I. SučićINTERVJU - Hrvoje Smolčić: “Petko je klasa, a s Osimhenom moraš kao u šahu. Čemu se najviše radujem? Maminoj kuhinji i ribolovu”
.jpg.webp.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 10min | sri. 18.03.26. | 08:00
Bivši kapetan Rijeke, čije suze s oproštaja navijači neće nikada zaboraviti, danas igra fenomenalno u dresu Kocaelispora, gdje je na posudbi iz Eintracht Frankfurta, a za Germanijak objašnjava što se dogodilo u toj ‘ludoj’ utakmici protiv Konyaspora kada je njegov trener povukao igrače s klupe u svlačionicu, o kampanji koju su pokrenuli navijači da ga zadrže u klubu
Nogomet je odavno prerastao okvire samog sporta – i to više nije vijest. Klubovi danas ne dovode igrače samo zbog njihove igre ili zato što će s njima lakše ostvariti svoje ciljeve, sada transfer primarno mora biti atraktivan medijski i marketinški, dok je sportski rezultat zapravo – sekundaran. I zbog toga ona ‘dobra stara vremena’ sve osjetnije nedostaju. Kada je prljavi dres bio važniji od broja pratitelja na društvenim mrežama i kada se status u momčadi gradio na treninzima, u klupskoj teretani, s onim jednim neobaveznim krugom više od suigrača. No, nogomet je danas prije svega biznis, zbog čega uspjeh onog jednog igrača, onog koji je sve radio ‘po PS-u’, pričao samo na terenu, a do statusa kod suigrača dolazio na jedini ispravan, starinski način, zapravo jako veseli. I potpuno je nevažno je li riječ o nekom ‘našem’, susjedu ili pak igraču s druge strane svijeta – takvi igrači uvijek će u nogometnom svijetu imati poštovanje. Od medija i suigrača, a posebno navijača.
Hrvoje Smolčić (25) nije tip koji traži pažnju. Doduše, njegov nesuđeni transfer iz Eintracht Frankfurta u Anderlecht bio je tema u svim sportskim medijima, što mu je prilično otežalo pronalazak novog kluba. Belgijski klub je objavio – Smolčić je pao na liječničkom, a to ne može biti dalje od istine. Uostalom, na taj liječnički pregled došao je direktno s treninga, a onda i po ‘padu liječničkog pregleda’ otišao – na trening. Toliko o toj famoznoj ‘ozljedi’.
Mnogi klubovi, među njima i neki iz Serie A, u tom su trenutku također odlučili svoj fokus prebaciti na neke druge braniče, što je zapravo najviše od svih razveselilo Selçuka İnana (41), nekadašnjeg turskog reprezentativca koji je preuzeo Kocaelispor na početku sezone. On je ime Hrvoje Smolčić u svojoj bilježnici podcrtao i prije nego što je službeno preuzeo trenutačno osmu momčad Süper Lige, a da je odradio dobar skauting potvrđuju i navijači koji njegovu obrambenu uzdanicu zovu – zid. Pored Hrvoja nema prolaska…
“Trener İnan me prvi put nazvao još u lipnju, a koliko je još puta okrenuo moj broj prije nego što sam početkom rujna došao u Kocaelispor teško je i izbrojati. On je inzistirao na mom dolasku, uvjeravao me cijelo vrijeme da neću pogriješiti i – bio je u pravu. Osjećam njegovo povjerenje, propustio sam svega tri prvenstvene utakmice otkako sam stigao u klub. Pozicija? Uglavnom lijevi stoper, premda sam znao ‘zakrpati’ i mjesto lijevog beka. Svakako nije prvi put. Navijači? I dalje ne vjerujem kakav je to fanatizam, zaista nešto neobjašnjivo. Prema meni imaju ogromno poštovanje, mislim da nije pretjerano reći da su me iskreno zavoljeli”, skromno nam priča tri minute stariji brat Smolčić, inače nekadašnji kapetan Rijeke te dokapetan mlade reprezentacije, koji u dahu nastavlja:
“O našem treneru sve je već poznato. Došao je u Kocaelispor s jasnim ciljem da nas zadrži u ligi, mislim da je to cilj svakog kluba koji tek uđe u elitni rang, neovisno bila to Turska ili neka druga zemlja. Mislim da ostanak ne bi smio doći u pitanje, osmi smo i igramo jako dobro, poslije Galatasaraya i Göztepea imamo treću najbolju obranu lige, a uvjeren sam da bismo bili još bolji da nismo imali toliko nesreće s ozljedama. Evo, i sad smo bez nekoliko važnih igrača, s tim da je svima jasno tko nam najviše nedostaje.”
Dakako, riječ je o Bruni Petkoviću, hrvatskom reprezentativcu koji je nakon samo četiri utakmice u novom klubu dobio i kapetansku traku.
“Petko je sjajan tip, nevjerojatna klasa od igrača, mašina. Mislim, ja to znam odavno, nije da je mene nečim posebno iznenadio. Sjećam se u HNL-u kada smo igrali jedan protiv drugog, čim bi se on namjestio i dobio loptu u noge, odmah je to bio problem za nas obrambene igrače. Malo ga muče ozljede ove sezone, sreća pa nije trbušni zid. Sad je van treninga, ali nadam se da će za par tjedana biti spreman. Nijedna momčad nije ista s njim ili bez njega, tako ni mi, on je najbolji igrač i strijelac ove momčadi i naravno je da se njegov izostanak osjeti. Svakako mi je drago da sada mogu igrati s njim, a ne da moram igrati protiv njega, ha, ha.”
Hrvoje je ove sezone u 19 prvenstvenih utakmica upisao po pogodak i asistenciju. Prvo je u 16. kolu u 90+3. minuti asistirao upravo Petkoviću protiv Fatih Karagümrüka (1-1), da bi onda u sljedećem kolu zabio u 2-1 slavlju protiv Antalyaspora. Nešto prije toga, u 12. kolu, naš sugovornik odigrao je jednu od svojih najboljih utakmica ove sezone, kada je njegova momčad s minimalnih 1-0 slavila protiv Galatasaraya.
“Sjajan dan i velika pobjeda za nas. Mislim da smo odigrali baš fenomenalno prvo poluvrijeme, nije lako igrati protiv jedne takve momčadi. Osimhen je izvrstan napadač, vjerojatno najbolji protiv kojeg sam igrao. S njim moraš kao u šahu, razmišljati nekoliko koraka unaprijed. Snažan je i brz, nisu bez razloga takve odštete plaćane za njega. Igrao sam s Marmoushom, Kolom Muanijem i Ekitikeom, ali Osimhen je stvarno poseban. Marmoush je po meni jako blizu, ali on je drugačiji tip igrača. Uživam u takvim utakmicama, kada znam da ću imati posla i da neće biti lako, ali ću barem onda znati gdje sam i na čemu sam. Protiv Ekitikea imam najviše bitki iza sebe, na treninzima smo uvijek bili na suprotnim stranama, drago mi je da je napravio tako veliki transfer u Liverpool, stvarno je sjajan igrač.”
Süper Lig je ‘luda’ liga, ali svakako i korak unaprijed u odnosu na LASK i Austriju gdje je naš sugovornik bio prošle sezone…
“Da, Bundesliga je broj jedan, to je jasno, ali Turska je stvarno sjajna liga, intenzivna, mislim da tu stvarno svatko može svakoga pobijediti. Infrastruktura, igrači i navijači su stvarno za poželjeti. No, treba se naglasiti i ta njihova nogometna kultura. Nogomet je uvijek na TV-u, raspoloženje svih u gradu ovisi o rezultatu. Naši navijači su jako strastveni, trener također. Mislim da je strast u DNK ovog kluba. Nama su čak tri navijača ove sezone preminula tijekom utakmica. Jedan je pao s tribine, dvojica su imali srčane udare… Teško je objasniti takvu zaluđenost nekome tko nije osjetio Tursku iz prve ruke.”
Selçuk İnan bio je plemenit igrač, s više od 80 pogodaka i 100 asistencija u svojoj karijeri, dok je kao trener iznimno temperamentan, ratnički nastrojen. Ove sezone pocrvenio je nekoliko puta, a prošlog vikenda završio je i na naslovnicama brojnih sportskih medija.
“Igrali smo kod kuće protiv Konyaspora, bili favoriti. Poveli smo, ali onda su oni u 86. i 90+3. došli do preokreta. Problem se pojavio u završnici utakmice, kad je za Konyaspor sviran kazneni udarac. Lopta me pogodila u ruku, ali ja sam bio jako blizu, na kakvih 20-ak centimetara, k tome i okrenut leđima. Uopće nisam vidio što se događa. Oni su nastavili akciju, naš golman upisao je sjajnu obranu, a onda je sudac sa zadrškom pokazao na bijelu točku. Trener je odveo igrače s klupe u svlačionicu, mi smo ostali završiti utakmicu, ali problem je što je taj isti sudac prije nekoliko tjedana propustio svirati nekoliko čistih kaznenih udaraca za nas kada smo na domaćem terenu upisali domaći poraz od Beşiktaşa (0-1). Mislim da je to je bio trenutak kada je sve eskaliralo. I prije te utakmice nam je sudio, bilo je to u ogledu protiv Beşiktaşa u Kupu (1-1). I za njih je sviran kazneni udarac u 88. minuti. Nevjerojatno.”
Navijači vam nisu zamjerili?
“Ni najmanje. Snimka sve govori. Mislim da mi nitko nije uputio nijedan ružan pogled, a ‘krivac’ sam za kazneni udarac.”
Postoji ona izreka – nikad se nemoj zaljubiti u igrača na posudbi. Navijači Kocaelispora su pali na tom testu…
“Mislim da vide da dajem svoj maksimum. Meni je u Kocaelisporu stvarno lijepo, znam da se puno priča i piše o mojoj budućnosti, ali jedino o čemu sada razmišljam je kako da do kraja sezone ostvarimo što bolje rezultate. Onda ćemo sjesti pa vidjeti što je najbolje za sve…”
Po društvenim mrežama moglo se pronaći da su navijači pokrenuli svojevrsnu GoFundMe kampanju kako bi pomogli klubu otkupiti vaš ugovor, a povrh toga su vam posvetili i transparent koji vas pokazuje kao - ratnika kluba.
“Velika je to privilegija, najveća moguća pohvala. No, ja o tome ne smijem sada brinuti, sve u svoje vrijeme. Navijači su mi velika podrška, čak i u onim utakmicama koje ne odigram kako ja smatram da trebam, nikada nisam doživio da me netko napada ili da mi se nešto spočitava. Da, klub ima opciju otkupa, ali vidjet ćemo što će se događati u narednim mjesecima. S Eintrachtom sam ugovorno vezan do kraja sljedeće sezone, a dugoročni planovi u nogometu rijetko imaju smisla. Sve se okrene za čas…”
Dobre igre u Turskoj nisu prošle ispod radara ni nekim klubovima iz najboljih svjetskih liga, s tim da se najviše piše o Serie A gdje brat Ivan igra sjajnu sezonu u dresu Coma.
“Serie A pratim sada još više zbog brata, pogledam sve njegove utakmice kad mogu, baš kao i od Rijeke. Mislim da je Ivan ove sezone napravio veliki iskorak, njegov uspjeh je također i moj uspjeh, guštam u svakom njegovom nastupu i dobroj igri.”
Como sada čeka utakmica protiv Pise, nakon čega slijedi reprezentativna stanka. Iako je dosad upisao jedan nastup, prezime Smolčić više nije nikakvo iznenađenje na popisu izbornika Zlatka Dalića…
“Velika je privilegija za cijelu našu obitelj što je dogurao do reprezentacije. Neće mu biti lako sada protiv Viníciusa, Raphinhe i Endricka, ali on u Serie A svaki vikend igra utakmicu protiv najboljih nogometaša na svijetu. Nismo još spremili taktiku za njih, ha, ha, s tim da neće ni njima sigurno biti lako. Ja kad dođem doma i vidim taj dres reprezentacije kojeg baš on nosi, a nije neki kojeg smo kupili… Teško je opisati što to znači za našu obitelj Ali, ako je netko zaslužio, onda je to on.”
.jpg)
Hrvoje je svojevremeno bio dokapetan U21 reprezentacije, ali posljednji nastup u onom najljepšem dresu ne pamti po najboljem.
“Prijateljska utakmica protiv Engleske na stadionu Fulhama, Craven Cottageu. Bati zabije čudesno iz slobodnjaka, Beljo poveća na 2-0 nakon Friganovog izborenog kaznenog udarca. I onda, 15-ak minuta kasnije, ja se teško ozlijedim. I propustim Euro U21, zbog čega mi je posebno žao… U toj smo utakmici na kraju pobijedili 2-1, ali meni je ostao malo gorak okus...”
Zdravlje je danas dobro, što potvrđuje i broj utakmica u ovoj sezoni.
“Osjećam se sjajno, umor? Ma to je sve sasvim normalno u ovoj fazi prvenstva. No, nakon utakmice protiv Alanyaspora (18. ožujka, 14 sati) ćemo imati pauzu od čak 17 dana. Dobit ćemo i mi malo slobodnog pa ću uspjeti doći malo kući, u Gospić. Maminoj kuhinji se najviše veselim.”
A ribolovu?
“Naravno, to se zna, ha, ha. Tata i ujak će odraditi pripremu, samo se nadam da će vrijeme biti dobro.”
HNL?
“Pratim koliko mogu, kako obaveze dopuštaju. Rijeku, naravno. Povratak? Mislim da sada nije vrijeme za to, ali jednog dana bih svakako volio, iskreno se tome nadam. Puno nam je Rijeka dala, s 13 godina smo došli u klub i u grad, tamo proveli najljepše godine... Imali smo fenomenalnu generaciju, mislim da nijedna nije dala toliko prvoligaških igrača kao naša. Sigurno ću nekoga zaboraviti, ali evo dovoljno je samo reći Pandur, Majkić, Galešić, Mulac, Štefulj, Lepinjica, Bušnja, Mitrović, Vuk… Rijeka je moj klub i uvijek će tako biti. Što se tiče naše lige, mislim da nam samo treba malo kvalitetnija infrastruktura. I onda će i navijači više uživati, bit će liga još više medijski praćenija, igračima će biti lakše. Kvaliteta nije upitna, samo da se to malo poboljša. Bila bi to velika stvar za HNL kao cjelinu.”
Ambicije?
“Ambicija je biti zdrav i uz Božju pomoć probati napraviti onaj još jedan korak više u karijeri. I stalno biti motiviran. Moram priznati da nisam jedan od onih koji bi htio igrati još 15 godina, premda se divim takvim ljudima. Opet s Ivanom? Tko zna što život nosi. Pamtim našu utakmicu protiv Intera Zaprešića, a od toga je tko zna koliko prošlo. Ja bih rekao nedavno, kad ono 2019. godina. Ostario sam, ha, ha... Sjećam se te utakmice jer je Ivan ušao pred kraj, a stigao je i asistirati. Igrali smo kasnije i u mladoj reprezentaciji, ali i jedan protiv drugog. Svakako je ljepše kada smo na istoj strani. Nadam se da to nije bio naš posljednji put zajedno na terenu u istom dresu.”
