nije bila mirnija i fokusiranija. Na Poljsku gleda kao priliku i izazov, s tim da osjeća kako 'u rezervi' ima još puno goriva, dovoljno da se dosegnu neke još dalje destinacije. No, nema 'ludovanja' s izjavama i najavama, baš kao što je s vremenom naučio da se malim koracim - najdalje stigne.

„Kako sam došao do Poljske i Stal Mieleca? Pripreme sam započeo u Istri 1961, ali nakon dva tjedna su mi rekli da ne računaju na mene. Što me malo iznenadilo budući da su me prije nego što sam došao u Pulu zvali doslovno svaki prijelazni rok. Nisam to očekivao, ali prihvatio sam situaciju, potom i potpisao raskid posljednjeg dana prijelaznog roka. Nudile su se neke opcije, od HNL-a pa sve do Emirata i zemalja koje mi nisu na prvu bile primamljive. Kad su ljudi shvatili da sam 100 posto zdrav i da je sve OK, pojavilo se nešto više opcija, s tim da sam ja imao dojam da svi nekako čekaju polusezonu. No, meni to nije odgovaralo, nisam imao razloga čekati kad sam zdrav, motiviran i spreman. I tu sam prelomio: tko dođe prvi, a da je ponuda korektna, idem. I onda su se javili Poljaci. Prošle godine ispali su iz Ekstraklase, imali su ideju da se odmah ove sezone vrate u elitni rang. Ali, nogomet je stvarno poseban...“

Foto: Privatna arhiva/Germanijak

Zlatne godine Stal Mieleca bile su sedamdesete prošlog stoljeća, kada su dvaput bili prvaci Poljske, a u sezoni 71./72. igrali su i Intertoto Cup. U Ekstraklasi su bili pet sezona, s tim da su prošle sezone ostali kratki za nekoliko bodova. Ključan je bio domaći poraz od Rakowa u 31. kolu, premda u klubu spominju i gostujući remi u kolu ranije protiv Zaglebie...

„Ja odlučim da idem u Poljsku, a prijatelji mi govore: di ćeš tamo, oni imaju pet poraza zaredom. I stvarno je bilo tako. Vjerujte, naša igra je bila dobra, ali rezultat nas nikako nije išao. Teško je opisati kakve su nam se sve stvari događale, nevjerojatno nešto. Od 15. rujna 2025. do 1. ožujka 2026. bez pobjede. A ja vidim da tu ima nešto... I ono što je posebno važno za naglasiti – trenera nitko nije mijenjao. U klubu su ga čekali. Kad bi kod nas netko preživio da u 11 utakmica skupi tri remija i osam poraza? Nikad. Pobijedili smo Odru Opole u gostima 2-0, a da su oni dobra momčad potvrđje i to da za njih igra moj bivši suigrač Adrian Liber. Ta je utakmica sve preokrenula...“

GORICA KAO KLUB KOJI GA JE ZASAD OBILJEŽIO

Prvi pogodak na utakmici – Kristian Fućak. I neka vrsta deja vua. Situacija u klubu loša, svima glave u podu, malo tko vidi svjetlo na kraju tunela. Kao prije tri godine. Tada je Gorica dočekala Lokomotivu, s tim da su prije te utakmice prvo remizirali s Dinamom, a onda vezali četiri poraza. Naš sugovornik u igru je ušao u 69. minuti umjesto Ante Mateja Jurića, a onda u 87. zabio za 1-0. I sam Željko Sopić je u nekoliko navrata istaknuo da je ta utakmica bila ključna da se Gorica spasi od ispadanja.

„Imao sam sreće u dosadašnjoj karijeri da sam mogao raditi sa sjajnim trenerima. Naravno da se sjećam utakmice i gola, kako ne bih? Trener Sopić i ja imamo poseban odnos, svi znaju da smo kliknuli i jasno je da je on znao kako sa mnom upravljati, kad me pohvaliti, a kada poklopiti. No, reći ću vam da sam prije tog ogleda na njega bio ljut kao ris. Zašto? Zato što protiv Rijeke nisam dobio ni sekunde, dok sam protiv Hajduka u igru ušao u završnici, posljednjih par minuta. No, dobili smo Lokomotivu, a on me nakon utakmice uvjeravao da je znao da će to tako biti i da je morao tako sa mnom, bio je to njegov način da isprovocira reakciju. Brzo nakon tog ogleda je došla i ona luda utakmica kad smo s 5-4 svladali Istru 1961. Kakva je to polusezona bila, ma to je bilo za snimit film!“

Slavlje pogotka protiv Lokomotive koji je preokrenuo sve u Turopolju. Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Vratili smo se ipak još malo na Poljsku prije nego što kompletan fokus prebacimo na 'naš' nogomet...

„Nakon te pobjede protiv Odre smo s 4-0 svladali Tychy, da bi onda nesretno izgubili od Rucha u gostima 1-2. Uslijedila je utakmica protiv Wieczysta Krakow i tu smo bili sjajni, slavili s 3-1. Njima u veznoj liniji igraju Petar Pušić i Lucas Piazon, što valjda dovoljno govori kakve igrače imaju. Mi smo sada izašli iz te crvene zone i to nam je najvažnije. U ponedjeljak nas čeka jedan težak ogled u gostima, nakon čega imamo derbi protiv Stal Rzeszówa. Grad do grada, bit će napeto...“

Nešto kao kad Grobničanu dođu u goste Opatija ili Orijent?

„Skoro, ha, ha.“

U POLJSKOJ DRUGOJ LIGI NA UTAKMICAMA IMA 30.000 GLEDATELJA

Za kraj 'razglednice iz Poljske' ostavili smo pitanje o razlikama i sličnostima, u kojim stvarima 'nismo isti svjetovi', a u kojim je i dalje naš nogomet u prednosti?

„Prije nego što sam se zaputio u Poljsku, razgovarao sam sa svojim dobrim prijateljima, Matom Milošom te Petrom Brlekom. Oni su mi rekli da neću požaliti ako se odlučim doći i bili su u pravu. Liga je profesionalna, medijski izvrsno praćena, na svakoj utakmici bude puno navijača, nekoliko koreografija... Svi znaju da nije isto igrati pred 500 i 5.000 gledatelja. Protiv Wisle je bilo 30.000 ljudi na tribinama, protiv Rucha 15.000... Što se tiče igre, mislim da mi odgovara stil nogometa, ovdje je više toga podređeno fizici. Ekstraklasa? Ne moga puno o njoj kad ju nisam igrao, ali izgleda mi kao sve što sam upravo rekao pa onda puta dva. Sad kad sam sve vidio iz prve ruke, ne čude mi svi ti silni uspjesi poljskih klubova u Europi. Talent je svakako na našoj strani, mi volimo taj 'fini' nogomet, ovdje je veća dinamika, prolasci, ubačaji, skokovi... O infrastrukturi nema smisla pričati uopće. Na stranu sad izuzeci, ali u Drugoj poljskoj ligi je infrastruktura bolja nego kod nas u HNL-u. Žalosno, ali tako je, kako je.“

Malo po malo i razgovor nas je odveo do Krimeje. Orijent je bio odskočna daska za stasitog Grobničanina koji je tamo igrao sjajan nogomet, bez sumnje bio i najbolji igrač lige...

„Ne znam to, bilo je stvarno dobrih igrača. Evo, ako pogledamo samo s kim sam ja igrao u Orijentu – od Smolčića koji sad igra protiv Brazila, zatim Hodža koji je reprezentativac Kosova, Frigan je u Parmi i sjajan je igrač... I trener Flego! On je imao tu jednu svoju viziju i to je išlo dobro zbog njega.“

OPROŠTAJ PROTIV DINAMA 2, TRANSFER U OSIJEK I NENAD BJELICA

Posebno se pamti utakmica protiv Dinama 2 na Krimeji. Za Plave su igrali Čavlina, Katinić, Duvnjak, Šaranić, Crnac i Martin Baturina, ali domaći sastav slavio je s 4-1. Sve je počelo pogotkom našeg sugovornika koji je lob udarcem prebacio Čavlinu, da bi onda uzvratio uslugu pa asistirao Friganu za 2-1. Par minuta kasnije, na dodavanje Hodže, Frigan je škaricama s 10-ak metara povećao vodstvo Orijenta na 3-1, da bi onda u pred kraj susreta konačnih 4-1 postavio Fatić.

„Bila mi je to posljednja utakmica prije transfera u Osijek...“, započinje Fućak, nakon čega je uzeo jednu kraću pauzu. Kao da je morao progutati knedlu...

U dresu Orijenta protiv Dinama 2. Foto: Tibor Jurjevic/PIXSELL

„Znate, Osijek kod mene ima posebno mjesto, taj klub mi je promijenio život. Grad, ljudi, suigrači... Ja dođem iz Prve NL, realno sam 'nitko' među svim tim dečkima koji iza sebe imaju velike karijere, a oni me dočekaju kao da sam tamo rođen. Nenad Bjelica... Ma može o njemu tko što hoće, on je u mojim očima jedan takav gospodin da to ne mogu opisati. Rekao sam već, imao sam veliku sreću u karijeri što se tiče trenera, stvarno sam radio s velikim stručnjacima i još većim ljudima, ali Nenad Bjelica je nešto više.“

Znamo da i danas postoje ljudi u Rijeci koji 'zamjeraju' taj odlazak iz Orijenta u Osijek.

„Muči me to i danas. U našoj kući 'Rika' je broj jedan klub...“

„Prije Grobničana?“, pokušali smo se malo našaliti, ali pametni sat već je pokazao povećan broj otkucaja srca...

„Ma prije svih i svega. I to je tako. Ja sam oduvijek sanjao da zaigram za Rijeku, ali neke stvari u nogometu nisu onakve kako to ljudi sa strane misle. Pisalo se o meni svašta, velike laži i nakon toga sam oprezan s kim pričam i što pričam. Ja sam otišao u Osijek i to nije bila nikakva pogreška, zahvalan sam svima i mislim da sam se pošteno borio za njihove boje. Uostalom, Orijent je dobio veliku odštetu, prihvatili su ponudu. Ja sam u Osijeku pronašao prijatelje za cijeli život, od mog kapetana Jugovića, Brleka, Bralića... I da, nisam ja jedini kojem je Rijeka san, a to nije dočekao. No, to ne mora značiti da ako nisam tada, da neću nikada. U nogometu je svašta moguće. Mene samo boli što se ja moram opravdavati za nešto za što smatram da nemam nikakve krivice. Uostalom, pa čije ja utakmice prvo gledam kad sam u Poljskoj, što vi mislite?“

Protiv Rijeke, jedna od prvih utakmica u dresu Osijeka. Foto: Dubravka Petric/PIXSELL

Nismo morali postavljati nikakvo potpitanje...

„Rijeku prvo, zatim Osijek. Druge klubove također. Orijent isto uvijek pogledam kad je na TV-u, Istru 1961 i Goricu jednako tako. Ljudi misle da zato što nisam imao baš najljepši rastanak s Istrom 1961 da ću navijati protiv njih, a meni je pak izrazito drago da igraju dobro i da se bore za Europu... U tom klubu igraju sjajni dečki, s nekima sam postao jako dobar prijatelj. I kako da mene njihov uspjeh ne veseli? Pa ja sam sretan kad vidim da Dugopolje igra dobro jer je tamo moj prijatelj Mijo Caktaš, ista stvar vrijedi i za Cibaliju gdje je Petar Brlek. Takav sam, što ću, ne mogu protiv sebe. Garcia? Sjajan trener. I, evo, ja kod njega nisam igrao koliko sam mislio da hoću, a opet mogu reći samo najbolje.“

POSEBNO GROBNIČKO TLO, MAJSTOR PILČIĆ I VELIKI TRENERSKI TALENT MARKO ČOP

Za kraj - Grobničan?

„Kad sam kući, odem do stadiona obavezno. Neki su se ljudi promijenili, ali neke će stvari uvijek ostati iste. Taj Pilčić... Vjerojatno je već 15 godina najbolji strijelac i najbolji igrač. Nemoguće kakav majstor! U Grobničanu je sada trener Marko Čop o kojem imam veliko mišljenje i mislim da je sjajan stručnjak. Po mom odlasku iz Istre 1961, dok sam čekao novi angažman, omogućio mi je da treniram s prvom momčadi i tu sam se svojim očima uvjerio u kvalitetu rada. Od pripreme za trening, kako daje pažnju detaljima, kako razgovara s igračima... U Hrvatskoj se teško probiti kao trener, uvijek treba rezultat da se dobije prilika, ali ja se nadam da će njegovu kvalitetu već netko prepoznati i da će uskoro napraviti iskorak. Veliki stručnjak i mislim da je Grobničan pogodio njegovim dovođenjem. Ambicije kluba? Ha, to ja ne znam... Bilo bi lijepo da se pokuša napasti taj rang više, mislim da na Grobniku ima puno talentirane djece, ali nisam ja tu da o tome pričam. Prema onome što vidim i čujem, predsjednik Batarelo radi jako dobar posao, a ja sam tu primarno da navijam i da se veselim dobrim rezultatima.“

Rano je pričati o oproštaju, ali pred kraj karijere, možda jedna sezona pred 'svojim ljudima'...

„Tu gdje me razumiju kako pričam, ha, ha... Kako se sporazumijevam u Poljskoj? Engleski me služi pa onda moram tako, s tim da u klubu imam i neke 'naše'. Ali, svi razumiju kad se pobjeđuje i kad se zabija. To je univerzalan jezik koji svima odgovara.“